"Povrh starog Griča brda
Kao junak lijep i mlad,
Smjele glave, čela tvrda,
Slavni stoji Zagreb-grad;
Živ, ponosit,
Jak prkosit,
Kad slobode plane boj.
Tko tu klikô ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!"
Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...).
"Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak naprijed (sam Šenoa, nesuđeni kolega pravnik, cijenio bi gestu, sigurna sam!), a sve povodom 150. godišnjice "Zlatarovog zlata". Ante Stamać, naš poznati akademik i teoretičar književnosti, rekao je da „svaki naraštaj Hrvata mora nanovo ispitati svoj odnos prema piscu koji mu je podario samosvijest, estetske i kulturne vrijednosti, vlastito poimanje povijesti, naroda, književnosti i jezika“, dok je Pavličić, kako stoji u članku Vijenca uoči 150. godišnjice objave romana, komentirao da se Dorom Krupićevom danas bave samo "nezainteresirani đaci, sentimentalne gospođe i dokoni filolozi“. Budući da sam ja jedna sentimentalna hrvatska gospođa, izlet u glavni grad bio mi je povod da i ja napokon ispitam svoj odnos prema slavnom Augustu, o čijem liku i djelu puno znadem, ali ne iz vlastitog zrelog čitateljskog iskustva.
"Iznosim pred tebe, prijatelju hrvatske knjige, malenu sliku burne naše davnine", obraća se August Šenoa svom štiocu prije samog početka romana kojeg mnogi smatraju prvim "pravim" romanom u hrvatskoj povijesti (odmah nakon Zoranićevih "Planina", koje i nemaju sve elemente romana), a svakako prvim povijesnim romanom. "Skoro sva lica u njem opisana živila su", nastavlja, objašnjavajući da je priča o borbi Zagrepčana s moćnim vladarom Medvedgrada nastala uslijed premetanja prašnjavih knjiga u arhivima grada Zagreba, u namjeri da "uskrisi stare Hrvate kakvi bijahu u zboru". "Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovića nizahu se oko župne crkve svetog Marka oniske daščare gdje kramari i piljarice obzirnim građanima plemenitog varoša na "grčkih goricah" tržile lojanica, ulja, pogača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac", Šenoa odmah postavlja vrijeme i mjesto radnje, i nama ostavlja zadatak - na temelju njegovih riječi, vidjeti Gornji grad onakvim kakav je bio onkraj 16. stoljeća.
Strossmayerovo šetalište
Crkva svetog Marka na dan svetog Marka
Grički top - najdraža atrakcija Gornjeg grada moje djece
Od svih likova "Zlatarovog zlata", srcu mi posebno mila postade - Magda. "Najpoznatija glava u tim daščarama bijaše Magda "paprenjarka".... Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala, pa bi tek kadšto požmirnula u božji svijet." Iako nalik vještici, Magda je izuzetno pobožna žena, kuma junakinje, Dore, kćerke poštenog zlatara Krupića s Kamenitih vrata, koja vazda pazi na Dorine krijeposti, zamjenjujući Dorinu pokojnu majku. Dora je ono što bi u srednjovjekovnom štimungu pop kulture zvali "damsel in distress" - nevina, plemenita, prelijepa, pa ne čudi da se nju zagledao zli Grga Čokolin, osvetoljubivi brijač koji zapliće radnju romana. Okosnicu romana čine povijesna zbivanja ispisana u maniri realizma - prijepori građana Zagreba s feudalcima, a posebno s vladarom Medvedgrada, Stjepkom Gregorijancem - te romantični zapis ljubavne priče mlade Dore i Gregorijančeva sina, plemenitog i hrabrog vojnika Pavla, koji Dori spašava život, i kojem ona uzvraća ljubav, iako pripadaju zaraćenim stranama. Upravo je ljubavni motiv ono što je trebalo približiti hrvatski roman i hrvatski jezik, koji je Šenoa toliko volio, svekolikom pučanstvu. Vjerni prikazi sukoba plemenitaša s građanima, sabora i dogovora plemenitaša, borbi za prijestolje bana, ali i strah svjetine od Turaka ono su, pak, što otežava čitanje romana kojeg prosječni osnovnoškolac ne umije ni razumjeti ni cijeniti. Ovdje moram reći da sam si, kad bi mi čitanje postalo tegobno, pomogla audioverzijom priče, koju je lijepo interpretirala glumica Iva Visković Križan. Ono što, također, vjerujem, školarcima zagorčava čitanje jest jezik - jezik koji tek u zrelijoj dobi čitatelj može uistinu ljubiti, kojemu se može diviti, a koji je u ispisan u skladu s rješenjima zagrebačke filološke škole 19. stoljeća, rekli bi znalci (refleks jata pisan je kao ie i je, u imenicama je genitivni nastavak -ah, naveliko se koristi se slavenski genitiv i druga čuda bogatog mi jezika, u koja se ne razumijem). Njegova baršunasta elegancija ono je što dira srce, zbog čega sam i poželjela proći stopama Augusta Šenoe - zaći u Staru Vlašku, u kojoj se rodio, proći Dugom ulicom, u kojoj mu je otac imao slastičarnicu, koračati Trgom svetog Marka, ćutiti toplinu voska u Kamenitim vratima, pa poći u Opatičku ulicu, u kojoj su nekoć živjele klarise, a danas živi Muzej grada Zagreba.
Franka i ja ispekle smo paprenjake po receptu biskupskog sladopeka
Najstarija zagrebačka ljekarna, "K crnom orlu", iz 14. stoljeća
Kip Dore Krupićeve, djelo kipara Ive Kerdića
 |
| Spomenik Šenoi u Vlaškoj ulici |
U Zagrebu smo par dana živjeli u kući koja je nekoć pripadala obitelji Janka Jambrišaka, jednog od najplodnijih graditelja Zagreba u 19. stoljeću. Prizemnica je to izgrađena 1865. po nacrtu svog vlasnika, kojoj je kat dograđen 1871., kad je August Šenoa još hodao Zagrebom. Jutra u Donjem gradu, s pogledom na drvored divljeg kestena, nukala su me na razmišljanje o Šenoi i njegovoj priči o viteškoj ljubavi, koja mi se dopala više nego li sam mislila da će mi se dopasti ("ludo srcu koje kaže kuc, kuc, a ti gasi ako znaš") - poželjela sam proučiti obiteljsku lozu Schöynoha – Schenoha – Schönoa - Šenoa, da bih si približila identitet pisca kojem sam se stala diviti. Mojoj djeci nije bilo nimalo čudno što im majku zaustavljaju pročelja starih zgrada, a ona ih pozdravlja rečenicama kao što su: "Tu je Šenoin otac pekao paprenjake" ili "Tu je živjela Ivana Brlić Mažuranić kad je bila mala" - njima je to fikcija, kao kakova bajka, oni ne znadu da je ulicama kojima danas teku rijeke turista nekoć tekla i krv, da se ondje stvarala povijest, da su njima hodili plemeniti ljudi koji su oblikovali naš identitet, od kojih i danas možemo učiti.
 |
| Hebrangova |
 |
| Školica za 5 - izložba igračaka hrvatskih tvornica u 20. stoljeću |
 |
| Subotom se Dolac izlije na Trg bana Jelačića |
 |
| Ulazak na Kaptol |
 |
| Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava s Bakačevom kulom |
 |
| Nekoć slastičarnica Šenoinog oca, u sadašnjoj Radićevoj |
Jedini unuk Šenoe, sin njegovog sina Milana, hrvatski leksikograf, Zdenko, s kojim umire loza Augusta Šenoe, sa svojom drugom suprugom Marijom (zanimljivo, Marija i Zdenko Šenoa vjenčali su se u našem Osijeku, 14. listopada 1978.), skupio je, preveo i napisao zbirku recepata "Biskupski sladopek". Knjigu su započeli poviješću zagrebačkog slastičarstva, otkrivajući prilike usred kojih je otac Augusta Šenoe, Alois (Vjekoslav) Schöynoha, iz Trnave došao 1829. u Zagreb kao sladopek za tadašnjeg biskupa Alagovića (a nastavio je peckariti i za Juraja Haulika), ali i pišući o rodonačelniku njihove obitelji, Johannu Schöynohu, pekaru iz Budima, iz kojeg su ostali rukom pisani molitvenik i zapisi sjećanja, i od kojeg je potekao Alois. Opisali su i osamostaljivanje Aloisa i otvaranje nove slastičarne u Dugoj ulici (današnjoj Radićevoj), uslijed prerane smrti njegove žene Therese, te nagađali o Aloisovom prijateljevanju sa slastičarom Franjom Krežmom (ocem istoimenog slavnog osječkog violinista), kod kojeg je Alois djecu vodio na slavne Krežmine indijanere (zašto u Osijeku nigdje ne možemo probati te indijanere, pitam se pitam...). August je, pak, rođen kao August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa, 14. studenog 1838., u Zagrebu, u kojem je i umro je u 43. godini života od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine, veli Wikipedija. Šenoa je živio u vrijeme kad su čast, poštenje i ljubav prema domovini bili na cijeni. Njegovi roditelji, Nijemac iz Češke i Slovakinja, nikad nisu naučili hrvatski jezik, a on je, usprkos tome, ispisao "Zlatarovo zlato", formu neisprobanu, silno želeći približiti hrvatski jezik publici. Njegova skrupuloznost, integritet i predanost hrvatskoj grudi ono su što "Zlatarovo zlato" čini romanom koji poput škrinje s blagom skriva nekoć najveće hrvatske vrednote - ljubav, pravednost, vjeru u Boga. Puna zanimljivih poslovica i moralnih pouka, priča o stanovnicima Gradeca i Kaptola uistinu se može nanovo doživjeti koračajući sobama Muzeja grada Zagreba, dok se lik i djelo Stjepka Gregorijanca, najvećeg negativca "Zlatarovog zlata", mogu upoznati penjući se na Medvedgrad, utvrdu na Medvednici koja krije brojne legende, ali i bujni biljni i životinjski svijet.
"Istina, ja ljubim vašu kćer, zašto da tajim? Ne uvukoh se u vašu kuću krišom kao tat. Čudan me slučaj skobi s Dorom ono na Kaptolu. Nehotice je zagrlih, a kud ruke tu i srce. Ljubim je, da, ali kao što oko ljubi zlatnu zvijezdu koja mu se milo smiješi s neba. Vojnik sam i plemić, pošten sam čovjek i evo", nastavi mladić položiv desnicu na Dorinu glavu, "evo kunem vam se milom ovom glavom, srcem moje majke i svetom Trojicom da nisam omrljao duše ni dirnuo u čast vašeg imena. Bog mi je svjedok, čista je ova djevojka od mene kao što božje sunce, i pozvat ću sve i svakoga na račun, koji i podsmijehom posumnja u tom što vam rekoh, i ubit ću svakoga bio plemić bio građanin koji zlobnim jezikom smije dirnuti u ovu časnu djevicu."
 |
| Kopija Zlatne bule |
 |
| Djelo slikara Branka Šenoe, sina Augusta Šenoe |
 |
| Ostaci stare katedrale, prije Bolleove obnove |
 |
| Biskup Aleksandar Alagović, koji je doveo oca Augusta Šenoe u Zagreb |
 |
| Kalupi za paprenjake |
 |
| Klarise |
 |
| Tiskarski pult Ljudevita Gaja |
 |
| Obrti u Ilici |
 |
| Kazališni svijet u Zagrebu |
 |
| Trajna ondulacija |
 |
| Predivna Jurjevska ulica, koju već dugo želim posjetiti |
 |
| Kuća u Jurjevskoj 5, u kojoj su živjeli ban Mažuranić i njegova unuka, Ivana Brlić Mažuranić |
 |
| Simpatična pizzeria Duksa u Tkalčićevoj (Ivan Krstitelj Tkalčić je, inače, bio Šenoin prijatelj iz djetinjstva) |
 |
| Medvednica |
 |
| Medvedgrad |
 |
| Gavran Tugomir, ljubimac Crne kraljice koja je živjela na Medvedgradu |
 |
| Predivan interaktivni muzejski postav u Centru za posjetitelje na Medvedgradu |
"Kao zelen vijenac vije se velja Okićka gora, pun ljepote, puna divote po zemlji Hrvatskoj. Prodol i vrh, šuma i polje zamjenjuju se čarobitom mijenom, nižu se skladno kao ogromni talasi pračovječnog mora, da se oko zaneseno divi veličju prirode. A ponikne li zjenica dublje u gorsku krasotu, usplamti duša, tone srce u milju i nehotice otimlje se ustima klik: "Lijepa si, divna si, oj majko naša, oj zemljo Hrvatska! Ilite je svetvorna sila htjela ostaviti zemlji kao uspomenu zlatnoga vijeka, ili te je divno ukrasila da budeš alem-čašom, u koju da padaju kroz burne vjekove krvave suze tvojih sinova. Ali čemu ulaziti u rzalog tvojoj ljepoti? Da si krasna, kaže nam oko, da te ljubimo, kuca nam srce, jer u tebi roditi se, a tebe ne ljubiti bio bi grijeh do boga!"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)