Preskoči na glavni sadržaj

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert, koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski graničarski potomci koji su između dva velika rata potražili život u Slavoniji - kruti Ličani koji su tvrdi prema drugima, ali i prema sebi.

Rakovičko Selište


Zato, uvlačenje među retke "Sjećanja šume" ličkog književnika Damira Karakaša (vele da i ovo prezime korijen ima u turskom jeziku, a znači - crna kost), činilo se poput navlačenja nove kože, življenja nekoliko života - piščevog (jer, autobiografski elementi...), mog, ćaćinog, djedovog, pradjedovog. Na samom početku ("...drvena kuća bila je začepljena starim novinama, a vjetar je u njoj pronašao nove pukotine: puše i pomiče sjene po sobi. Kasnije, začuje se zveket lanaca: to moj otac odvezuje goveda."), čitajući o pustolovinama dječaka koji u šumi čuvaju goveda, prisjećam se vlastitog djetinjeg iskustva s osinjakom, u kojem sam zadobila nekoliko uboda u leđa, koje je baka liječila rakijom. Bilo je to u selu mog oca, u ulici u koju se, sa svojim sestrama, jednom davno doselio moj pradjed Jura iz Sertić Poljane, sela kraj Plitvica. Njegova snaja, moja baka, nije bila Ličanka, ali živjela je uz njegovog sina, (najšutljivijeg) Ličanina, i to je bio rijedak izljev nježnost - sjećanje na bakine obloge grije i pecka, poput šljiovovice na bolnim ranama.

Plitvička jezera, Veliki slap - na ulazu 1 (program C)

Za program C trebalo nam je pet sati šetnje/vožnje


Jezero Kozjak (program C uključuje hodanje, vožnju brodom i vožnju panoramskim vlakićem)


Veliki Prštavac

"Još ih neko vrijeme pratim pogledom, sve dok u kuhinju nije ušla moja majka i rekla da se malo pomaknem. Ostavila je na stolu posudu punu gustog, pomuzenog mlijeka, zasukala rukave i brzo otišla van. Promatram kako žuljavim dlanovima, prevelikima za njezino mršavo tijelo, premeće pomiješane drvene i plastične kopčice; okrenem se, sjedam polako za stol, onda počnem zamišljati da sa zida skidam očevu lovačku pušku. Odlazim u šumu: ubijam medvjeda. Junak sam u selu, svi me slave; čak me i moj otac ponosno tapše po ramenu."






Karakaš piše osebujnom brinjskom čakavicom, u kojoj, premda štokavka, pronalazim utjehu, ognjište. Čitajući o dječakovom strogom ocu koji gradi novu kuću i prvi u selu ima hidrofor, o majci koja se veseli samo kad se gazidu po zelju, o faličnom dječaku koji ide s govedi i ni za živit, i njegovoj baki koja razgovara sa svecima, prepoznajem pjevnost, prepoznajem nježnost - pripovjedaču je drag njegov kraj, iako njegova kuća nije uvijek sigurno mjesto ("Mene otac i majka nikad ne ljube; samo pruže ruku. Ne ljube me ni za rođendan jer ga nikad i ne slavim. Kod mene u selu nisam vidio da itko ikoga ljubi."). Njegovom ocu važno je da dječak očvrkne, da stekne radne navike, postane sposoban za živit, ali dječak je boležljiv, i sanja neke svoje snove, ocu nedokučive. Kraj olistale šume život teče mirno, ali nešto se zlokobno ćuti u zraku.

Tisuću nijansi zelene dočekat će vas u kraju iz kojeg sam potekla. Ljudi će biti srdačniji nego očekujete (pekar mi je rekao: "Vidimo se opet, ako Bog da, a dat će Bog."), voda bistrija, slapovi snažniji, mrak mračniji, ceste vijugavije, kukavice glasnije, srne pitomije. A sunce, jednom kad se pojavi na obzoru - blistavije. Svjetlije. Blještavije. Sjaji k'o tepsija.


Photo: Šljokičasta & Muž

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

The 90s (6)

Ovih dana mislim na Hrvoja. Hrvoje je moj stariji bratić i čudno je da odjednom mislim o njemu, jer nema ga već dvadeset i tri godine. Zapravo, duže ga nema nego što ga je bilo na ovom svijetu. Ovih dana nije me na njega sjetio ni datum (rođendane je slavio u svibnju, sestricu smrt dočekao u ožujku), a ni određeni događaj - tek filmovi koje volim, svakodnevna ja (volio bi me, kakva god da jesam), glad za pop kulturom koja me oblikuje, nadahnjuje, koja izoštrava moja osjetila i vještinu za prepoznavanje ljepote u svijetu. Hrvoje je bio veliki filmofil - gotovo sve svoje najdraže filmove gledala sam s njim, u njegovoj kućnoj videoteci (po zidovima su bili filmski plakati, na policama VHS kazete). Obožavao je Scully, a ja Muldera. Voljela sam " Čahuru " i " Bezdan ", koji su neprestano bili na TV programu, a on " Men in black ". Neki od omiljenih filmova bili su nam i " Twister " i " Jurski park " - ukratko, otkad znam za sebe, istina je b...

Mi se ne grlimo

"U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi", rekao je župnik na misi za Sisvete, prisjećajući se riječi svetog Ivana od Križa. Misli su mi zatitrale, jer baš sam se tog jutra, prije odlaska na misu, posvađala sa svim svojim ukućanima, i vjerojatno bismo, da nismo izašli iz stana, još uvijek galamili jedni na druge, jer se nekome mora istu stvar ponoviti sto puta, jer se netko ustao na krivu nogu, jer netko želi gledati nogometnu utakmicu, jer nekome treba dvadeset minuta da se obuje, netko nikada ne namjesti krevet nakon što se iz njega izvuče, a netko je isfrustriran što je uopće pomislio da je sposoban odgojiti živa bića. Da, ja nisam iz šuteće obitelji, nisam to nikad bila. Mi smo valjda uvijek vjerovali da istina oslobađa i bili ponosni na tobožnju hrabrost da ju iznesemo i drugome nabijemo na nos. Oduvijek se u mojoj kući bez pardona drugima brojalo mane, iznosilo prigovore i prijedloge, i uvijek je to bilo izrečeno - bez zagrljaja. Upravo zato, knjigu "Mi se ne gr...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...