Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert, koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski graničarski potomci koji su između dva velika rata potražili život u Slavoniji - kruti Ličani koji su tvrdi prema drugima, ali i prema sebi.
 |
| Rakovičko Selište |
 |
Zato, uvlačenje među retke "Sjećanja šume" ličkog književnika Damira Karakaša (vele da i ovo prezime korijen ima u turskom jeziku, a znači - crna kost), činilo se poput navlačenja nove kože, življenja nekoliko života - piščevog (jer, autobiografski elementi...), mog, ćaćinog, djedovog, pradjedovog. Na samom početku ("...drvena kuća bila je začepljena starim novinama, a vjetar je u njoj pronašao nove pukotine: puše i pomiče sjene po sobi. Kasnije, začuje se zveket lanaca: to moj otac odvezuje goveda."), čitajući o pustolovinama dječaka koji u šumi čuvaju goveda, prisjećam se vlastitog djetinjeg iskustva s osinjakom, u kojem sam zadobila nekoliko uboda u leđa, koje je baka liječila rakijom. Bilo je to u selu mog oca, u ulici u koju se, sa svojim sestrama, jednom davno doselio moj pradjed Jura iz Sertić Poljane, sela kraj Plitvica. Njegova snaja, moja baka, nije bila Ličanka, ali živjela je uz njegovog sina, (najšutljivijeg) Ličanina, i to je bio rijedak izljev nježnost - sjećanje na bakine obloge grije i pecka, poput šljiovovice na bolnim ranama.
 |
| Plitvička jezera, Veliki slap - na ulazu 1 (program C) |
 |
| Za program C trebalo nam je pet sati šetnje/vožnje |
 |
| Jezero Kozjak (program C uključuje hodanje, vožnju brodom i vožnju panoramskim vlakićem) |
 |
| Veliki Prštavac |
"Još ih neko vrijeme pratim pogledom, sve dok u kuhinju nije ušla moja majka i rekla da se malo pomaknem. Ostavila je na stolu posudu punu gustog, pomuzenog mlijeka, zasukala rukave i brzo otišla van. Promatram kako žuljavim dlanovima, prevelikima za njezino mršavo tijelo, premeće pomiješane drvene i plastične kopčice; okrenem se, sjedam polako za stol, onda počnem zamišljati da sa zida skidam očevu lovačku pušku. Odlazim u šumu: ubijam medvjeda. Junak sam u selu, svi me slave; čak me i moj otac ponosno tapše po ramenu."
Karakaš piše osebujnom brinjskom čakavicom, u kojoj, premda štokavka, pronalazim utjehu, ognjište. Čitajući o dječakovom strogom ocu koji gradi novu kuću i prvi u selu ima hidrofor, o majci koja se veseli samo kad se gazidu po zelju, o faličnom dječaku koji ide s govedi i ni za živit, i njegovoj baki koja razgovara sa svecima, prepoznajem pjevnost, prepoznajem nježnost - pripovjedaču je drag njegov kraj, iako njegova kuća nije uvijek sigurno mjesto ("Mene otac i majka nikad ne ljube; samo pruže ruku. Ne ljube me ni za rođendan jer ga nikad i ne slavim. Kod mene u selu nisam vidio da itko ikoga ljubi."). Njegovom ocu važno je da dječak očvrkne, da stekne radne navike, postane sposoban za živit, ali dječak je boležljiv, i sanja neke svoje snove, ocu nedokučive. Kraj olistale šume život teče mirno, ali nešto se zlokobno ćuti u zraku.
Tisuću nijansi zelene dočekat će vas u kraju iz kojeg sam potekla. Ljudi će biti srdačniji nego očekujete (pekar mi je rekao: "Vidimo se opet, ako Bog da, a dat će Bog."), voda bistrija, slapovi snažniji, mrak mračniji, ceste vijugavije, kukavice glasnije, srne pitomije. A sunce, jednom kad se pojavi na obzoru - blistavije. Svjetlije. Blještavije. Sjaji k'o tepsija.
Photo: Šljokičasta & Muž
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)