Preskoči na glavni sadržaj

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert, koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski graničarski potomci koji su između dva velika rata potražili život u Slavoniji - kruti Ličani koji su tvrdi prema drugima, ali i prema sebi.

Rakovičko Selište


Zato, uvlačenje među retke "Sjećanja šume" ličkog književnika Damira Karakaša (vele da i ovo prezime korijen ima u turskom jeziku, a znači - crna kost), činilo se poput navlačenja nove kože, življenja nekoliko života - piščevog (jer, autobiografski elementi...), mog, ćaćinog, djedovog, pradjedovog. Na samom početku ("...drvena kuća bila je začepljena starim novinama, a vjetar je u njoj pronašao nove pukotine: puše i pomiče sjene po sobi. Kasnije, začuje se zveket lanaca: to moj otac odvezuje goveda."), čitajući o pustolovinama dječaka koji u šumi čuvaju goveda, prisjećam se vlastitog djetinjeg iskustva s osinjakom, u kojem sam zadobila nekoliko uboda u leđa, koje je baka liječila rakijom. Bilo je to u selu mog oca, u ulici u koju se, sa svojim sestrama, jednom davno doselio moj pradjed Jura iz Sertić Poljane, sela kraj Plitvica. Njegova snaja, moja baka, nije bila Ličanka, ali živjela je uz njegovog sina, (najšutljivijeg) Ličanina, i to je bio rijedak izljev nježnost - sjećanje na bakine obloge grije i pecka, poput šljiovovice na bolnim ranama.

Plitvička jezera, Veliki slap - na ulazu 1 (program C)

Za program C trebalo nam je pet sati šetnje/vožnje


Jezero Kozjak (program C uključuje hodanje, vožnju brodom i vožnju panoramskim vlakićem)


Veliki Prštavac

"Još ih neko vrijeme pratim pogledom, sve dok u kuhinju nije ušla moja majka i rekla da se malo pomaknem. Ostavila je na stolu posudu punu gustog, pomuzenog mlijeka, zasukala rukave i brzo otišla van. Promatram kako žuljavim dlanovima, prevelikima za njezino mršavo tijelo, premeće pomiješane drvene i plastične kopčice; okrenem se, sjedam polako za stol, onda počnem zamišljati da sa zida skidam očevu lovačku pušku. Odlazim u šumu: ubijam medvjeda. Junak sam u selu, svi me slave; čak me i moj otac ponosno tapše po ramenu."






Karakaš piše osebujnom brinjskom čakavicom, u kojoj, premda štokavka, pronalazim utjehu, ognjište. Čitajući o dječakovom strogom ocu koji gradi novu kuću i prvi u selu ima hidrofor, o majci koja se veseli samo kad se gazidu po zelju, o faličnom dječaku koji ide s govedi i ni za živit, i njegovoj baki koja razgovara sa svecima, prepoznajem pjevnost, prepoznajem nježnost - pripovjedaču je drag njegov kraj, iako njegova kuća nije uvijek sigurno mjesto ("Mene otac i majka nikad ne ljube; samo pruže ruku. Ne ljube me ni za rođendan jer ga nikad i ne slavim. Kod mene u selu nisam vidio da itko ikoga ljubi."). Njegovom ocu važno je da dječak očvrkne, da stekne radne navike, postane sposoban za živit, ali dječak je boležljiv, i sanja neke svoje snove, ocu nedokučive. Kraj olistale šume život teče mirno, ali nešto se zlokobno ćuti u zraku.

Tisuću nijansi zelene dočekat će vas u kraju iz kojeg sam potekla. Ljudi će biti srdačniji nego očekujete (pekar mi je rekao: "Vidimo se opet, ako Bog da, a dat će Bog."), voda bistrija, slapovi snažniji, ceste vijugavije, kukavice glasnije, srne pitomije. A sunce, jednom kad se pojavi na obzoru - blistavije. Svjetlije. Blještavije. Sjaji k'o tepsija.


Photo: Šljokičasta & Muž

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Drago joj je da joj je Mama mrtva

Na misi za Veliku Gospu svećenik je rekao: "Danas smo došli Majci, a nema ljepšeg osjećaja od povratka k Majci". Instinktivno sam stisnula zube, a u meni se uskovitlao vrtlog osjećaja. Ponadala sam se da će moja djeca imati potrebu vratiti mi se, a onda - pobojala sam se da će tu potrebu imati nedopustivo često, jer sam ih propustila naučiti samostalnosti. Bivanje majkom je bivanje hodajućom kontradikcijom, i potrebno je puno uravnoteženosti da se dijete pripremi za život. Nitko mi nije rekao da je potrebno TOLIKO balansiranja. U redu, da mi je netko i rekao ranije, ne bih ga slušala, ne bih razumjela - voljela sam svoju majku i imala sam sve epizode Gilmoreica na VHS-u, u meni je tinjao majčinski potencijal. Mislila sam da je želja za djetetom dovoljna, iako su me krasile osobine koje postajanje majkom mogu samo otežati - bila sam glasna, nestrpljiva, nemirna, pesimistična, nesigurna, dramatična, bila sam too much, a riječ balans nije se nalazila u mom rječniku. A sada - sad...