Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma "Leave the World Behind") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole.

Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije "Dawson's Creek". Naime, videospot njezine "Where Have All the Cowboys Gone?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-t-t-t...). Trideset godina kasnije, bicikliram do posla, u slušalicama mi je "Me", i silno želim čitati knjigu koja bi u meni izazvala osjećanja koja izaziva i Paulin višestruko platinasti album "This Fire". Srećom, moj izmišljeni prijatelj, Chat GPT, kao stvoren je za takve izazove.

Osim "Staklenog zvona" i "Norveške šume", koje su mi svojedobno bile najdraže knjige, Chat mi je preporučio i "Buđenje" Amerikanke Kate Chopin, objavljeno 1899. Pronašla sam ju u ovom (ružnjikavom) izdanju Nove knjige Rast iz 2006., kojeg nitko u knjižnici nije posudio gotovo deset godina.

Sam početak romana podsjetio me na pravilo Čehovljeve puške - u sceni nemoj prikazivati pušku ako ona neće opaliti. U sceni kojom vlada gospodin Pontellier, pojavljuje se gospođa Edna Pontellier, žena nalik joj puški - njezine živahne oči i vedra narav čine ju tempiranom bombom. U tišini noći, vedrina joj nestaje s lica. Njezin muž zna da ona nije za majku, i ona to znade - samo, za što onda jest?

"Neopisivo ugnjetavanje, za koje se činilo da nastaje u nekom nepoznatom dijelu njezine svijesti, ispunilo je cijelo njezino biće nejasnom tjeskobom. Ono je bilo poput sjene, poput magle koja je prošla kroz nju tog ljentog dana. Bilo je to čudno i neobično; bila je to ogorčenost. Ona nije sjedila tamo da bi u sebi korila svog muža, ni da bi oplakivala svoju sudbinu, koju je bila usmjerila tamo kamo ju je vodila. Ona je samo oplakivala sebe. Komarci su pirovali na njoj, ubadali je po rukama, ramenima i bockali joj goli rist."

U ljetno doba u Grand Isleu u Louisiani, mjestu na kojem se opuštaju dobrostojeći stanovnici New Orleansa u 19. stoljeću, Edna Potellier se prisjeća djetinjstva na livadi, kad se povodila svojim osjećanjima - ljetno doba i pogled na jedra ispod plavog neba podsjećaju ju na tu nevinu bezbrižnost, nepromišljenost i spontanost. Može li ponovno osjetiti takve emocije, smije li si to dopustiti - Edna se neprestano preispituje, pogotovo u prisutnosti nekoliko godina mlađeg Roberta, prijatelja obitelji, koji postaje simbol svega što može biti. Nije Edna dokona kućanica, ona je mlada žena koja se budi, koja prvi put promišlja o onome što gori u njoj. Konvencionalna svakodnevica, u kojoj se gosti primaju utorkom poslijepodne, u kojoj je suprug "pristojan tako dugo dok nalazi sigurnu prešutnu podložnost u svojoj ženi", izluđuju Ednu - ona ne želi biti en bonne menagere, nego odlučuje "pružiti sebe bilo kojem prolaznom hiru".

"Gospođa Pontellier nije bila žena koja ima povjerenje u druge, ta karakteristika je bila u suprotnosti s njezinom prirodom. Još kao dijete živjela je svoj maleni život sav u sebi. U vrlo ranoj dobi shvatila je instinktivno dvostruki život - da je vanjsko ono koje se prilagođava, a unutarnji život onaj koji pita."

Pomisao da je ovaj roman napisan potkraj 19. stoljeća, kad njegova autorica nije imala ni pravo glasa, fascinantna je! Iako nije uživala slobode kakve je uživao prosječni bijeli muškarac tog doba, Kate Chopin imala je slobodu u svom malom kutku svijeta. Naime, ostala je udovica u 32. godini (sa šestero djece, doduše!), i zato je imala pravo vlasništva i raspolaganja imovinom i poslovima svog pokojnog muža, koji je ranije upravljao plantažom i trgovinom. Udovištvo je u to vrijeme bilo povoljno za pravnu autonomiju žene jer je u Louisiani još postojao utjecaj coverture sustava, u kojem se pravni identitet udane žene spajao s identitetom njezinog muža. Međutim, i od udovica je društvo imalo očekivanja za primjerenim i čednim životom - upravo u toj atmosferi Kate Chopin stvara "Buđenje", roman o ženi koju potisnute emocije i dvostruka mjerila kreolskog društva najprije frustriraju, a onda preobražavaju. Pod utjecajem Flauberta i drugih francuskih realista, ona 1899. oslobađa Ednu sidra obiteljskog života, uči je plivati ("U njoj je rasla smionost i nesmotrenost da precijeni svoju snagu. Željela je otplivati daleko, tamo kamo nijedna žena nije bila plivala."). Ona postaje kao riba u vodi - introspektivna i sve svjesnija vlastitog identiteta izvan uloge žene i majke. Iako ju je u očima mnogih borba unutarnjeg i vanjskog činila tragičnim likom, za mene je ona ratnica u društvu koje joj, površno i licemjerno, nije dalo priliku. Čitajući dirljive rečenice Kate Chopin, divila sam se psihološkom prikazu žene 19. stoljeća, i to u trećem licu (u prvom licu, ovaj bi roman bio odveć intenzivan za čitatelje 19. stoljeća, koji su ionako roman dočekali s oštrim kritikama!) - uslijed ljetne žege, sparne atmosfere, mirisa lovora, dokonosti i soli u zraku ovaj mi se roman učinio krajnje suvremenim.

Iako je gotovo sedamdeset godina bila zaboravljena, danas je Kate Chopin jedna od pet najvažnijih autora koji se proučavaju na američkim studijima književnosti - Amerikancima je ona nacionalno blago otkriveno u sedamdesetima, u drugom valu (kako simbolično!) feminizma, djelo koje podsjeća da žena nije samo pripadak gospodina muža, da ona nije samo mater, nego je osoba s vlastitim emocijama, karakterom, integritetom, slobodom - svijetom u sebi kojeg ne vrijedi prilagođavati svijetu osuđenom na propast.

"Edna se osjećala neraspoloženom a ne smirenom nakon što ih je napustila. Nakon letimičnog uvida na obiteljski sklad kojeg je uočila, nije oćutjela žaljenje, nije oćutjela čežnju. Nije to bila slika života koja joj je pristajala, i ona je mogla vidjeti u njoj ništa drugo do zaprepaštenje i očajnu dosadu. Došla je zbog suosjećanja za Madame Ratignolle - žalila ju je zbog te bezbojne egzistencije koja je nikad nije podigla iznad regije slijepog zadovoljstva, u kojem nijedan trenutak tjeskobe nikada nije posjetio njezinu dušu, u kojem ona nikad nije okusila životni delirij. Edna se pitala što ona podrazumijeva pod "životnim delirijem". Prošlo je to kroz njezinu glavu kao neki neočekivan, tuđ dojam."

Ako je suditi po Edni Pontellier, žene stoljećima nastoje pomiriti sve svoje strasti, vještine, sposobnosti i htijenja. Ako se Edna Potellier mučila vlastitim identitetom, uz sve te sobarice, kuharice i dadilje, na isto smo osuđene i mi, žene 21. stoljeća, žene koje mogu sve - biti uspješne poslovne žene, spretne kućnice, supruge pune razumijevanja, žene koje drže do sebe, i majke koje se trgaju na komadiće za dobrobit svoje djece. Ništa drugačije nije bilo ni u devedesetima, iz kojih progovara Paula Cole na albumu "This Fire", posvećenom vatri koja bukti u nama, koja oslobađa. Tako u "Feelin' Love" Paula Cole govori o probuđenoj seksualnosti, u "Tiger" govori o napuštanju konvencija i osobnoj slobodi, u "Throwing Stones" o potrebi za bijegom iz odnosa koji je zatrovan, u "Mississippi" kaže "I wanna live all over/Not just on the stage", pita se tko može voljeti sve njezine oblike, u "Me", koja mi je najdraža na albumu, do izražaja dolazi samokritika, ali i svijest o snažnom duhu kojeg je nemoguće poraziti. Čini se da je žena konfliktno biće osuđeno da si za sve vijeke postavlja pitanje - koliko smijem biti svoja? Smijem li biti sebična, smijem li biti nepromišljena, smijem li biti strastvena, smijem li biti slobodna, divlja, smijem li biti neuravnotežena, smijem li biti nesavršena, smijem li (sve to) biti? I što ako već - jesam?

"Bili su to dani kada je bila vrlo sretna a da nije znala zašto. Bila je sretna što živi i diše, kada se činilo da njezino cijelo biće postaje jedno sa suncem, bojama, mirisima, bujnom toplinom savršenog južnog dana. Voljela je lutati sama na čudna i nepoznata mjesta. Otkrila je mnoge sunčane, uspavane kutove, stvorene za sanjarenje. I otkrila kako je dobro sanjariti i biti sam i neuznemiravan.

Bilo je dana kada je bila nesretna - nije znala zašto - kada se činilo da se nema zašto veseliti ili tugovati, živjeti ili umrijeti; kada joj se život činio kao groteskan urnebes a ljudi kao crvi koji se slijepo bore stremeći neizbježnoj propasti. Nije mogla raditi na takav dan, niti probuditi maštu da ubrza njezino bilo i zagrije njezinu krv."