Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti?

Detalj s groblja u osječkoj Retfali

"Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, iz nepoznatog razloga, smrt se nije pojavila. Iako se na prvu izostanak smrti slavio, već na drugu uočen je niz problema. Uzjogunili se svi - i pučanstvo i policija i liječnici i novinari i pogrebnici i osiguravatelji i političari i filozofi, optimisti i pesimisti, kojekakve sive i katoličke eminencije - zbog epidemije izostanka smrti. Oformljena su interdisciplinarna povjerenstva, sazvane opće skupštine, uznemirila se sredstva javnog priopćavanja, ali smrti nema pa nema.

"Suzdržani i sumnjičavi listovi, kao i njima srodne televizijske i radijske postaje, nisu stoga imali drugog izbora no pridružiti se plimi kolektivne euforije što se širila od sjevera prema jugu i od istoka prema zapadu osokolivši mnoge bojažljive duše i odvukavši daleko iz njihova videokruga dugačku tanatosovu sjenu. Kako su protjecali dani, uvidjevši da doista nitko više ne umire, pesimisti i skeptici priključili su se najprije malo-pomalo, a kasnije i u velikom broju, golemom moru građana koji su koristili sve moguće prigode ne bi li izašli na ulicu i iz sveg glasa proglasili kako je život sada, napokon, lijep."

Roman je pisan tipičnim saramagovskim rečenicama - dugima i po petnaestak redaka, u niski riječi koje su odvojene tek zarezima. U njima, govor likova izmjenjuje se s narativnim elementima, a suptilna ironija i humor mjestimice se pretapaju u paniku. Baš kao na retfalačkom groblju, cvat ruža i grobna tišina, život i smrt, smijeh i suze izmjenjuju se u ujednačenom ritmu.

Maca

Najduhovitiji nadgrobni spomenik na groblju

"...Zato što, prestanu li ljudska bića umirati, sve će postati dopušteno, A to bi bilo nešto loše, upitao je stari filozof, Jednako kao i ne dopustiti ništa. Ponovno je nastupila tišina. Osmorici ljudi koji su sjedili za stolom preporučeno je da promisle o posljedicama budućnosti bez smrti te da polazeći od postojećih podataka pokušaju pretpostaviti moguća nova pitanja s kojima bi se društvo moglo suočiti, kao i, nepotrebno je to naglašavati, nove okolnosti koje bi mogle otežati rješavanje onih starih."

Roman je podijeljen na dva dijela - u jednom se opisuju posljedice izostanka smrti, a u drugom, nakon sedam mjeseci poštede, smrt (ne Smrt) šalje pismo glavnom uredniku televizije i obznanjuje (poprilično nepismeno, da budemo egzaktni) svoj comeback. Udružena s prodavateljima ljubičastih omotnica, smrt se stala najavljivati sedam dana unaprijed (hm, kako biste vi proveli posljednjih sedam dana na životu?) i unositi nemir u živote stanovnika nepoznate zemlje, i tako sve dok se jedna ljubičasta omotnica nije, neobjašnjivo, vratila na njezin stol, pa je jedan violončelist, koji nije trebao doživjeti sljedeći dan, doživio i sljedeći dan, pa i svoj 50. rođendan. Smrt dostavu ne umije obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču pa, uznemirena i zbunjena, pokušava dokučiti razlog neuredne dostave - postaje sjena violončelistu i jednog se dana, u ljudskom obličju, pojavljuje na njegovim vratima - odlučna da mu uruči omotnicu.

Zapušteni mauzolej obitelji Pejačević

Kraljevstvo golubova

"Po volji roditelja podignula djeca 1891."

Nakon čitanja "Kolebanja smrti", zanimalo me kako će glumci kazališta "Kerempuh", koji gostuju u osječkom HNK, iznijeti ovu duhovitu priču o smrti, problemima i rješenjima koje ona nosi. Dugo nisam tako pozavidjela glumcima - jer u "Smrti na dopustu" oni su nalik zaigranoj dječurliji koja se smije na vlastiti račun. Šašavi Kerempuhovci (ansambl bez slabe karike) pod palicom Kokana Mladenovića na kazališne daske donijeli su neobičnu priču ispričanu na jeziku nama razumljivom, o prilikama nama poznatima, zadržavši saramagovsku satiru kao lajtmotiv. Iako je smijeh odigrao glavnu ulogu, posjet kazalištu u dobrom društvu podsjetio je na poruku koju je svijetu namjeravao ostaviti Saramago - danas jesi, sutra nisi, ali baš zato sve ima smisla (uz malo TLC-ja, dakako).

"Zbog neke neobične optičke pojave, stvarne ili prividne, smrt se sada čini mnogo sitnijom, kostur kao da joj se skupio, a možda je oduvijek bilo tako, možda je samo u našim očima razrogačenima od straha smrti bila divovskog stasa. Jadna smrt. Čovjeku dođe da joj položi ruku na okoštalo rame i prošapće na uho, ili bolje, ondje gdje je ono nekad stajalo, ispod parijetalne kosti, nekoliko suosjećajnih riječi, Nemojte se žalostiti, gospođo smrti, tako nešto se uvijek događa, mi, ljudska bića, primjerice, dobro znamo što je to malodušje, neuspjeh i frustracija, ali to ne znači da smo zbog toga spremni dignuti ruke od svega, sjetite se onih davnih vremena kad ste nas bez milosti znali odnijeti u cvijetu naše mladosti, pomislite na ova današnja vremena u kojima s jednakom bešćutnošću i dalje činite to isto ljudima koji nemaju baš ništa u životu, vjerojatno smo čekali tko će se prvi umoriti, vi ili mi, razumijem vaše muke, prvi poraz je uvijek najteži, kasnije se čovjek navikne, u svakom slučaju nemojte mi uzeti za zlo ako vam kažem da se nadam da neće biti i posljednji, i ne kažem to iz osvete, jadna bi to bila osveta, kao da isplazimo jezik krvniku koji će nam upravo odsjeći glavu, ali da vam pravo kažem, mi, ljudska bića i ne možemo učiniti mnogo više no isplaziti jezik krvniku koji će nam odsjeći glavu, vjerojatno sam zato vrlo znatiželjan kako ćete se izvući iz ove zbrke s violončelistom koji više ne može umrijeti s četrdeset devet godina jer je već navršio pedesetu."