Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film "Train Dreams", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića.

Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca")

Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu

Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601.

Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gankom - na uglu glavnog trga i Stražničke ulice (iza nje je dućan obitelji Filipec)

Samoborski suvenir - bermet i muštarda obitelji Filipec

Grob Vrazove Ljubice, kraj crkve svete Anastazije

Zapravo, Johnsonova knjižica pokazala se prikladnom za oblačan dan, jer je i protagonist "Isusovog sina" putnik ispod "neba Srednjeg zapada s oblacima poput golemih sivih mozgova". On ne znade kamo putuje, nadrogiran je i mokar do kože, "svaku kap kiše zna po imenu", pa mu je svejedno. Ovo nije roman, nego zbirka od jedanaest povezanih priča koje pripovijeda spomenuti nesretnik koji vječito balansira između autodestrukcije i iskupljenja.

Iako ovaj tekst nalikuje tekstovima beat generacije, Johnson u post-beat stilu nudi dozu produhovljenosti pa njegov ovisnik doživljava padove, ali i trenutke milosti i ljepote. Ipak, za razliku od osjećaja oslobođenja od okova društva koje sputava, po kojem je prepoznatljiv npr. Keruack, Johnson je mračniji, on u lutanju ne pronalazi slobodu, ne pronalazi ništa. Njegov protagonist luta jer mora, jer kusa posljedice života narkomana, a ne zato što živi punim plućima. Nema tu romantike, tek tupa lica koja mu se "obraćaju praznim pogledom i podsjećaju ga da ponovno čini istu pogrešku".

Kraljica Kremšnita

U prolazu

U prvoj priči bezimeni pripovjedač (ili mu je ime Krele?) sa sažaljenjem gleda umirućeg čovjeka, "žao mu je što mu u tom trenutku nije mogao ispričati što sanja, baš kao što ni on njemu nije mogao saopćiti što se zbiva na javi". U drugoj, njegov neprevidljivi život vraća ga u prošlost za koju je teško povjerovati da pripada nasilniku u kojeg se pretvorio ("Gledajući je, sjetio sam se kako smo se žena i ja znali zaputiti van u setnju poljima u vrijeme kad smo bili toliko zaljubljeni da nismo ni znali kako to zapravo izgleda."), u trećoj se promalja njegova usamljenost ("...iz trena u tren u duši me sve jače pekla pomisao da nekoga više nikad neću naći, nekoga tko me volio."), ali i zahvalnost - živ je...

Potok Gradna

Osnivač i ravnatelj Samoborskog muzeja, Ivica Sudnik

Stanko Vraz

Ručni rad Vrazove Ljubice, pravim imenom Julijane Cantilly

Samoborski muzej smješten je u dvorcu Ferde Livadića

Johnson je američki pisac za beznadne putnike - njegov osjećaj za ritam oblikovali su Dr. Seuss, Walt Whitman, Eric Clapton i Jimi Hendrix, a profesor mu je bio Raymond Carver, piše u njegovoj osmrtnici. Svoje iskustvo s drogom podijelio je u ovom cijenjenom djelu, istražujući pitanja o smislu, Bogu, sreći, koja proganjaju svakog iole normalnog čovjeka, da ne kažem - pisca. Ne mogu reći da me Johnsonovo pisanje oduševilo ili da sam se u njemu prepoznala - odviše je tu testosterona, odviše halucinacija uzrokovanih drogama - ali njegovo pisanje je istinito, a uvjerljivo pisati san je svakog pisca, baš kao što je čitanje uvjerljivog san svakog čitatelja.

"Onaj svijet. I svi oni dani, sve je to sad izbrisano,umotano u svitak i negdje pohranjeno. Čini mi se da bih svakog časa mogao za svim tim ponovno posegnuti, kad bih samo znao gdje se nalazi."

Three Rules To Write By

Write naked. That means to write what you would never say.

Write in blood. As if ink is so precious you can't waste it.

Write in exile, as if you are never going to get home again, and you have to call back every detail.

— Denis Johnson

Nasta Rojc - portret sopranistice Maje Strozzi - Pečić

Detalj s peći iz Livadićevog dvorca

Samoborci su oduvijek party animals

Staklarska tradicija u Samoboru

Josip Kompare - čovjek koji je Fašniku vratio sjaj

Milan Lang - čuvar samoborske tradicije

Rešeto u etno kući smještenoj uz Samoborski muzej

Samoborski kraluš - tradicijska ogrlica od perlica 

Pogled iz Livadićevog dvorca

Vu staroj uri - "Najbolji pohani picek u restoranu ikad!"