Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: "Već sam na 60. stranici, Mateja (naglašavajući moje ime onako kako ga ne naglašava nitko živ)!"
Već sljedeći dan, u sandučiću sam našla novu knjigu akademika Pavla Pavličića, "Najljepše hrvatske uvrede", koja će, sigurna sam, u mojoj široj familiji izazvati novu salvu uzbuđenja. Na samom početku, jasno je da je skroz naskroz ozbiljan Pavao Pavličić u ulozi nadripovjesničara stao bilježiti uvrede onako "kako su se nekad skupljale biljke za herbarije: ako već ne rastu slobodno, neka barem - osušene, sprešane i s latinskim nazivom - ostanu za uspomenu nekome tko se za njih bude zanimao". Moram priznati, već čitajući njegove upute za pristupanje djelu postajem nervozna - znadem, moja bi pokojna baka Julka razočarano pognula glavu da me vidi da samo čitam o uvredama, a kamoli da ih izgovaram. Osjećam se zločesto, ali uzdam se u finoću gospodina pisca (jer nije on piskaralo!) - doduše, dok čitam, unatoč prizoru bake Julke podno slike Srca Isusova, koja joj je krasila ćošak sobe, kroz glavu mi nekontrolirano tutnje psovke, uvrede i kletve, pa i one koje još od djetinjstva pokušavam odgonetnuti ("Ćaća te zakart'o!"), i ja se, kao prava vragolanka, upuštam u sodomasto-gomorastu raščlambu našeg lijepog jezika hrvatskog, s Pavlom Pavličićem kao osobnim Vergilijem.
Ovu knjigu prosječni čitatelj neće znati cijeniti, ali onaj tko se igra jezikom, tko uživa u premetanju riječi po ustima i po uhu, taj će uživati k'o prase u blatu. Pavao Pavličić djetinjom znatiželjom, ali iskustveno i znalački, pristupa riječima koje su nekoć nekoga vrijeđale, a koje se danas gube iz upotrebe iz raznih razloga. Ponekad u toj analizi piscu pomaže majka (stručnjakinja za audiopodražaje), ponekad otac (koji mu pojašnjava suptilnu razliku između alapače i laprdala), ponekad onomatopeje (obične ili semantičke), ponekad rodbina (kojoj se uvijek prikrpelji neka prišipetlja), ponekad prijatelji (nogometni znalci koji znaju sve o pimplanju), a ponekad zavičajni "prešutni pravilnici" koje nosamo sa sobom cijelog života k'o ofucani kofer.
Dok čitam ovu knjigu, onako kako se čita knjiga viceva - svaki dan, u malim dozama - smijem se nad riječi čučavac ("Priznajte i sami da vam je ta riječ odbojna, kao i meni, premda možda i ne možete odmah reći zašto je tako."), i nad palim mudima onih koji palamude čitav dan i noć, uživam u pažnji koja je dana osječkom žargonu, pa inspirirana jezičnom vještinom našeg naroda, ispitujem svoju djecu znaju li što znači alapača, cicija (nju je pisac zaboravio, al' ja sam Slavonka - strah od cincarenja ćutim u kostima), ili, pak, picajzla. Oni odmahuju glavom, uvjereni da sam te riječi izmislila, a ja ih uporno i preko njihove volje poučavam o njima jer mi je elokventnost djece odjednom visoko na listi životnih prioriteta, i u potpunosti zanemarujem i političku korektnost i odgovorno roditeljstvo, zbog kojih svi hodamo po jajima k'o lucrpde i kukavice jer se bojimo pred djecom reći kakvu neprimjerenu riječ koju bi oni mogli reproducirati pred stručnom službom svoje osnovne škole i uvaliti nas u neprilike.
"Čitatelj je već zapazio da te riječi mnogo govore o krajevima iz kojih dolaze. Dalmatinci - koji su glasni i skloni pretjerivanju - uzet će augmentativ, dok će kajkavci - koji vole umanjenice - uzeti deminutiv. Ipak, ne bih se usudio reći da je bilo koja od te dvije riječi jača ili slabija, uvredljivija ili manje uvredljiva. Svaka od njih ima svoje mjesto i funkciju.
I zato one - kao malo što drugo - svjedoče da su narječja zapravo veliko bogatstvo hrvatskog jezika. Zato nema boljeg dokaza od činjenice da su i jedna i druga riječ - i pizdek i pizdun - prodrle u književne tekstove i da ondje sasvim dobro funkcioniranju. Čak ih ni kompjuterski spelling checker ne podcrtava kao krive."
Da ne brine narod puritanski i da se ne nada onaj koji kreše svece na sabajle, glagol srati najbrezobraznija (dobro pa ja nemam lektora!) je riječ ovdje (otud su potekli i seronja i sroljo i serator i bilo ju je vala važno raščerečiti) - Pavličić ostaje pristojan, šarmantan, guba (u zagrebačkom smislu riječi, dakako!) pripovjedač kakvog bi na svojoj polici, uz Bibliju, Klaićev "Rječnik stranih riječi", "Knjigu za svaku ženu" i "Povijest Hrvata" jednog drugog Klaića, trebala imati svaka hrvatska kuća koja drži do sebe.
"U svakom slučaju, ta je riječ jasno pokazivala da smo u to vrijeme sebe vidjeli kao dio prirode, a procese u svome životu kao nešto usporedivo s procesima u prirodi. A kad se to kaže, onda je odmah jasno i zašto je riječ vrbopuc nestala iz upotrebe. Niti više ima onakvih razgovora između starijih i mlađih dječaka, niti postoji onaj - pomalo naivni, ali zdravi - pojam puberteta i sazrijevanja, niti itko vidi paralelizam između čovjeka i prirode. Ako još negdje nađete tu riječ to će biti u kakvoj staroj knjizi.
Ali to ne znači da je ona sasvim nepotrebna, pa makar i samo kao prisjećanje uz nostalgični smiješak. Evo, i ja vama ovo pišem u rano proljeće, kad na tržnici prodaju prve mace, pa zato pomišljam kako bi nam dobro došla neka riječ koja opisuje tu proljetnu radost, jer ona bi nam pomogla da u proljeću vidimo sebe, a u sebi proljeće."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)