Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio?
Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem.
U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas istresti iz gaća". O odbacivanju iluzije da su roditelji savršeni autorica pogovora govori osobito cinično - očito je to tema koja nas sve, bez obzira na generaciju, dira, kopka, interesira - pa sam ovu knjigu posudila i njoj u inat, da se prisjetim, da očuvam svoje savršeno nesavršeno djetinjstvo, jer braneći svoje djetinjstvo, branim i sebe - gospodar sam svoje sudbine.
Iako korice tako ne obećavaju, jer vele da knjiga prikazuje radničku obitelj osamdesetih, priča junakinje počinje - na selu. Nije to slavonsko selo, odmah mi je jasno, iako i ondje postoje tarabe i bake koje pod maramama skrivaju tajne, iako i ondje postoje i avlije i kašike i odsutni očevi. Djevojčica ima četiri i pol godine i nedostaje joj njezin gradski dom, u kojem se nalaze roditelji s novopečenim bratom, jer bake i djedovi, majčini i očevi, ne mogu joj zamijeniti majku koja je "središte njezina svijeta." Iako se na selu uvijek nešto događa - ljeti svatovi, zimi svinjokolja - djevojčica zna da ne pripada selu pa željno iščekuje dolazak oca u bijelom tristaću (ja sam dijete devedesetih, za neke pojmove potražila sam pomoć Googlea, a šira objašnjenja dali su mi moji starci). Odmah po povratku u grad, ona shvaća da je njezin svijet zauvijek promjenjen, da je mali brat ukrao svu pažnju roditelja koji su do jučer bili nježni prema njoj, a sada ju ni ne vide - sada im je staklena. Postojana samo kad je bratu potrebna pomoć, a roditeljima netko za iživljavanje, djevojčica odrasta okružena još nesretnijim sudbinama svojih prijatelja.
"Djevojčica se najčešće zavuče pored majke, priljubi svoja mala uz njezina topla leđa i diše u majčinu ritmu dok ne zaspi. No nije isto kao prije: majčine ruke više se ne okreću na njezinu stranu, nego oko bebe tvore sigurnosni okvir kako ne bi spala s vrancuza."
"U tami je netko udahnuo kao da se guši i ona odmah zna da je to majka. Budna je istog trena; to je zbog čvrstog konopca koji se odmotava iz njezina trbuha i spaja s majčinim pupkom. Konopac je nevidljiv ali živ: nekad njime poput struje putuje snažan užitak, recimo kad joj majka pere kosu i tijelo, pa se dodiri u njoj vrtlože u sitne eksplozije; nekad pulsira bol, pali svjetla po njezinu tijelu i osvjetljava praznine što su nastale rođenjem brata. Iz majke izlaze tri konopca: jedan za oca, jedan za nju i jedan za brata. Taj što spaja brata i majku debeo je kao očeva ruka, ljepljiv i sluzav, i zbog njega se djevojčica osjeća zakinutom. Ne zna što otac misli o tome novom užetu; možda je uznemiren, kao što je tetka bila u-zne-mi-re-na jer i njegov je konopac oslabio nakon rođenja brata."
Atmosfera je betonski siva, i čini se da autorica naoko prosječno djetinjstvo osamdesetih silno želi prikazati otužnim i beznadnim (malo me to ljuti, branit ću djetinjstvo po službenoj dužnosti!). Taj je kontrast razigranosti, dječje igre i cike oko zagrebačkih zgrada, i usamljenosti, koju osjeća djevojčica pored roditelja, čija pažnja je raspršena zbog boležljivog brata, dirigent ovog književnog ansambla. Otac idenakavu, a majka stišće usne, "majka je tamno srce", "majka je otok do kojeg se ne može doplivati", ali djevojčica je voljena, nije plava po listovima i ne skriva modrice puderom - zar ne? Zlokobna slutnja proteže se rečenicama Tanje Tolić. Živci pucaju, život djevojčice (naposljetku, i djevojke) nepovratno iskače iz tračnica. Čini se da izlaza nema, nesretno djetinjstvo progonit će ju cijelog života kao duh, kao demon.
Možda nam ovakve knjige pomažu da spoznamo svoje boli, svoje tame, da cijenimo bljeskove nade, ali ne možemo za njima posezati unedogled - jednog dana njihov tragičan ton moramo prevazići (pogledala sam sinonime, ali ni svladati ni prevladati ne predstavljaju trud koji je potrebno uložiti u sazrijevanje u ovom slučaju). Ne mogu vjerovati da ću to reći, ali ova knjiga okončala je moju eru introspektivnog ženskog pisma u koje sam se uzdala godinama, pitajući se što je to trulo u meni da imam želju kopati po sebi, otkidati kraste koje su taman fino zarasle. Jesu li me privlačile zbog onog dječjeg u mojoj nutrini, ili zbog roditeljskog? Dosadila mi podvojenost, umorila sam od vraćanja kući - mislim da sada imam sve što mi je potrebno za gradnju vlastitog gnijezda. Progovara li to dječja nesigurnost ili mogu svojoj djeci biti uzor za let? Neću više izvoljevati, odrasti se mora.
"B, kao dvije polovice jabuke ili naranče složene jedna na drugu, ali ustvari je fi, on je u sredini, a oni su krug tišine oko njega, štite ga tako što su ga pretvorili u zvuk kojeg nema. To je iracionalna matematička konstanta i zlatni rez, teško izgovorljiv frikativ, on je konstantni šum u njezinoj glavi, tok zračenja i svjetlosni tok, električni potencijal, strujni izboj, prekinuta sklopka, osigurač koji je iskočio, tajna, tajna, tajna, ne smije se izgovoriti naglas, jer je mama tako rekla, o tome se ne govori, mi o tome ne govorimo, naše su stvari naše, naše, naše."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)