Preskoči na glavni sadržaj

"Mama, čitaj mi svoju knjigu"

Pa, ovo je vjerojatno najvažnija recenzija koju sam dosad napisala. Neću se raspekmeziti, obećavam.


Plavičasta boja knjige koju držim u ruci nostalgično zaziva neka druga vremena, a sam naslov govori da je pisana iz perspektive djevojčice koju njezina prabaka upoznaje s pojmovima kao što su obiteljsko stablo, djedovina, folklor, zavičaj, narodna baština. Prabaka, odrasla u malom slavonskom selu, govori praunuci o svom selu, o svojoj rodnoj kući, o svojim roditeljima, poslovima koje su obavljali, njihovim vjerovanjima i običajima. Govori joj - svako selo, koliko god malo bilo, čuva veliko blago. Vrijedne prabakine ruke, pjesma na usnama i žive uspomene na vruće paprenjake, svjetlost petrolejke, slamu pod stolom, ili snijeg pod čizmicama ono je što uljuljkava čitatelja u neka tiša i mirnija, jednostavnija vremena - kojima se prabaka rado vraća, pogotovo s praunukom na krilu.

Nije ovo bio neki dugo sanjani san - ideja mi je pala na pamet hitro i jasno. Toliko jasno da sam bila uvjerena da sam već u rukama držala knjigu nalik toj (pretražila sam kataloge knjižnica i knjižara - nisam našla ništa ni nalik ovome). Uspavljivala sam djecu, a pogled mi je zastao na polici sa slikovnicama. Nešto je nedostajalo. Iako me fascinirala raznolikost knjiga za djecu (postoje knjige o dinosaurima, o životinjama, o emocijama, o svemiru, o bontonu, o medicini, čak i o kakici), nijedna nije govorila o ljubavi prema zavičaju, ljubavi koju želim prenijeti i na svoju djecu. Moja djeca nisu znala o ravnici u kojoj su rođeni, o ljudima od kojih su potekli, a znala su sve o Plutonu i Fridi Kahlo. Da, malo me isprovocirala i ta Frida, i sve druge nevjerojatne i veličanstvene žene kojima bismo se trebali diviti. Odlučila sam plivati protiv struje - napisati priču o jednoj običnoj ženi koja nije vidjela svijeta, koja nije bila ni inovator ni trendseter. Bio je to jedan sasvim logičan korak, jer odrasla sam uz majku koja je šumu voljela onako kako ju je volio Tadijanović, koja je vječito recitirala stihove Vladimira Kovačića "Hvaljen Isus, moja stara bako, hvaljen Isus, radenice moja!", i koja je uvijek s nježnošću govorila o knjizi "Portreti nepoznatih žena" Mare Švel-Gamiršek. Poželjela sam i ja pisati o svojoj snaš' Terzi, u glavi stvorila čitavu seriju (mogle su te snaše bit' iz Voćina il' Garčina, mogla je to biti tetka iz Šenkovca ili Mošćenice, dida sa Žirja ili iz Smokovljana...), ali počela sam od onoga što znam, onoga istinitog.


"Kad je moja prabaka bila mala" namijenjena je predškolskoj i školskoj djeci, a zamišljena da potakne dječja pitanja o obitelji, precima, zavičaju, domu, tradiciji, zanemarenom selu kao nositelju predaje i običaja. Edukativni i autentični sadržaj (svaka ilustracija naslikana je u skladu s običajima), ali i mali etnografski rječnik, koristit će i malenima, i velikima, a tople ilustracije nakratko će oživjeti prošlost i podsjetiti na tradicijsku arhitekturu Slavonije, odrastanje popraćeno plesom, pjesmom i zaboravljenim igrama, ali i na tradiciju tkanja, dane žetve, suživot s prirodom, običaje vezane za poklade i Božić (u knjizi se krije i autentični, sto godina star, recept za božićne kolačiće). Voljela bih da ova knjiga dospije u ručice djece u svakoj hrvatskoj regiji i podsjeti ih da živimo u divnoj zemlji, bogatoj različitostima, ljudima i pričama kojima se ponosimo.

Ovim putem zahvaljujem se svima koji su mi pomogli ostvariti ovu ideju - ilustratorici Angeli Turkalj Vidaković, ženi s dušom djeteta, koja je poslušala svaku moju opasku, i čije me oko za detalje uvijek iznova oduševljavalo tijekom ovog, više od godinu dana dugog, putovanja. Folkloristu našičkog kraja, Miroslavu Šariću, čije znanje i ljubav prema običajima ovog kraja nemaju granica. Lektorici Ivani Pavelić na lekturi i, kao šećeru na kraju, Hrvatskoj narodnoj knjižnici i čitaonici Našice i Gradu Našicama na iskazanom povjerenju i entuzijazmu! Nadam se da ih nisam iznevjerila!


Jedinstvena po ideji, skromna po nakladi, knjiga "Kad je moja prabaka bila mala" je knjiga kakvu slavonsko selo zaslužuje. Reče ona totalno subjektivno.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...