Preskoči na glavni sadržaj

"Mama, čitaj mi svoju knjigu"

Pa, ovo je vjerojatno najvažnija recenzija koju sam dosad napisala. Neću se raspekmeziti, obećavam.


Plavičasta boja knjige koju držim u ruci nostalgično zaziva neka druga vremena, a sam naslov govori da je pisana iz perspektive djevojčice koju njezina prabaka upoznaje s pojmovima kao što su obiteljsko stablo, djedovina, folklor, zavičaj, narodna baština. Prabaka, odrasla u malom slavonskom selu, govori praunuci o svom selu, o svojoj rodnoj kući, o svojim roditeljima, poslovima koje su obavljali, njihovim vjerovanjima i običajima. Govori joj - svako selo, koliko god malo bilo, čuva veliko blago. Vrijedne prabakine ruke, pjesma na usnama i žive uspomene na vruće paprenjake, svjetlost petrolejke, slamu pod stolom, ili snijeg pod čizmicama ono je što uljuljkava čitatelja u neka tiša i mirnija, jednostavnija vremena - kojima se prabaka rado vraća, pogotovo s praunukom na krilu.

Nije ovo bio neki dugo sanjani san - ideja mi je pala na pamet hitro i jasno. Toliko jasno da sam bila uvjerena da sam već u rukama držala knjigu nalik toj (pretražila sam kataloge knjižnica i knjižara - nisam našla ništa ni nalik ovome). Uspavljivala sam djecu, a pogled mi je zastao na polici sa slikovnicama. Nešto je nedostajalo. Iako me fascinirala raznolikost knjiga za djecu (postoje knjige o dinosaurima, o životinjama, o emocijama, o svemiru, o bontonu, o medicini, čak i o kakici), nijedna nije govorila o ljubavi prema zavičaju, ljubavi koju želim prenijeti i na svoju djecu. Moja djeca nisu znala o ravnici u kojoj su rođeni, o ljudima od kojih su potekli, a znala su sve o Plutonu i Fridi Kahlo. Da, malo me isprovocirala i ta Frida, i sve druge nevjerojatne i veličanstvene žene kojima bismo se trebali diviti. Odlučila sam plivati protiv struje - napisati priču o jednoj običnoj ženi koja nije vidjela svijeta, koja nije bila ni inovator ni trendseter. Bio je to jedan sasvim logičan korak, jer odrasla sam uz majku koja je šumu voljela onako kako ju je volio Tadijanović, koja je vječito recitirala stihove Vladimira Kovačića "Hvaljen Isus, moja stara bako, hvaljen Isus, radenice moja!", i koja je uvijek s nježnošću govorila o knjizi "Portreti nepoznatih žena" Mare Švel-Gamiršek. Poželjela sam i ja pisati o svojoj snaš' Terzi, u glavi stvorila čitavu seriju (mogle su te snaše bit' iz Voćina il' Garčina, mogla je to biti tetka iz Šenkovca ili Mošćenice, dida sa Žirja ili iz Smokovljana...), ali počela sam od onoga što znam, onoga istinitog.


"Kad je moja prabaka bila mala" namijenjena je predškolskoj i školskoj djeci, a zamišljena da potakne dječja pitanja o obitelji, precima, zavičaju, domu, tradiciji, zanemarenom selu kao nositelju predaje i običaja. Edukativni i autentični sadržaj (svaka ilustracija naslikana je u skladu s običajima), ali i mali etnografski rječnik, koristit će i malenima, i velikima, a tople ilustracije nakratko će oživjeti prošlost i podsjetiti na tradicijsku arhitekturu Slavonije, odrastanje popraćeno plesom, pjesmom i zaboravljenim igrama, ali i na tradiciju tkanja, dane žetve, suživot s prirodom, običaje vezane za poklade i Božić (u knjizi se krije i autentični, sto godina star, recept za božićne kolačiće). Voljela bih da ova knjiga dospije u ručice djece u svakoj hrvatskoj regiji i podsjeti ih da živimo u divnoj zemlji, bogatoj različitostima, ljudima i pričama kojima se ponosimo.

Ovim putem zahvaljujem se svima koji su mi pomogli ostvariti ovu ideju - ilustratorici Angeli Turkalj Vidaković, ženi s dušom djeteta, koja je poslušala svaku moju opasku, i čije me oko za detalje uvijek iznova oduševljavalo tijekom ovog, više od godinu dana dugog, putovanja. Folkloristu našičkog kraja, Miroslavu Šariću, čije znanje i ljubav prema običajima ovog kraja nemaju granica. Lektorici Ivani Pavelić na lekturi i, kao šećeru na kraju, Hrvatskoj narodnoj knjižnici i čitaonici Našice i Gradu Našicama na iskazanom povjerenju i entuzijazmu! Nadam se da ih nisam iznevjerila!


Jedinstvena po ideji, skromna po nakladi, knjiga "Kad je moja prabaka bila mala" je knjiga kakvu slavonsko selo zaslužuje. Reče ona totalno subjektivno.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...