Jesenski japanski noir

Neumorni lavež iz susjednog dvorišta odjekivao je mračnom ulicom, nadmećući se s kišom koja je kucala na prozore. Muž je djecu odveo baki, a ja sam, okružena antibioticima, sprejevima za grlo, kapima za nos i zabalavljenim maramicama, ležala na kauču (živa u toplomjeru ukazivala je da dekica nije potrebna) i čitala o ženama koje komadaju tijelo prezrenog muškarca. Ah, bila je to nedjelja za poželjeti.

Kad netko spomene japansku književnost, prva asocijacija mi je Haruki Murakami, netipični Japanac kojeg štuje cijeli svijet. Druga asocijacija mi je Yasunari Kawabata, japanski nobelovac koji divno piše o tradiciji ispijanja čaja, a treća zgodni Yukio Mishima, poznat, kako po romanima i dramama, tako i po ritualnom samoubojstvu. Samuraji, čast, tradicija, dostojanstvo - sve su to teme kojima je prožeta klasična japanska književnost. No, što kad bih vam rekla da u Japanu 21. stoljeća cvate žanr "feminističkog noira"? Knjigu jedne od njegovih predstavnica, Natsuo Kirino, čitali smo u čitateljskom klubu "Vinske mušice" ovaj mjesec.

Roman zanimljivog naslova - "Van"- priča je o četiri žene, radnice u tokijskoj tvornici gotovih jela - Masako, Yayoi, Yoshie i Kuniko. One žive u neimaštini, na rubu svijeta, ali nisu od onih koji odustaju. Masako, vođa društva, nekad je radila u financijama cijenjene tvrtke, a sada radi noćnu smjenu i živi s mužem i sinom od kojih se otuđila. Yayoi je zgodna mlada žena čiji muž gubi novac na bakari i koji ganja druge žene, ne mareći za nju i dva sina. Yoshie nazivaju Šeficom, iako se čini da u privatnom životu ona nikome ne umije šefovati - živi sa svekrvom i jednom kćerkom, dok ju druga kćer samo pokrada. Kuniko, pak, laže o svojim godinama, laže o svom statusu, laže o svojim financijama, zaboravljajući da će ju laži skupo stajati.

Jedne večeri, prije odlaska u smjenu, Yayoien muž Kenji vratio se iz kluba u kojem je prokockao sav njihov novac, a umalo i svoj život, a čangrizava mu je supruga krenula spočitavati kockanje, ali i afere. Kenji je stvar odlučio riješiti nasiljem, ali nije njegova bila zadnja - majušna Yayoie ugušila ga je remenom, dok su njezina djeca spavala u susjednoj sobi. Gotovo s momentalnim olakšanjem, Yayoie je nazvala Masako i zatražila pomoć. Poduzetna i organizirana Masako naučila je preuzeti posao u svoje ruke, pa ne samo da pomaže Yayoie ukloniti truplo iz stana, nego ga odluči raskomadati, uz pomoć Yoshie i Kuniko, a njegove dijelove posakrivati po Tokiju. Iako su nesretne žene opravdavale svoje postupke prijateljstvom, daljnjih razvoj događaja otkrit će da prijateljice u nevolji gledaju samo kako sačuvati vlastitu kožu.

Nekim je članovima kluba ovaj roman bio odviše slikovit - doslovni prikazi komadanja mesa, silovanja i ubojstava nisu za svakoga, ali meni se svidio. Pisan je pitkim stilom, a priču pratimo iz perspektiva raznih likova - to je dovoljno da drži čitatelja prikovanim za papir. Iako se na prvu čini kao da nema dodirnih točaka s klasičnom japanskom književnošću, moram reći da je čitanje ovog romana za mene bilo nalik maloj duhovnoj obnovi - jer je Japancima vrlo bitno učiti i rasti tijekom života, pronaći odgovore na pitanja o sebi, i svijetu. Nije namjera Natsuo Kirino, pravnice i feministice koja je svoj debitantski roman objavila navršivši 41 godinu, da osnaži žene, nego da osnaži čovjeka. Iako vjerno prikazuje najniže slojeve patrijarhalnog japanskog društva, famozno dostojanstvo neprestano se provlači kao lajt motiv u knjizi. Čitatelj se lako stavlja u kožu likova i shvaća da su ove žene žrtve nesretnih životinih situacija, ali mora se zapitati - u kojem slučaju bih ja pristao na zlodjela? 

Čitajući ovaj roman, razmišljala sam o slobodnoj volji koja nam je dana, koja predstavlja čovjekovu najveću moć. Iako bismo ponekad rado druge okrivili za ono što nas izbaci iz takta, istina jest da svojim odlukama i postupcima krojimo svoj život, i da dostojanstveno trebamo preuzeti odgovornost za njih. Ova knjiga na inovativan način podsjeća da je upravo to dostojanstvo jedina stvar koju nam baš nitko ne može ukrasti.