Preskoči na glavni sadržaj

Moj muž

Moj muž. Eto, vidite sad ovu nezavidnu situaciju, sad sam prisiljena pisati o svom mužu jer je mojim Klasičarkama, kojima sam ovaj mjesec išla u posjet, izbor pao na zbirku priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske, a zove se "Moj muž". Iako je Bužarovska, docentica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, popularna u Hrvata, za ovom su knjigom Klasičarke morale posegnuti u kojekakva spremišta osječke knjižnice - toliko je želja za iščitavanjem (ili potreba za razgovorom o muževima) bila jaka. Pa, moj muž.



Moj muž. Zvuči kao da bih ga trebala pogrditi, a ne pohvaliti (žene ne pišu knjige s naslovom "Moj muž" da bi odale počast muškarcima, sve mi se čini). Hm, ne. Ne danas, danas sam iznad toga (jer sam danas svjesna da mom mužu nije lako sa mnom, a sutra ćemo još vidjeti).





"Moj muž" je zbirka od jedanaest priča, pisanih u prvom licu različitih žena kojima je zajedničko da imaju, ili su imale - muža. Osim muža, one imaju i višak vremena na raspolaganju, rekla bih. Neki od tih muževa slatkorječivošću živciraju svoje žene, neki su slatkorječivi samo prema ljubavnicama, a svi oni - ne vide svoje žene, bar ne onako kako bi one željele biti viđene. I to onda tim kraljicama drame daje izliku da se ponašaju blesavo, da se pretvaraju u detektive, kritičare, lažljivice i rospije. Bužarovska piše direktno, životno, poput kakve komšinice s kojom uz ukuhanu kavu olajavamo muževe. Njezine su priče pitke, bijesne i duhovite, ali i iznimno dirljive, posute mrvicama svakodnevne autentičnosti. Bužarovska humorom naglašava apsurdnost razmažene ženske naravi, patrijarhalnog društva i problema s kojima se žene susreću u životu.





Priča o pjesniku Goranu me nasmijala, o Marijinoj slanoj juhi me rasplakala (da, opet sam plakala u parkiću), s Tanjom i njezinom lopatom sam suosjećala, priču "Nektar" nisam uopće shvatila (hvala Bogu, zato su tu žene s book cluba), zbog priče o Lile mi se ogadio ajvar, a nisu mi više mile ni jetrice... Svaka od tih priča bila je istinita, ali nisam se prepoznala niti u jednoj od njih - prepoznala sam neke arhaične tipove žena.  Možda će netko reći da je Bužarovska napisala feministički manifest o zanemarenim i potlačenim ženama, ali žene se više ne bi trebale opravdavati svojim tradicionalno patrijarhalnim odgojem. Not any more. Dosta izlika. Dosta tog pretjerivanja, dosta zahtjeva i dramatiziranja. Možda je to pjesnik htio reći. Žene, ne budimo smiješne!

Da, ova će vas knjiga možda nabrijati na borbu za ženska prava, a možda i pripitomiti divljakušu u vama, tko zna. Čuda se događaju. 
 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...
Objavi komentar
Pročitajte više

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...
Objavi komentar
Pročitajte više