Preskoči na glavni sadržaj

Moj muž

Moj muž. Eto, vidite sad ovu nezavidnu situaciju, sad sam prisiljena pisati o svom mužu jer je mojim Klasičarkama, kojima sam ovaj mjesec išla u posjet, izbor pao na zbirku priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske, a zove se "Moj muž". Iako je Bužarovska, docentica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, popularna u Hrvata, za ovom su knjigom Klasičarke morale posegnuti u kojekakva spremišta osječke knjižnice - toliko je želja za iščitavanjem (ili potreba za razgovorom o muževima) bila jaka. Pa, moj muž.



Moj muž. Zvuči kao da bih ga trebala pogrditi, a ne pohvaliti (žene ne pišu knjige s naslovom "Moj muž" da bi odale počast muškarcima, sve mi se čini). Hm, ne. Ne danas, danas sam iznad toga (jer sam danas svjesna da mom mužu nije lako sa mnom, a sutra ćemo još vidjeti).





"Moj muž" je zbirka od jedanaest priča, pisanih u prvom licu različitih žena kojima je zajedničko da imaju, ili su imale - muža. Osim muža, one imaju i višak vremena na raspolaganju, rekla bih. Neki od tih muževa slatkorječivošću živciraju svoje žene, neki su slatkorječivi samo prema ljubavnicama, a svi oni - ne vide svoje žene, bar ne onako kako bi one željele biti viđene. I to onda tim kraljicama drame daje izliku da se ponašaju blesavo, da se pretvaraju u detektive, kritičare, lažljivice i rospije. Bužarovska piše direktno, životno, poput kakve komšinice s kojom uz ukuhanu kavu olajavamo muževe. Njezine su priče pitke, bijesne i duhovite, ali i iznimno dirljive, posute mrvicama svakodnevne autentičnosti. Bužarovska humorom naglašava apsurdnost razmažene ženske naravi, patrijarhalnog društva i problema s kojima se žene susreću u životu.





Priča o pjesniku Goranu me nasmijala, o Marijinoj slanoj juhi me rasplakala (da, opet sam plakala u parkiću), s Tanjom i njezinom lopatom sam suosjećala, priču "Nektar" nisam uopće shvatila (hvala Bogu, zato su tu žene s book cluba), zbog priče o Lile mi se ogadio ajvar, a nisu mi više mile ni jetrice... Svaka od tih priča bila je istinita, ali nisam se prepoznala niti u jednoj od njih - prepoznala sam neke arhaične tipove žena.  Možda će netko reći da je Bužarovska napisala feministički manifest o zanemarenim i potlačenim ženama, ali žene se više ne bi trebale opravdavati svojim tradicionalno patrijarhalnim odgojem. Not any more. Dosta izlika. Dosta tog pretjerivanja, dosta zahtjeva i dramatiziranja. Možda je to pjesnik htio reći. Žene, ne budimo smiješne!

Da, ova će vas knjiga možda nabrijati na borbu za ženska prava, a možda i pripitomiti divljakušu u vama, tko zna. Čuda se događaju. 
 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više