Preskoči na glavni sadržaj

Moj muž

Moj muž. Eto, vidite sad ovu nezavidnu situaciju, sad sam prisiljena pisati o svom mužu jer je mojim Klasičarkama, kojima sam ovaj mjesec išla u posjet, izbor pao na zbirku priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske, a zove se "Moj muž". Iako je Bužarovska, docentica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, popularna u Hrvata, za ovom su knjigom Klasičarke morale posegnuti u kojekakva spremišta osječke knjižnice - toliko je želja za iščitavanjem (ili potreba za razgovorom o muževima) bila jaka. Pa, moj muž.



Moj muž. Zvuči kao da bih ga trebala pogrditi, a ne pohvaliti (žene ne pišu knjige s naslovom "Moj muž" da bi odale počast muškarcima, sve mi se čini). Hm, ne. Ne danas, danas sam iznad toga (jer sam danas svjesna da mom mužu nije lako sa mnom, a sutra ćemo još vidjeti).





"Moj muž" je zbirka od jedanaest priča, pisanih u prvom licu različitih žena kojima je zajedničko da imaju, ili su imale - muža. Osim muža, one imaju i višak vremena na raspolaganju, rekla bih. Neki od tih muževa slatkorječivošću živciraju svoje žene, neki su slatkorječivi samo prema ljubavnicama, a svi oni - ne vide svoje žene, bar ne onako kako bi one željele biti viđene. I to onda tim kraljicama drame daje izliku da se ponašaju blesavo, da se pretvaraju u detektive, kritičare, lažljivice i rospije. Bužarovska piše direktno, životno, poput kakve komšinice s kojom uz ukuhanu kavu olajavamo muževe. Njezine su priče pitke, bijesne i duhovite, ali i iznimno dirljive, posute mrvicama svakodnevne autentičnosti. Bužarovska humorom naglašava apsurdnost razmažene ženske naravi, patrijarhalnog društva i problema s kojima se žene susreću u životu.





Priča o pjesniku Goranu me nasmijala, o Marijinoj slanoj juhi me rasplakala (da, opet sam plakala u parkiću), s Tanjom i njezinom lopatom sam suosjećala, priču "Nektar" nisam uopće shvatila (hvala Bogu, zato su tu žene s book cluba), zbog priče o Lile mi se ogadio ajvar, a nisu mi više mile ni jetrice... Svaka od tih priča bila je istinita, ali nisam se prepoznala niti u jednoj od njih - prepoznala sam neke arhaične tipove žena.  Možda će netko reći da je Bužarovska napisala feministički manifest o zanemarenim i potlačenim ženama, ali žene se više ne bi trebale opravdavati svojim tradicionalno patrijarhalnim odgojem. Not any more. Dosta izlika. Dosta tog pretjerivanja, dosta zahtjeva i dramatiziranja. Možda je to pjesnik htio reći. Žene, ne budimo smiješne!

Da, ova će vas knjiga možda nabrijati na borbu za ženska prava, a možda i pripitomiti divljakušu u vama, tko zna. Čuda se događaju. 
 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e