Eh, Luka moj, Nižetiću, nisi ti vidio nemir - ne znaš ti kako je kad trebaš privesti kraju tekst koji si pisao, kratio i ispravljao godinu dana i dati ga u tisak (i dan prije konačnog slanja slikovnice u tiskarski strojček ispravljala sam zareze i pregovarala s lektoricom - suludo, znam). Nervoza je dosegnula vrhunac, a teška literatura u kojoj sam tražila utjehu nije mi pomogla. Iako sam pomislila da ove dvije knjige nemaju ništa zajedničkog, na prvim sam stranicama shvatila da obje imaju pripovjedače koji su primorani vratiti se u rodni kraj - pregristi to govno, da je u objema riječ o identitetu, i da se oba ponose svojom neobičnom strukturom.
"Recite što hoćete, pronaći utjehu u umjetnosti poštena je zamjena za religiju."
Roman "Bivše stvari", kao svaki obožavatelj Joséa Saramaga, poželjela sam čitati čim su Brunu Vieiru Amarala, portugalskog književnika, prozvali jednim od njegovih nasljednika. Pripovjedač se, nakon propalog braka i poslovnog neuspjeha, vraća u rodnu četvrt ("na sretno mjesto dalekih praznika da bi našao samo isti fizički inventar i nijedan nematerijalni razlog minuloj sreći"), k majci, i tone - sve dok ne sretne fotografa Vergilia, koji ga, nalik onom Danteovom, vodi kroz četvrt u kojoj je odrastao, podsjećajući ga na ljude koji su je stvorili. I tu klasični tijek romana zastaje - jer autor abecednim redom nastavlja navoditi crtice o kvartovskim luđacima, doktorima, frizerkama, blagajnicama, konobarima, nesuđenim nogometašima, udovcima, pederima, varalicama i ljubavnicima, koji u svojim ostarjelim odijelima ili u obliku utvara kroje povijest mjesta uz kojeg je vezan. Iako Viera Amaral lijepo piše, bilo mi je teško zadržati koncentraciju čitajući njegov leksikon mjesta i ljudi s kojima nemam puno zajedničkog. Puno je to teških sudbina i prljavštine na temelju kojih pripovjedač gradi svoj novi početak. No, ako u nešto vjerujem, vjerujem da čovjeka povratak u rodno mjesto može stubokom promijeniti, pa sam uporno podnosila pripovjedačeve monologe koje je opravdavao fusnotama. Tekst je pisan gotovo dokumentaristički (moram li ja zaista znati da on svakog jutra popije jogurt s niskim udjelom masti?), ali romantične dušice koje briju na nostalgiju (mea culpa) znat će cijeniti njegovu dotjeranost i ideju o pojedincu u kojem se krije kolektivno.
"Postoje određeni trenuci u našem životu (a ja sam već imao sreću da sam se okušao u ekstremima s tog spektra) toliko sretni ili toliko smiješni da poimanje uspona i padova nestane."
Koliko god tekst Vieire Amarala bio orošen nostalgijom i mjestimično protkan lirikom, tekst (bolje rečeno, transkript) Kristiana Novaka je bio neukrotiv i mastan. U "Ciganinu, ali najljepšem" Novak rašomonski jedan događaj promatra iz perspektive četiri pripovjedača, vođen iskustvom odrastanja u blizini romskog naselja. Neobična struktura na samom mi je početku išla na živce i trebalo mi je stotinjak stranica da razaberem glasove Milene, četrdesetogodišnje povratnice u rodno selo Sabolščak, Nuzata, Kurda iz Mosula na putu za Calais, Sandija, Ciganina iz Bukova Dola, i Plančića iz Policijske uprave zagrebačke. Bilo je tu lutanja, pa se dogodio zločin, tijela su neprepoznatljiva, predrasude su postojane, a svi imaju nešto za reći. Iako sam Milenin glas čula najjasnije, i onaj Sandijev prirastao mi je k srcu. Njihova me ljubavna priča osvojila, poželjela sam da Japica zauzda te paučinaste čvorove i da dožive drukčiji kraj ('ajde, k'o da ne znate kako priča završava - ovaj su roman svi osim mene već pročitali!). Iako nagrađivan i čitan, "Ciganin, ali najljepši" nije me osvojio onako kako me osvojila "Črna mati zemla" (čitajući je, bila sam uvjerena da sam prva otkrila Novaka). Nemojte zamjeriti cjepidlačenje - nisam ja prosječni čitatelj, meni dobra priča nije dovoljna, a ni kreativna rješenja ne mogu me zadržati (ovaj ih roman ima nekoliko) - ja volim kad se autor drži one Vonnegutove "Svaka rečenica mora imati svrhu - ili razvijati radnju ili otkrivati osobine likova", jer moje je vrijeme dragocjeno i nisam fan raspisivanja radi raspisivanja. "Ovo će biti teško. Natoči", pomislila sam i ja. Iako za moj ukus predug, nema čovjeka, a pogotovo ne rov fišora, kojem se ovaj roman neće omiliti. Nazivanje stvari pravim imenom nikad neće izaći iz mode. Nadam se.
"- Kaj ti misliš o meni? - jednom sam ga upitala. Nije bitno što je odgovorio, bitno je što se nisam
bojala odgovora."
"Možeš drukčije, samo je teško."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)