Stolareva kći

Sjela sam na klupu kraj zgrade osječkog pravnog fakulteta, u koju nisam kročila cijelo desetljeće. Klupa je bila ukopana u tihu sjenu hrasta, a u blizini je sjedio samo riđokosi mladić. Rukom je prekrio lice kao da ga more sve brige svijeta, glavu je pognuo. Otvorila sam knjigu, ali pogled mi je letio na mislioca. Kako je lijepo da si mlad čovjek dopustio trenutak tišine, nikamo ne žureći, ne strahujući od vlastitih misli - pomislila sam, a on je maknuo ruku i otkrio slušalice u ušima, a mobitel na krilu. Kakvo razočaranje! Kao da to nije dovoljno, neka je gospođa sjela kraj mene, na moju klupu. Sjela, zapalila cigaretu i otpuhnula dim ispred sebe. Moj svijet bio je uzurpiran.

Možda i ne bih razmaženo svojatala klupu u parku da mi u ruci nije stajala knjiga "Stolareva kći", knjiga dnevničkih zapisa Marine Vujčić (Fraktura, 2021.). Iako još nisam pročitala sve njezine romane, ova Trogirka osvojila me davnih dana, a zbog naslovnice Tisje Kljaković Braić "zatreperila sam drukčije". Moje oduševljenje nije splasnulo ni sa saznanjem da je Unisova mašina, koju je autorica dobila od oca, bila plave boje, a ne narančaste (kakvu sam ja ukrala svom ocu). 

 

Veliki sam obožavatelj autobiografija pisaca - volim te priče iza priča, taj pokušaj pisca da upre prstom u trenutak kad je postao pisac, ali nijedna nije kao "Stolareva kći". Čitatelju je od prvog retka jasno da je Marina Vujčić pisac od malih nogu jer piše kao netko tko ne pripada u potpunosti ovom svijetu, jer umije imenovati misli onako kako mi, prosječni korisnici svakodnevnog života, ne umijemo.

"Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj."

Knjiga je podijeljena na tri dijela - "Herbarij", "Na Palagruži" i "Selo". U "Herbariju" Marina Vujčić bilježi svakodnevicu u kojoj glavne uloge igraju njezine misli. U obliku kratkih dnevničkih zapisa autorica piše o osami (ali ne i usamljenosti!) kao o toj jednoj stvari kojoj bismo trebali težiti, koja nas hrani i u kojoj rastemo. Svidjela mi se ta njezina potreba da "trabunja o onome što nije", i silno me zanimalo što su joj "odnekud upravo zamirisala pečena jaja". U šetnjama i tišinama prepoznajemo trenutak inspiracije za Božu ili Olivera, iako ih autorica imenom ne spominje, namjerno im ne pridajući glavnu ulogu u onom što je njezin život, a u tragovima urbanog postojanja mogu se pronaći naznake nekih budućih priča (priča o Karmeli mogla bi oživjeti pod Marininim prstima), ali i reference na knjige koje ova vrsna čitateljica čita.

"Negradsko stanje jednostavnog postojanja u najtočnijoj verziji sebe", piše Marina Vujčić. Drugi dio knjige posvećen je otoku punom oblutaka, otoku na kojem nitko nije rođen, na kojem je autorica provela dvanaest dana 2016. godine. Dnevnički zapisi s Palagruže objavljivani su u bespućima interneta, a u "Stolarevoj kćeri" su i ukoričeni. Život lišen tekovina modernog čovjeka, informacija, ali i ljudi (na otoku živi samo obitelj Žuvela - svjetioničar sa suprugom i sinom) nikad nije zvučao primamljivije. Bučni valovi, miris pomidora i kapule, šuškanje listova knjige - sve je što čitatelju treba za vraćanje na tvorničke postavke.

Marina Vujčić svoje "tiho pretjerivanje" zaključuje sa "Selom", i to zaselkom Ivice u selu Seget Gornji. Ono što je nekoć predstavljalo samo obiteljsko utočište, nakon početka pandemije i zagrebačkog potresa autorici postaje prebivalište. Na mjestu za kojim je čeznula, koje naziva "duhovnim staništem", ne postoji vrijeme - zapisi nemaju pripadajući datum. Ipak, dani su ispunjeni, a majčine biljke i očeva stolarska radionica inspiracija su umu kojim upravlja stvaralaštvo. Knjige Ceesa Nootebooma, Lydije Davis, Sandora Maraija, Dubravke Ugrešić i Damira Ovčine dobro su društvo, kao i mačka Vanja, a mir ondje "ima pravu rezoluciju".

"Kupila sam čak i motiku. Zabavno je zapitati se jesam li ja sad spisateljica koja je kupila motiku ili sam seljanka koja ponekad i piše."

Iskreno, nisam nikad čitala dnevničke zapise nalik ovima - intimne, iskrene, poticajne. Onako kako bih s nekim književnicima poželjela razgovarati uz šalicu kave, poželjela sam piti kavu i šutjeti s Marinom Vujčić. "Stolareva kći" prava je poslastica za sve obožavatelje književnosti Marine Vujčić (i one koji će to tek postati) - zrcalo njezina karaktera, svijesti i savjesti. Ova knjiga je hommage danima "u kojima je nebitno koliko je sati", našim najvećim tajnama i htijenjima, onome što volimo biti i što jesmo kad nitko drugi ne gleda - knjiga za sve koji razumiju da je svijet naših misli važniji od ovog u kojem živimo.

"Pisanje je na neki uvrnuti način uvijek autobiografija, bez obzira na sadržaj. Jer kad se to što smo pisali objavi, kao da smo drugima dali na uvid sve svoje vrijeme u samoći. Oni onda znaju što smo radili tisuće svojih samotnih sati. Kad bi se duh mogao odijevati, pisanje bi bilo njegova zastrašujuća golotinja."

Napisano za Ziher.hr