Preskoči na glavni sadržaj

Rok-rok bajke u digitalnom svijetu

Zastane mi knedla u grlu kad god ugledam bake i djedove, mame ili tate koji hodaju kraj svojih unuka, svoje djece, prateći ih iz škole, i na svojim leđima nose njihove teške školske torbe. Slika je to i prilika ljubavi koja nastoji dijete očuvati od jezivog svijeta u kojem živimo, ljubavi koja samo želi grliti i preuzeti sav teret odrastanja na sebe. Istina jest - ne možemo djecu odgajati u izoliranom balončiću. Svijet je ovdje, zna biti i čudan i nasilan, ali i lijep i nježan, ako se naučimo nositi s njim.

Iako moja (vrtićka) djeca ne znaju ništa o TikToku i ne prate nijednog YouTubera, nikada nije prerano progovoriti o svijetu koji nas okružuje, koji djecu silno zanima, i kojeg žele razumjeti. Slikovnice su jedan od kvalitetnijih alata kojim se možemo poslužiti u odgoju jer dijete slikovnicu doživljava svim osjetilima - ono usvaja nove riječi, dovršava nedorečenosti u ilustraciji, promišlja o poukama koje priča nudi. Bajke su, stoga, često prve priče koje djeca upoznaju. One kriju čarobne životinje koje pričaju, misteriozna putovanja i zabavne dogodovštine. "Tri praščića" je omiljena bajka mome sinu pa mi je poznata svaka verzija te popularne bajke koja se pripisuje braći Grimm. U svakoj od njih pouka je ista - marljivost i domišljatost se uvijek isplate, a lijenost je put u propast. Čitajući je, naglašavamo da je važno truditi se, biti strpljiv, i uvijek smo iznova u potrazi za otpornijim materijalom za gradnju kuće kojim bismo još uspješnije nasamarili vuka, jer pokazati da si mudriji uvijek je zabavno. Međutim, nisam nikada ovu bajku promatrala iz perspektive roditelja praščića koji nisu ni svjesni opasnosti koje vrebaju. Sigurnost - neopipljiv pojam koji uzimamo zdravo za gotovo.


Budući da već godinama brine upravo o sigurnosti djece, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, u suradnji sa Centrom za sigurniji Internet i IT tvrtkom Combis, izdao je digitalnu bajku "Tri praščića" kao prvu u nizu slikovnica, koje djecu poučavaju o opasnostima na internetu, i ponudio klasičnu bajku kao analogiju za virtualni svijet za koji smo neizbježno vezani mi, ali i naša djeca. Kao velikoj knjigoljupki, iznimno mi je drago da u ovom digitalnom svijetu, u kojem je sve, pa čak i škola, online, postoje čitavi timovi ljudi koji još uvijek cijene odgojno-obrazovnu vrijednost ukoričene ilustrirane dječje književnosti. Činjenica da je sav prihod od prodaje ove knjige (u iznosu od 49,90 kn) namijenjen Centru za nestalu i zlostavljanu djecu čini ovu knjigu još slađom poslasticom svakom knjiškom moljcu.


Iako bi se dalo pretpostaviti da su tri praščića teleportirana u suvremeni okrutni svijet, osnovna fabula priče o prasećoj braći ipak nije adaptirana na taj način - prasad još uvijek naivno gradi kuće u šumi - ali je ovaj put naglasak stavljen na sigurnost koju predstavlja kuća od cigle, odnosno, koje nedostaje pri gradnji kuća od slame i drveta. Valja istaknuti da je autorica teksta psihologinja Iva Vidanec, a da se ovo izdanje legendarne bajke od ostalih razlikuje po digitalnim ilustracijama za koje je zaslužna svestrana Rebeka Ljiljak.

Osim same priče, knjiga sadrži vježbenicu koja otvara temu online opasnosti i potiče roditelje da s djecom razgovaraju o tome tko bi u virtualnom svijetu predstavljao praščiće, a tko vuka, kako vuka prepoznati, i što možemo učiniti da bismo se osjećali sigurnijima. Koncizno osmišljena vježbenica postavlja pitanja o sigurnijim korisničkim profilima na društvenim mrežama, postavkama sigurnosti i privatnosti, ali i podsjeća roditelje na opasnost dijeljenja suviše informacija o djeci na internetu. Kratki kviz o sigurnosti na internetu te savjeti za gradnju čvrstih online temelja poticajno djeluju na čitatelje, velike i male, i nude novu perspektivu u šumi zvanoj 21. stoljeće. Ne dajte da vas zavaraju simpatični praščići - ako o izazovima virtualnog svijeta još niste razmišljali, ova knjiga najprije će vas preplašiti, a tek onda i educirati i potaknuti na jačanje povjerenja u odnosu dijete-roditelj, ali i na izgradnju sigurnijih kućica na internetu - ne zato što je zabavno nadmudriti zločestog vuka, nego zato što je osjećaj sigurnosti neophodan za rast svake osobe, bez obzira na njezine godine.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...