Preskoči na glavni sadržaj

Rok-rok bajke u digitalnom svijetu

Zastane mi knedla u grlu kad god ugledam bake i djedove, mame ili tate koji hodaju kraj svojih unuka, svoje djece, prateći ih iz škole, i na svojim leđima nose njihove teške školske torbe. Slika je to i prilika ljubavi koja nastoji dijete očuvati od jezivog svijeta u kojem živimo, ljubavi koja samo želi grliti i preuzeti sav teret odrastanja na sebe. Istina jest - ne možemo djecu odgajati u izoliranom balončiću. Svijet je ovdje, zna biti i čudan i nasilan, ali i lijep i nježan, ako se naučimo nositi s njim.

Iako moja (vrtićka) djeca ne znaju ništa o TikToku i ne prate nijednog YouTubera, nikada nije prerano progovoriti o svijetu koji nas okružuje, koji djecu silno zanima, i kojeg žele razumjeti. Slikovnice su jedan od kvalitetnijih alata kojim se možemo poslužiti u odgoju jer dijete slikovnicu doživljava svim osjetilima - ono usvaja nove riječi, dovršava nedorečenosti u ilustraciji, promišlja o poukama koje priča nudi. Bajke su, stoga, često prve priče koje djeca upoznaju. One kriju čarobne životinje koje pričaju, misteriozna putovanja i zabavne dogodovštine. "Tri praščića" je omiljena bajka mome sinu pa mi je poznata svaka verzija te popularne bajke koja se pripisuje braći Grimm. U svakoj od njih pouka je ista - marljivost i domišljatost se uvijek isplate, a lijenost je put u propast. Čitajući je, naglašavamo da je važno truditi se, biti strpljiv, i uvijek smo iznova u potrazi za otpornijim materijalom za gradnju kuće kojim bismo još uspješnije nasamarili vuka, jer pokazati da si mudriji uvijek je zabavno. Međutim, nisam nikada ovu bajku promatrala iz perspektive roditelja praščića koji nisu ni svjesni opasnosti koje vrebaju. Sigurnost - neopipljiv pojam koji uzimamo zdravo za gotovo.


Budući da već godinama brine upravo o sigurnosti djece, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, u suradnji sa Centrom za sigurniji Internet i IT tvrtkom Combis, izdao je digitalnu bajku "Tri praščića" kao prvu u nizu slikovnica, koje djecu poučavaju o opasnostima na internetu, i ponudio klasičnu bajku kao analogiju za virtualni svijet za koji smo neizbježno vezani mi, ali i naša djeca. Kao velikoj knjigoljupki, iznimno mi je drago da u ovom digitalnom svijetu, u kojem je sve, pa čak i škola, online, postoje čitavi timovi ljudi koji još uvijek cijene odgojno-obrazovnu vrijednost ukoričene ilustrirane dječje književnosti. Činjenica da je sav prihod od prodaje ove knjige (u iznosu od 49,90 kn) namijenjen Centru za nestalu i zlostavljanu djecu čini ovu knjigu još slađom poslasticom svakom knjiškom moljcu.


Iako bi se dalo pretpostaviti da su tri praščića teleportirana u suvremeni okrutni svijet, osnovna fabula priče o prasećoj braći ipak nije adaptirana na taj način - prasad još uvijek naivno gradi kuće u šumi - ali je ovaj put naglasak stavljen na sigurnost koju predstavlja kuća od cigle, odnosno, koje nedostaje pri gradnji kuća od slame i drveta. Valja istaknuti da je autorica teksta psihologinja Iva Vidanec, a da se ovo izdanje legendarne bajke od ostalih razlikuje po digitalnim ilustracijama za koje je zaslužna svestrana Rebeka Ljiljak.

Osim same priče, knjiga sadrži vježbenicu koja otvara temu online opasnosti i potiče roditelje da s djecom razgovaraju o tome tko bi u virtualnom svijetu predstavljao praščiće, a tko vuka, kako vuka prepoznati, i što možemo učiniti da bismo se osjećali sigurnijima. Koncizno osmišljena vježbenica postavlja pitanja o sigurnijim korisničkim profilima na društvenim mrežama, postavkama sigurnosti i privatnosti, ali i podsjeća roditelje na opasnost dijeljenja suviše informacija o djeci na internetu. Kratki kviz o sigurnosti na internetu te savjeti za gradnju čvrstih online temelja poticajno djeluju na čitatelje, velike i male, i nude novu perspektivu u šumi zvanoj 21. stoljeće. Ne dajte da vas zavaraju simpatični praščići - ako o izazovima virtualnog svijeta još niste razmišljali, ova knjiga najprije će vas preplašiti, a tek onda i educirati i potaknuti na jačanje povjerenja u odnosu dijete-roditelj, ali i na izgradnju sigurnijih kućica na internetu - ne zato što je zabavno nadmudriti zločestog vuka, nego zato što je osjećaj sigurnosti neophodan za rast svake osobe, bez obzira na njezine godine.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...