Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, "Opposites Attract". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u njoj prikazati taj čarobni moment zaljubljivanja - što osjećamo kad upoznamo nekog tko ima partnerski potencijal.
"Antropolozi nam govore kako skupina uvijek dolazi prije pojedinca, kako, da bismo razumjeli pojedinca, valja poći od skupine, bila ona nacija, pleme klan ili obitelj. Chloe nije bila previše privržena svojoj obitelji, ali kad su nas njeni roditelji pozvali da provedemo jednu nedjelju s njima u njihovu domu kraj Marlborougha, u duhu neke znanstvene znatiželje ponukao sam je da prihvati poziv."
U ovom romanu, u kojem se ležerno isprepliću fikcija i esej, pripovjedač u avionu upoznaje mladu ženu, Chloe, i intuitivno zna - suđeni su jedno drugome (kako bi inače objasnili to što oboje imaju pjege na prstu lijevog stopala i karijes na zadnjem kutnjaku?). Ona je bila savršena ("U drugome nalazimo savršenstvo koje nam izmiče u nama samima, a preko sjedinjenja s voljenom osobom nadu u održanje (protivno svim dokazima koje nam pruža poznavanje nas samih) krhke vjere u vlastitu vrstu."), a on joj je podilazio ("Moj osjećaj manje vrijednosti proizveo je potrebu za preuzimanjem osobnosti koja nije bila moja vlastita, kao zavodnik koji bi odgovorio na svaki zahtjev i potrebu moje plemenite družice.") iako ga je "složenost njezinih stavova dovodila do šizofrenije". No, što se dogodi nakon što nam ljubav, gle čuda, bude uzvraćena? Na zanimljiv način de Botton raskrinkava niti koje (mislimo da) nas vežu, stvari koje (mislimo da) govorimo iz ljubavi, kao i na koje sve načine partneri jedno drugo privlače bliže svom idealu. Ukratko, de Botton majstorski pojašnjava zašto je tako prokleto teško voljeti nekoga koga dobro poznajemo.
"Kada dvoje ljudi više nije u stanju svoje nesuglasice okrenuti na šalu, tada bi to moglo biti znakom da su se prestali voljeti (ili se barem prestali truditi, što čini devedeset posto ljubavi). Humor je obložio zidove razdražljivosti između naših ideala i stvarnosti: svaka šala upozoravala je na naše neslaganje, možda čak i razočaranje, ali upravo se time naše neslaganje razgrađivalo - i zato se preko njega moglo prijeći bez potrebe za pogromom."
De Botton veli, da bismo svog partnera razumjeli, moramo se osloniti na "poimanje ljudske prirode oblikovane svojom ljudskom biološkom uvjetovanošću, klasom i psihološkim životopisom", a zanesena tom premisom poželjela sam pročitati kakav roman suvremene fikcije koji bi u fokus stavio brak. Sjetila sam se tako hita iz 2015., kojeg je čak i popularni Brack Obama proglasio jednom od najdražih pročitanih knjiga te godine, knjige "Sudbe i srdžbe" američke autorice Lauren Groff.
Ovaj hvaljeni roman prišao je temi braka iz dvije perspektive, iz perspektive supruga i iz perspektive supruge, kako je i logično, jer brak je partnerski odnos u kojem svak daje ono što želi i što je sposoban dati. De Botton tvrdi da je brak prostor "u kojem se možemo razviti onako kako to naše složene osobnosti zahtijevaju", a, na neki izopačeni način, i Lauren Groff se s njim složila. Samouvjereno je ispisala priču o Lottu, privilegiranom bijelom muškarcu kojem je nebo granica, i Mathilde, samozatajnoj ženi koja stoji iza njegovog uspjeha.
U prvoj polovici knjige, nazvanoj "Sudbe", saznajemo o Lancelotu Satterwhiteu "Lottu" koji je rođen u bogatoj obitelji, na Floridi, koji je uber-pohotnik, kojem je veličina zapisana u zvijezdama, koji sanja o slavi u glumačkom svijetu. Na prvi pogled (Alain de Botton valja se po podu od smijeha) on se zaljubljuje u naoko hladnu nimfu, Mathilde, o kojoj ne zna bogznašto, i oni se vjenčaju nakon pet tjedana poznanstva. Sve je kao u snu (čitaj: puno je tu seksa, malo svega ostalog), i to eksperimentalnom i fragmentarnom snu s elementima modernizma i psihološkog realizma, kojem pribjegava Lauren Groff. Iako se ova knjiga oglašava kao "knjiga o braku", nisam u njoj prepoznala ni natruhe braka, jer ovi supružnici gotovo da i ne razgovaraju, a dijele samo postelju i zajedničku misiju - učiniti Lotta proslavljenim, ako ne glumcem, onda dramatičarom. Nema tu šarmantnih bračnih nesuglasica u kojima bi se čitatelj pronašao, nema svakodnevnih mušica, durenja i prijezira za kojim potežu bračni drugovi u potrazi za pažnjom i ljubavlju. Nema tu kućanskih poslova, a bome nema ni dječurlije. Njihov život svodi se na partyje (Salt-N-Pepa i En Vogue su must), kazalište, i Lottovo uvjerenje da živi uz sveticu ("a naporno je živjeti uz sveticu"), jer nije sposoban uvidjeti da je njegova savršena supruga grabežljivica, a on tek plijen.
Rečenicama koje oskudijevaju glagolima (npr. "Samo jedna djevojka cijelog tog ljeta, balerina zmijskog jezika: što je ta mogla s nogama! Igrao se kriket. Vatrometi. Kuglanje na plaži. Jedriličarska regata."), koje pokušavaju povezati sva osjetila, što rezultira pomalo halucinatornim momentima (stvarnost je subjektivna, pripada Lottu), Lauren Groff uspješno prikazuje Lotta kao nadrealno biće oko kojeg se vrti svijet - linoleum se pretvara u ocean, majka u sirenu koja je nekoć bila u zabavnom parku, svijet je kao toplo mlijeko s kožicom, kampus je jantar, drveće se pretvara u iskričave obrise - sve oko njega je pomalo iskričavo, šljašti, a Lotto hoda po rubu obijesti. Lotto je glavni lik svog života i nema potrebu pitati se o željama i potrebama sporednih likova. Zapravo, ne pita se on ni o svojim potrebama, jer Mathilde ih zadovoljava. De Botton tvrdi da ljubavne veze počivaju - ne na instinktu, kako često mislimo - nego na opetovano kompulzivnom ponašanju, koji se definira kao "proces koji nastaje u podsvijesti i kojim nije moguće vladati u kojem se subjekt namjerno dovodi u bolne situacije, ponavljajući tako neko svoje staro iskustvo, nimalo svjestan tog obrasca." Međutim, Lotta ne interesira kojim obrascima se vodi njegova supruga, on je zadovoljan muškarac, blažen u neznanju (iako Mathilde voli Lotta nekom mahnitom ljubavlju, da bi zadržala sigurnost i njegovo divljenje, ona igra ulogu).
"Mathilde nije nikada bila neljubazna, ali svoju pasivnu agresiju nosila je kao drugu kožu."
Knjiga se čita grozničavo, kao krimić, jer svaki razgovor o knjizi završava na spomen misterioznog drugog dijela, "Srdžbi", koji govori o Mathilde - o kojem se ne smije odati previše, da se ne pokvari doživljaj čitateljima. Malo me prevarila ta misterija, moram reći, jer kraj mi nije donio iznenađenje u obliku velikog otkrića koji je obećavan. Ja vam ne vjerujem u spojlere - uživanje u kvalitetnoj knjizi ne može pokvariti saznanje o njezinom sadržaju. Ukratko, ovo nije knjiga za mene. Nije ovo dramatična priča o bračnom životu kakvu sam priželjkivala, nego pop domestic suspense knjiga koja zvuči kao da su ju u duetu stvorile Gillian Flynn i Taylor Jenkins Reid. Nisam obožavatelj.
 |
| Kombinacija ovih slatko-kiselih knjiga savršeno pristaje uz ovu tortu od limuna, kojom sam opsjednuta (biskvit se peče 25 min) |
No, ostaje pitanje - na čemu počiva uspjeh ovog nagrađivanog romana i što je, pobogu, bilo Obami da ju toliko zavoli? Mora da je suvremena ideja braka - odnos u kojem mogu postati najbolja verzija sebe, ponekad i nauštrb svog partnera - ono što je čitatelje zaintrigiralo (pitam se je li se roman svidio Michelle Obami). Imam osjećaj da su mnogi čitajući o Lottu i Mathlide shvatili da uopće ne poznaju osobu s kojom dijele život, a možda da ne poznaju ni svoje nutrine. A trebali bi. A mogli bi. A htjeli bi. Neke je ta misao preplašila, a neke, sretnike među nama, pomalo i oduševila - čitav je život pred nama, nemojmo časiti časa.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)