Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika.
Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest.
"... nemoguće je vratiti zelenost zelenih godina kad se u međuvremenu prevali podug put, nije izvedivo ne razumjeti ono što se prije nije razumjelo jednom kad se jest razumjelo, neznanje se ne vraća čak ni kad želiš govoriti o vremenu u kojemu si u njemu uživao ili bio njegovom žrtvom, laže svatko tko nešto priča namještajući nedužan izraz, hineći nedužnost svoje djetinje ili mladenačke dobi, onaj tko poprima pogled - led, injem pokriveno oko - djeteta koje to više nije, kao što laže starac koji priziva uspomene iz očišta svoje zrelosti, a ne starosti koja vlada njegovim cjelokupnim pogledom na svijet, njegovim poznavanjem ljudi i sebe samoga, i kao što bi lagali mrtvi - kad bi mogli govoriti ili šaptati - smještajući sebe u perspektivu neukih i nedovršenih živih bića kakvi su bili, i praveći se da nisu proživjeli prijelaz i preobrazbu, da ne znaju što su bili sposobni govoriti i činiti, jednom kad su već sve izgovorili i učinili te više nema mogućnosti iznenađenja, popravka i improvizacije, kad je račun zatvoren i nitko ga više nikad neće moći otvoriti..."
Radnja se odvija u Madridu osamdesetih godina prošlog stoljeća, nedugo nakon Francove diktature, a umjesto zapleta, Marías gradi atmosferu i postupno otkriva odnose među likovima - između Muriela i Juana, između Muriela i njegove supruge, Beatriz, između Juana i Beatriz, između Muriela i njegovog prijatelja, doktora Van Vechtena kojeg Muriel iza leđa sumnjiči za beščašća u prošlosti. Naslov romana dolazi iz Hamleta: "Thus bad begins, and worse remains behind", čime Marías sugerira da jedan jedini moralni kompromis često pokreće niz posljedica.
Muriel je lik koji je opsjednut moralnom odgovornošću, izjeda ga što postoje ljudi koji za svoje propuste ne odgovaraju, dok sam živi u braku kojeg odlikuju prijezir i netrpeljivost - svojoj supruzi Beatriz svakodnevno predbacuje grijeh iz prošlosti. Puno je ovdje tajni kojih se čitatelj želi domoći, iako s vremenom postaje jasno da neke priče nisu naše da bismo ih pričali. Mladi Juan Murielov je proteže, njegove oči i uši, pa roman ima elemente detektivskog romana, a prožet je španjolskom poviješću budući da su ljudske sudbine, između ostalog, obojene i poslijefrankističkom atmosferom koja je mnoge zločine zataškala u ime demokracije.
"U tim bih trenucima učinio gotovo sve što bi od mene tražio, bio sam u službi i to drage volje, uza sve veću odanost koja je težila prema bezuvjetnosti. On čak nije imao običaj izdavati zapovijedi, osim možda kad su neznatna i praktična pitanja bila posrijedi. Kad se radilo o nečemu neuobičajenom, kao u toj prilici, savjetovao se, pitao, bio uljudan, nije nametao svoj stav. Bio je, dakako, uvjerljiv: nakon što me zagolicao, probudio i potaknuo moju znatiželju (a zacijelo je bio svjestan da me zanima sve u vezi s njim, kao što to obično biva s bliskim obožavateljima), bez sumnje je znao da ću poći kamo god me pošalje, raspitati se oko svega što mi naloži a u mojem je dosegu, sklopiti prijateljstvo s najneugodnijom i najopakijom osobom."
Dugo nisam čitala roman čiji glavni lik izaziva toliko gađenja - don Eduard Muriel umišljeni je pravednik koji u životu nema nijedan zdrav odnos. Čovjek je to koji je nezadovoljan u svojoj koži pa su mu glavna preokupacija činjenja i nečinjenja drugih ljudi, koji glumi moralnu superiornost, a nema hrabrosti s vlastitom ženom ući u sukob, suočiti se s problemom (postoji li uopće problem?), preuzeti odgovornost za svoj truli život. Oni koji radije biraju dug život ispunjen tihim prijezirom nego ranjivu iskrenost i glasnu atikulaciju rečenice: "Povrijedio si me", pa i razrješenje odnosa koje neminovno nakon nje slijedi, za mene su uvjerljivo najgora vrsta ljudi, za koju nemam sućuti.
"Slučaj Eduarda Muriela i Beatriz Noguere nije bio takav, njegova agresija nije bila, strogo rečeno, dokona i površinska. Tu se radilo o duboko ukorijenjenom i, u isti mah, o živom i gorljivom, a ne rutinskom neprijateljstvu, o o nekovrsnoj volji za čestim, začudo, ne i stalnim kažnjavanjem. Izgledalo je kao da nastoji prisjetiti se (pošto bi aktivirao ledenu oprugu) da mora prema njoj pokazati bezobzirnost, odbojnost i prezir, pokazati joj kakvu kaznu i teret za njega predstavlja to što je mora trpjeti uza sebe, vrijeđati je pa čak i zlostavljati, u svakom slučaju, podrivati joj duh te izazivati nesigurnost i očaj u pogledu njezine osobnosti, njezinih bavljenja i njezine vanjštine, i bez sumnje je u tome uspijevao, ustvari do je na dohvat svakom, čak i najvećoj budali, najlakše je na svijetu razarati i nanositi štetu, za to nisu potrebni lukavost, oštroumlje, a kamoli inteligencija, glupan uvijek može satrti pametnog, a Muriel se k tomu ubrajao među one potonje. Dovoljno je biti zloćudan, zlonamjeran i zlurad, a te osobine u izobilju posjeduju i oni najotesaniji i oni najkraće pameti. Katkad sam imao dojam da je Muriel, u nekom trenutku svog bračnog života, odlučio upustiti se u osvetu koja nikad neće zastarjeti niti će je se zasititi, pa sam se pitao koji bi mogli biti razlozi za to, kakav je to neoprostiv prijestup mogla počiniti Beatriz Noguera. Nisam, međutim, bio siguran da ga je uopće bilo."
"Tada sam bio uvjeren da su joj se ovlažile oči, jer previše je nas muških koji ne umijemo a da se ne sažalimo nad tihim ženskim plačem, pa makar on bio lažan, hinjen, usiljen, makar bio izazvan mišlju koja nam je nepoznata i koja se možda uopće ne odnosi na nas te je povezan s nekim drugim muškarcem, suparnikom, nekim kojega je ona izgubila, davno ili posve nedavno, a da o tome do nas nije doprla ni vijest. Premda slutimo da ga nismo mi izazvali, taj nas plač smekša, izazove sažaljenje i osjetimo da nam dolikuje da ga zaustavimo."
Niti je ovo posebno inovativna fabula niti je Javier Marías prepoznatljiv po fabuli - njegove su rečenice duge, isprekidane digresijama koje se protežu na nekoliko stranica, prožete razmišljanjima o istini, izdaji, nalik Proustu koji je magistrirao filozofiju. Iako neobično lijepe i istinite, Maríasove misli nisu dostupne prosječnom čitatelju - svojim filozofiranjem on uporno odgađa to malo zapleta koji se zbiva u ovom romanu (nije čudo da su ga za života mnogi smatrali mučkim provokatorom), namjerno mrcvareći čitatelje, čije potrebe stavlja iza svojih. Zato, knjiga je ovo koju valja čitati u koherentnom okruženju, bez buke i drugih ometala, za koju uvijek iznova valja uzimati vrijeme, ulagati trud - knjiga koja omogućuje meditaciju svakom strpljivijem obožavatelju pisane riječi od mene.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)