Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana.
"Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj kreveta, a Yash je njegov otkačeni cimer koji rado prepričava spojeve s Tratinčicama, jer cure s kojima momci izlaze ime su dobile po Daisy Buchanan iz "Velikog Gatsbyja" (ipak su oni intelektualci), dok je junakinja ovog romana više nalik Jordan Baker. Iako mi nije jasno što točno privlači Sama, bezobraznog i hladnjikavog vjernika, k Jordan, wannabi književnici, oni se, recimo, spetljaju i... Eto, zato ne čitam ovakve romane! Ovdje nema rečenica u kojima se vrijedi izgubiti čak i kad je ishod poznat - ovdje je važno hrliti k vrhuncu (bow chicka wow wow!) i ovdje je itekako važno ne pokvariti drugima doživljaj čitanja (koliko god ovaj tip priče bio predvidljiv). (Ovaj tip priče obožavala bih kao petnaestogodišnjakinja - hm, ovaj tip priče, zapravo, i jesam obožavala kao petnaestogodišnjakinja, kad sam čitala "Zauvijek" Judy Blume (čiji je Lily King veliki fan), jedan od tada rijetkih young adult romana u našoj knjižnici!)
 |
| Festival sladoleda u Poreču |
"Nije li ljubav neka vrsta nade?" kažem.
"Nije. Ljubav gazi sve. Ljubav je nešto što sebi dopustimo osjetiti na vlastiti rizik, usprkos prethodnom iskustvu." Ona je bila odjevena samo u crno i imala je jarkocrveni ruž i po licu sam joj vidjela koliko je ozbiljna. Nekon nekoliko sekundi natjerala se ublažiti stvar."
Privukla je pozornost publike.
"Istina. Ona je sve to", rekla sam. "Ali gdje bismo se našli kad je ne bismo osjećali? Mislim da je ona jedini oblik nade koji imamo. Da preživimo, mislim. Čemu bilo koja druga vrlina bez ljubavi?"
Ovaj roman pisan je suvremenim staccato prezentom zbog kojeg se čini da se slike nižu, nabrajaju, pa si čitatelj ne može priuštiti zastajkivanje (i Sally Rooney neumorna je u njegovoj upotrebi, s tim da ona čak i dijalog uvrštava u tekst, ne želeći prekinuti niz). Iako Lily King nije milenijalka, kao Rooney, nego pripada generaciji X, one se koriste jednakim alatima za privlačenje pažnje čitateljicama današnjice, čija koncentracija nije na zavidnoj razini. Lily King prirodno je pisati o vremenu u kojem je stasala u djevojku (i pisca), pa tako likovi ovog romana slušaju "Jessie's Girl" na CD playeru, pa razgovaraju o "Blond on Blond", spominju "Fly like an eagle", u baru trešti "Toto" - nema moderne tehnologije, govori se o padu Zida, vrijeme radnje neko je neodređeno retro doba, razdoblje koje priziva promjene u svijetu (nije li uvijek tako?), dok se dvoje mladih oprašta od mladosti. Iako mi dijalog pomalo dosađuje (a Lily King veli da najviše uživa pišući upravo dijalog), u zraku ćutim uzbuđenje - netko se zaljubljuje po prvi put - pa se nakratko prisjećam sebe malene koja raspravlja o moralu, o društvu, o feminizmu, o iskustvima koje nije doživjela... Sve mi je bilo jasno back then. Ah, sve su mladosti nalik jedna na drugu!
 |
| Pozdrav Andrei iz Narda koja nas je upoznala s tartufima! |
Jezik autorica suvremenih ljubavnih romana je ekonomičan, njihove pjesničke slike su precizne, njihova karakterizacija likova odveć štura. Ono što mi se jest svidjelo, a što nisam očekivala od ljubića, relativna je višedimenzionalnost likova - oni jesu ukalupljeni u arhetipove, ali pomalo izvitoperene - nisu to idealni mladi muškarci i žene, nego nesigurna, grešna, posramljena, frustrirana, neodlučna i ponosna mladež koja misli da sve zna. Njihove vrline i mane isprepliću se u vrtlogu strasti, otkrivanja vlastitog identiteta, mladenačke vedrine i visokih nada. Naravno, ima ovdje i seksa, ali ne vrti sve oko njega - oni jedno drugome čitaju "Eneidu" i Prousta na francuskom i pričaju o selidbi u Pariz, sve vrvi književnim referencama (to mi se svidjelo!) i životnim previranjima zahvaljujući kojima, više nego o tekstu koji je ispred nas, maštamo o vlastitim propustima, ali i lutrijama iz mladosti. Ova knjiga potvrđuje da je prva ljubav ozbiljan posao i da nas prve ljubavi nepovratno mijenjaju, bile one uzvraćene ili ne - inače sredovječne Slovenke ne bi na plaži nostalgično čitale o ljetu kad su se proljepšale.
 |
| Predivne gotičke palače u Poreču |
 |
| Decumanus Maximus - ulica iz Rimskog Carstva |
"...razmišljam o Elizabeth Bowen i njezinu romanu Kuća u Parizu. Sjetim se kako je prof. Gastrell rekao da je Ezra Pound pozvao Jamesa Joycea da boravi kod njega u Parizu tjedan dana, a Joyce je u gradu ostao dvadeset godina i napisao Uliksa i Finneganovo bdijenje. Mislim na prof. Felske i to kako ona uvijek spominje dvije stvari koje karakteru daju perspektivu i osobnost: vrijeme i udaljenost. Mislim da moram otići."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)