Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se.
Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige, u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdje završavaju njezini muž i djeca, a počinje ona. Zbirka je ovo razglednica s putovanja života i kratkih zapisa osebujnih misli, u kojoj sam se prepoznavala, uvijek i iznova.
"Eva je zapisala: Često šutim kad treba pričati. Često pričam kad treba šutjeti. Često pričam o stvarima i kojima ništa ne znam. Često pričam stvarima o kojima svi već sve znaju. Često ne znam objasniti što mislim. Često ne znam kako se osjećam. Često ne znam što želim. Često se ne razumijem. Često ne razumijem ljude oko sebe. Često se isključim i ne znam o čemu se priča. Često plačem, često se poželim sklupčati u kuglicu kao pasanac (Sviđa mi se riječ "pasanac".) Često razmišljam o riječima koje mi se sviđaki- Često razmišljam o riječima. Često želim da me svi puste na miru. Često trebam da me netko cijelu obujmi i čvrsto zagrli. Često zamišljam da me netko stavio u džep košulje i da me nosi naokolo, da mogu promatrati svijet iz tuđe perspektive. Često zamišljam da nisam tu. Često nisam tu- Često me nema. Često nisam ja. Ne možeš biti s nekim tko nije."
Čitanje priča Ive Bezinović-Haydon za mene je nadrealno iskustvo, ravno statiranju u epizodi "Zone sumraka" jer, znate, prepoznati se u svakoj riječi osobe koju nikad nisi uživo sreo pomalo je jezivo. Zamišljala Iva alternativne živote ("kao Gilmorice!"), pisala ona fikciju ili autofikciju, govorila o gutanju tihe boli ili o sitnim radostima na koje ukazuju djeca, ona galantno i strpljivo (Iva u priči nikada ne žuri, što je impresivno za jednu "titravu osobu") pridaje pažnju detaljima - na "pjesmovit" način odaje počast životu skrivenom u porama, kraj autoceste, na skalama, na krovovima, kakav on jest, kakav je bio, ali i kakav bi mogao biti ("Paralelni svemiri su važni, sve su najbolje priče tamo.").
Malo je reći - "Takav neki dan" čitatelju pruža intenzivan doživljaj, energičan prikaz intime jedne žene, i nudi pregršt emocija i ironije - zbirka je ovo koja titra od živosti (i divno se uklapa u sve - nimalo glamurozne - komadiće mog dana, mog ureda i mog stana), koje nam u ovom životu kronično nedostaje.
"Pred njim su jos tisuće i tisuće buđenja, ova su grljenja unaprijed osuđena na zakutke sjećanja. Što će ga, kad to bude trebao, zagrijati kao mene ona odjeća s termopeći?
"Jesi ti moj slatki lavić?" pitam u polusnu dok ne znam śto pričam, a on kaže: "Nisam lav, ali sam ić jer sam mali" i ja ga stišćem, pokušavam ga uvući u sebe. "Volim te beskrajno", šapćem, a on kaže: "Ja tebe volim beskrajno i dva" i već spava, trepavice su mu mekani polumjeseci.
U rano zimsko jutro postojim na više razina, u dva sam kreveta, malena sam i velika sam, pokušavam se sjetiti, pokušavam zapamtiti.
Kad se starija djeca probude, ja im mirišem vratove, ona govore: "Pusti nas, mama", ali bude im drago. Kažem im: "Grijem vas", a oni meni: "Hladan ti je nos."
U slušalicama sam pustila "Holding Back The Years" Simply Reda (nikad nisam slušala Simply Red, bend sa crvenokosim pjevačem kojem ne znam ime, ali neki dan je zasvirala na radiju - učinila mi se prigodnom za takav neki dan) i, koračajući do posla, razmišljala o komadićima Ivina svijeta koji umiju liječiti boljku nevidljivosti, koji pomažu u pretvorbi tužnih epizoda života u anegdote (Ivina Baja i moj Šibenik, grad u kom sam ostavila svoj lokot, apsurdno se isprepliću...), uviđajući poetičnost u čekanju, u nedostajanju, u svemu što se neće dogoditi, u snijegu koji se topi i s krovova prelijeva na pločnik, u bezizražajnim licima snjegovića s kojih su pootpadale mrkve, čak i u preuskim majicama i preširokim hlačama.
"Vrijeme je varljiva stavka. Cijeli život stane u jedan trenutak, u letimičan pogled iz auta. U drugom smo trenutku već dublje u šumi i navigacija nam govori da na sljedećem križanju skrenemo desno, a ja se pred šumom gotovo posramim umjesto tog robotskog glasa. I prostor je varljiva stavka. Ponekad tražimo skretanja i kad znamo da postoji samo jedan put."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)