Preskoči na glavni sadržaj

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se.

Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige, u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdje završavaju njezini muž i djeca, a počinje ona. Zbirka je ovo razglednica s putovanja života i kratkih zapisa osebujnih misli, u kojoj sam se prepoznavala, uvijek i iznova.


"Eva je zapisala: Često šutim kad treba pričati. Često pričam kad treba šutjeti. Često pričam o stvarima i kojima ništa ne znam. Često pričam stvarima o kojima svi već sve znaju. Često ne znam objasniti što mislim. Često ne znam kako se osjećam. Često ne znam što želim. Često se ne razumijem. Često ne razumijem ljude oko sebe. Često se isključim i ne znam o čemu se priča. Često plačem, često se poželim sklupčati u kuglicu kao pasanac (Sviđa mi se riječ "pasanac".) Često razmišljam o riječima koje mi se sviđaki- Često razmišljam o riječima. Često želim da me svi puste na miru. Često trebam da me netko cijelu obujmi i čvrsto zagrli. Često zamišljam da me netko stavio u džep košulje i da me nosi naokolo, da mogu promatrati svijet iz tuđe perspektive. Često zamišljam da nisam tu. Često nisam tu- Često me nema. Često nisam ja. Ne možeš biti s nekim tko nije."

Čitanje priča Ive Bezinović-Haydon za mene je nadrealno iskustvo, ravno statiranju u epizodi "Zone sumraka" jer, znate, prepoznati se u svakoj riječi osobe koju nikad nisi uživo sreo pomalo je jezivo. Zamišljala Iva alternativne živote ("kao Gilmorice!"), pisala ona fikciju ili autofikciju, govorila o gutanju tihe boli ili o sitnim radostima na koje ukazuju djeca, ona galantno i strpljivo (Iva u priči nikada ne žuri, što je impresivno za jednu "titravu osobu") pridaje pažnju detaljima - na "pjesmovit" način odaje počast životu skrivenom u porama, kraj autoceste, na skalama, na krovovima, kakav on jest, kakav je bio, ali i kakav bi mogao biti ("Paralelni svemiri su važni, sve su najbolje priče tamo."). 

Malo je reći - "Takav neki dan" čitatelju pruža intenzivan doživljaj, energičan prikaz intime jedne žene, i nudi pregršt emocija i ironije - zbirka je ovo koja titra od živosti (i divno se uklapa u sve - nimalo glamurozne - komadiće mog dana, mog ureda i mog stana), koje nam u ovom životu kronično nedostaje.


"Pred njim su jos tisuće i tisuće buđenja, ova su grljenja unaprijed osuđena na zakutke sjećanja. Što će ga, kad to bude trebao, zagrijati kao mene ona odjeća s termopeći?
"Jesi ti moj slatki lavić?" pitam u polusnu dok ne znam śto pričam, a on kaže: "Nisam lav, ali sam ić jer sam mali" i ja ga stišćem, pokušavam ga uvući u sebe. "Volim te beskrajno", šapćem, a on kaže: "Ja tebe volim beskrajno i dva" i već spava, trepavice su mu mekani polumjeseci.
U rano zimsko jutro postojim na više razina, u dva sam kreveta, malena sam i velika sam, pokušavam se sjetiti, pokušavam zapamtiti.
Kad se starija djeca probude, ja im mirišem vratove, ona govore: "Pusti nas, mama", ali bude im drago. Kažem im: "Grijem vas", a oni meni: "Hladan ti je nos."

U slušalicama sam pustila "Holding Back The Years" Simply Reda (nikad nisam slušala Simply Red, bend sa crvenokosim pjevačem kojem ne znam ime, ali neki dan je zasvirala na radiju - učinila mi se prigodnom za takav neki dan) i, koračajući do posla, razmišljala o komadićima Ivina svijeta koji umiju liječiti boljku nevidljivosti, koji pomažu u pretvorbi tužnih epizoda života u anegdote (Ivina Baja i moj Šibenik, grad u kom sam ostavila svoj lokot, apsurdno se isprepliću...), uviđajući poetičnost u čekanju, u nedostajanju, u svemu što se neće dogoditi, u snijegu koji se topi i s krovova prelijeva na pločnik, u bezizražajnim licima snjegovića s kojih su pootpadale mrkve, čak i u preuskim majicama i preširokim hlačama.


"Vrijeme je varljiva stavka. Cijeli život stane u jedan trenutak, u letimičan pogled iz auta. U drugom smo trenutku već dublje u šumi i navigacija nam govori da na sljedećem križanju skrenemo desno, a ja se pred šumom gotovo posramim umjesto tog robotskog glasa. I prostor je varljiva stavka. Ponekad tražimo skretanja i kad znamo da postoji samo jedan put."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...