Preskoči na glavni sadržaj

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se.

Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige, u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdje završavaju njezini muž i djeca, a počinje ona. Zbirka je ovo razglednica s putovanja života i kratkih zapisa osebujnih misli, u kojoj sam se prepoznavala, uvijek i iznova.


"Eva je zapisala: Često šutim kad treba pričati. Često pričam kad treba šutjeti. Često pričam o stvarima i kojima ništa ne znam. Često pričam stvarima o kojima svi već sve znaju. Često ne znam objasniti što mislim. Često ne znam kako se osjećam. Često ne znam što želim. Često se ne razumijem. Često ne razumijem ljude oko sebe. Često se isključim i ne znam o čemu se priča. Često plačem, često se poželim sklupčati u kuglicu kao pasanac (Sviđa mi se riječ "pasanac".) Često razmišljam o riječima koje mi se sviđaki- Često razmišljam o riječima. Često želim da me svi puste na miru. Često trebam da me netko cijelu obujmi i čvrsto zagrli. Često zamišljam da me netko stavio u džep košulje i da me nosi naokolo, da mogu promatrati svijet iz tuđe perspektive. Često zamišljam da nisam tu. Često nisam tu- Često me nema. Često nisam ja. Ne možeš biti s nekim tko nije."

Čitanje priča Ive Bezinović-Haydon za mene je nadrealno iskustvo, ravno statiranju u epizodi "Zone sumraka" jer, znate, prepoznati se u svakoj riječi osobe koju nikad nisi uživo sreo pomalo je jezivo. Zamišljala Iva alternativne živote ("kao Gilmorice!"), pisala ona fikciju ili autofikciju, govorila o gutanju tihe boli ili o sitnim radostima na koje ukazuju djeca, ona galantno i strpljivo (Iva u priči nikada ne žuri, što je impresivno za jednu "titravu osobu") pridaje pažnju detaljima - na "pjesmovit" način odaje počast životu skrivenom u porama, kraj autoceste, na skalama, na krovovima, kakav on jest, kakav je bio, ali i kakav bi mogao biti ("Paralelni svemiri su važni, sve su najbolje priče tamo."). 

Malo je reći - "Takav neki dan" čitatelju pruža intenzivan doživljaj, energičan prikaz intime jedne žene, i nudi pregršt emocija i ironije - zbirka je ovo koja titra od živosti (i divno se uklapa u sve - nimalo glamurozne - komadiće mog dana, mog ureda i mog stana), koje nam u ovom životu kronično nedostaje.


"Pred njim su jos tisuće i tisuće buđenja, ova su grljenja unaprijed osuđena na zakutke sjećanja. Što će ga, kad to bude trebao, zagrijati kao mene ona odjeća s termopeći?
"Jesi ti moj slatki lavić?" pitam u polusnu dok ne znam śto pričam, a on kaže: "Nisam lav, ali sam ić jer sam mali" i ja ga stišćem, pokušavam ga uvući u sebe. "Volim te beskrajno", šapćem, a on kaže: "Ja tebe volim beskrajno i dva" i već spava, trepavice su mu mekani polumjeseci.
U rano zimsko jutro postojim na više razina, u dva sam kreveta, malena sam i velika sam, pokušavam se sjetiti, pokušavam zapamtiti.
Kad se starija djeca probude, ja im mirišem vratove, ona govore: "Pusti nas, mama", ali bude im drago. Kažem im: "Grijem vas", a oni meni: "Hladan ti je nos."

U slušalicama sam pustila "Holding Back The Years" Simply Reda (nikad nisam slušala Simply Red, bend sa crvenokosim pjevačem kojem ne znam ime, ali neki dan je zasvirala na radiju - učinila mi se prigodnom za takav neki dan) i, koračajući do posla, razmišljala o komadićima Ivina svijeta koji umiju liječiti boljku nevidljivosti, koji pomažu u pretvorbi tužnih epizoda života u anegdote (Ivina Baja i moj Šibenik, grad u kom sam ostavila svoj lokot, apsurdno se isprepliću...), uviđajući poetičnost u čekanju, u nedostajanju, u svemu što se neće dogoditi, u snijegu koji se topi i s krovova prelijeva na pločnik, u bezizražajnim licima snjegovića s kojih su pootpadale mrkve, čak i u preuskim majicama i preširokim hlačama.


"Vrijeme je varljiva stavka. Cijeli život stane u jedan trenutak, u letimičan pogled iz auta. U drugom smo trenutku već dublje u šumi i navigacija nam govori da na sljedećem križanju skrenemo desno, a ja se pred šumom gotovo posramim umjesto tog robotskog glasa. I prostor je varljiva stavka. Ponekad tražimo skretanja i kad znamo da postoji samo jedan put."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati kao napad, je...