Preskoči na glavni sadržaj

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se.

Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige, u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdje završavaju njezini muž i djeca, a počinje ona. Zbirka je ovo razglednica s putovanja života i kratkih zapisa osebujnih misli, u kojoj sam se prepoznavala, uvijek i iznova.


"Eva je zapisala: Često šutim kad treba pričati. Često pričam kad treba šutjeti. Često pričam o stvarima i kojima ništa ne znam. Često pričam stvarima o kojima svi već sve znaju. Često ne znam objasniti što mislim. Često ne znam kako se osjećam. Često ne znam što želim. Često se ne razumijem. Često ne razumijem ljude oko sebe. Često se isključim i ne znam o čemu se priča. Često plačem, često se poželim sklupčati u kuglicu kao pasanac (Sviđa mi se riječ "pasanac".) Često razmišljam o riječima koje mi se sviđaki- Često razmišljam o riječima. Često želim da me svi puste na miru. Često trebam da me netko cijelu obujmi i čvrsto zagrli. Često zamišljam da me netko stavio u džep košulje i da me nosi naokolo, da mogu promatrati svijet iz tuđe perspektive. Često zamišljam da nisam tu. Često nisam tu- Često me nema. Često nisam ja. Ne možeš biti s nekim tko nije."

Čitanje priča Ive Bezinović-Haydon za mene je nadrealno iskustvo, ravno statiranju u epizodi "Zone sumraka" jer, znate, prepoznati se u svakoj riječi osobe koju nikad nisi uživo sreo pomalo je jezivo. Zamišljala Iva alternativne živote ("kao Gilmorice!"), pisala ona fikciju ili autofikciju, govorila o gutanju tihe boli ili o sitnim radostima na koje ukazuju djeca, ona galantno i strpljivo (Iva u priči nikada ne žuri, što je impresivno za jednu "titravu osobu") pridaje pažnju detaljima - na "pjesmovit" način odaje počast životu skrivenom u porama, kraj autoceste, na skalama, na krovovima, kakav on jest, kakav je bio, ali i kakav bi mogao biti ("Paralelni svemiri su važni, sve su najbolje priče tamo."). 

Malo je reći - "Takav neki dan" čitatelju pruža intenzivan doživljaj, energičan prikaz intime jedne žene, i nudi pregršt emocija i ironije - zbirka je ovo koja titra od živosti (i divno se uklapa u sve - nimalo glamurozne - komadiće mog dana, mog ureda i mog stana), koje nam u ovom životu kronično nedostaje.


"Pred njim su jos tisuće i tisuće buđenja, ova su grljenja unaprijed osuđena na zakutke sjećanja. Što će ga, kad to bude trebao, zagrijati kao mene ona odjeća s termopeći?
"Jesi ti moj slatki lavić?" pitam u polusnu dok ne znam śto pričam, a on kaže: "Nisam lav, ali sam ić jer sam mali" i ja ga stišćem, pokušavam ga uvući u sebe. "Volim te beskrajno", šapćem, a on kaže: "Ja tebe volim beskrajno i dva" i već spava, trepavice su mu mekani polumjeseci.
U rano zimsko jutro postojim na više razina, u dva sam kreveta, malena sam i velika sam, pokušavam se sjetiti, pokušavam zapamtiti.
Kad se starija djeca probude, ja im mirišem vratove, ona govore: "Pusti nas, mama", ali bude im drago. Kažem im: "Grijem vas", a oni meni: "Hladan ti je nos."

U slušalicama sam pustila "Holding Back The Years" Simply Reda (nikad nisam slušala Simply Red, bend sa crvenokosim pjevačem kojem ne znam ime, ali neki dan je zasvirala na radiju - učinila mi se prigodnom za takav neki dan) i, koračajući do posla, razmišljala o komadićima Ivina svijeta koji umiju liječiti boljku nevidljivosti, koji pomažu u pretvorbi tužnih epizoda života u anegdote (Ivina Baja i moj Šibenik, grad u kom sam ostavila svoj lokot, apsurdno se isprepliću...), uviđajući poetičnost u čekanju, u nedostajanju, u svemu što se neće dogoditi, u snijegu koji se topi i s krovova prelijeva na pločnik, u bezizražajnim licima snjegovića s kojih su pootpadale mrkve, čak i u preuskim majicama i preširokim hlačama.


"Vrijeme je varljiva stavka. Cijeli život stane u jedan trenutak, u letimičan pogled iz auta. U drugom smo trenutku već dublje u šumi i navigacija nam govori da na sljedećem križanju skrenemo desno, a ja se pred šumom gotovo posramim umjesto tog robotskog glasa. I prostor je varljiva stavka. Ponekad tražimo skretanja i kad znamo da postoji samo jedan put."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...