Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez, koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na "Everybody hurts", tko bi rekao da mu je "Generacija X" omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizirati album "Hybrid Theory" ili kojekakvu Dawsonovu nedoumicu, bila bih sretna. Istina jest, često sam bila i osamljena. Besramno sam se gubila u glazbi, knjigama, serijama i filmovima, gdje je život vazda bio uzbudljiviji (mislila sam - takav će biti i moj, jednog dana...). Ipak, bila sam glavni lik svoje priče ("Moji problemi su najveći jer su moji", rekla je Ally McBeal) i uvijek sam radije birala bivanje čudakinjom ("I'd rather be anything but ordinary, please!"), nego bivanje jednom od.
"We get to choose who we're going to let into out weird little worlds", rekao je lik legendarnog Robina Williamsa u "Good Will Huntingu". Ali, da bismo imali taj izbor, nužno je stvoriti svoj svijet - tome sam oduvijek bila posvećena, u svojoj sobi, svome svetohraništu koje je čuvalo moju kolekciju CD-a. Na temelju svojih hirova, hobija, načela, interesa i mušica izgradila sam kakav-takav karakter i danas se k'o prava baba sablažnjavam kad na ulici vidim čopor djevojčica koje nose identičnu odjeću, tenisice, pa čak i ruksake. U moje doba (nekoć mi se ježila koža na ovu sintagmu..), odjeća nije morala dokazivati da imamo stila, nego da imamo stav, da imamo nešto svoje, nešto do čega nam je stalo. Gdje nestade taj stav, ta različitost, ta ljubav prema subkulturama koje su moju mladost činile zanimljivom? Možda sam ih ostavila u svojoj provinciji.
Roman dvadesettrogodišnje studentice medicine, Petre Prtajin, "Samo jedna od", uzela sam u ruke u potrazi za odgovorima na svoja pitanja. OK, i zato što je njegov urednik Kristian Novak, Petrin susjed. OK, OK, i se napijem eliksira mladosti, ili si ubrizgam u venu mladenački ukus, kako bi kazala Pia, protagonistica romana.
"Dakako da jesam. Uopće mi se ne plače. Pogled mi je leden; suze smrznute. Neporecivi simptomi bezumlja. Moj se oderani toraks počeo sušiti. Nema gnoja. Srdžba je smrtonosna čak i za bakterije. Rana je sve dublja. Žeravica se širi - peče me. Nepomična, pustim da me pougljeni."
Na samom početku romana saznajem da se Pia nalazi u bolnici. Leži u krevetu, dok netko drugi leži u metalnoj komori. Nešto se strašno zbilo. Lak sam plijen, navučena sam, pa čitam dalje. U nastavku, pripovjedačica nam dinamično pripovijeda o njezinom predatorski raspoloženom razredu maturanata (koliko god bili agresivni, ona im želi pripadati), o svojoj svakodnevici (u kojoj se sve vrti oko te potrebe za pripadanjem), prilikama koje joj se nude u beznadnom svijetu u kojem sutra ne postoji.
"Dimenzije koje otključavamo - jednu po jednu - beskonačne su. Platonova špilja. Kako ćeš razmišljati u 4D-u ako ti svijest nije dovoljno sazrela. Čudan nauk. Stavlja me u superiorniju poziciju; preklapa se s deluzijom. Možda ja kaskam; ipak on živi u većem miru od mene. No njegova piramida potreba prilično je primitivna; Maslow bi ga strpao nisko. Ako te promišljanje čini čovjekom, moj je razred prilično animalan."
Jezik ove pripadnice Z generacije pretenciozan je (ili tinejdžerski melodramatičan - ne mogu se odlučiti!), rečenice su kratke, oštre, sijeku tekst. Kritičari kažu - autentičan prikaz generacije, ja kažem - voljela bih da generacija jasnije artikulira svoje misli. Čitajući, često ne znam razabrati čitam li misli protagonistice, dijalog koji se uistinu zbiva ili tek grozničavom snu. Teško mi se prešaltati, razmišljati na stranom jeziku, ući u kožu drugog mentaliteta. Uspijevam to tek mjestimice, kad Piju snađe panična beznadnost - ona zvuči isto na svakom jeziku (nemojte misliti da su odrasli pošteđeni digitalnog nasilja...). Čitam dalje ne bih li shvatila što se zbilo, zašto je Kruno alfa, ima li u tom razredu koji underdog koji bi Piji čuvao leđa, tko je uopće Danijel koji skuplja noževe i penje se po napuštenim zgradama (i prva je osoba koja se složenim rečenicama obraća Piji), i ima li Pia u svom životu nešto za što bi se grčevito uhvatila kad postane meta izrugivanja razrednim kolegama.
"Slušalice su u ušima. Vrti se trap-plejlista; prerano je za cajke.
Želim naučiti tekst; želim se i ja besramno razbacivati purgerskim izrazima. Sve ću im oteti; izgled, ponašanje, glazbeni ukus. Prihvatili su me; njihova sam. Vrijeme je da to i sama učinim - prigrlim novu sebe."
Trebaju li mladi ljudi pročitati ovaj roman? Ne bih rekla - oni ga ionako žive, u to sam povjerovala čitajući iritantno kratke rečenice mlade djevojke koja ne zna tko je, ali je uvjerena da će biti tužna zauvijek, koja je prazno platno, plaine Jane koja ni za što ne mari (nisam povjerovala u tu flautu!), osim za popularnost koja garantira separe u bircu, a sigurnost u školi. Čitajući "Samo jedna od" nisam dobila odgovore na svoja pitanja - preplavio me žal za tom generacijom koja mi se učinila izgubljenijom od one Hemingwayeve, koja se ne hrani deprom beznadno vjerujući u odrastanje, onako kako smo se mi hranili. Najvećom tragedijom, pak, činilo mi se čitati o životu mladih koji je lišen humora, želja, snova, glazbe (spomen trapa ne brojim) i filmova koji su oblikovali naše umove u jednakoj mjeri kao naši roditelji, naša ulica, naša škola, naši prijatelji, naše simpatije.
Osim što sam čitala ovaj roman kao umirovljena tinejdžerica, čitala sam ga i kao šašava mama koja svoju djecu uči da su Spiceice zakon, da nema boljeg od pjevanja pod tušem, koja plače i koja se smije, kao mama koja je predana svom pozivu mame, koja želi plivati protiv svih struja koje vuku njezino dijete ka dnu, koja postavlja granice, ali koja vjeruje da je Nebo granica, koja cijeni pristojnost i ljubaznost, koja zna da je njezina sloboda ograničena slobodom drugog čovjeka, koja teži igri, ljubavi, strpljenju i povjerenju. Ako ste i vi takav roditelj i tražite ludu inspiraciju - potražite roman Petre Prtajin.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)