Preskoči na glavni sadržaj

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo.

Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibriga, nego način života - knjige nas inspiriraju, bude u nama radost, kreativnost, njima oživljavamo svjetove, zemlje, likove, postajemo bolji ljudi.


Prije četrnaest godina moja sestrična i ja osnovale smo čitateljski klub kojemu je cilj bio razgovor o knjizi, ali u atmosferi koju je probudila upravo knjiga. Npr., jedna od prvih knjiga o kojoj smo razgovarali u klubu bio je "Unterstadt" Ivane Šojat (tada Kuči) - stan smo ukrasile ogromnim crno-bijelim fotografijama Osijeka (i željeznice, jer mi smo unuke strojovođe), iz špajza smo izvadile zanemarene kalupiće, ispekle smo šape i skuhale Divku - razgovarati o obitelji osječkih Nijemaca u vihoru 20. stoljeća u mirisu oraha i prošlosti bio je poseban doživljaj. Naš san o book clubu rasplinuo se, puno nas se odselilo iz Osijeka trbuhom za kruhom, ali mi je srce puno kad vidim da naš san živi i u nekim drugim ljudima, u ljudima koje ni ne poznajemo - ljudima kao što su Manja i njezine čitateljice iz kluba Čitam i kuham u krilu Knjižnice Podsused. 

Svoju zbirku književnih osvrta i priča nadahnutih pročitanim Manja je ispreplela s receptima za jela koja se u knjigama spominju - ponekad usputno, a ponekad i u glavnoj ulozi.  Više o samoj knjizi može se naći na prvim stranicama - u slovu nestašne urednice Andree Divić, i same autorice.

"U djetinjstvu nisam znala imenovati taj osjećaj, ali sam ga prepoznavala. Miris tek pečenog kruha bio je kao prva stranica knjiga - još ne znaš što dolazi, ali znaš da želiš ostati. Zvuk kuhače koja udara o lonac dok mama priprema ručak bio je kao ritam stiha, poznat i siguran. Svaka večera s bakom bila je priča koja se ponavlja, naizgled uvijek ista, ali iznova drugačija."


U "Čitam i kuham" zahvaljujući Rostuharu saznajem za Manjinu glad za putovanjima (na početku joj zavidim, jer sam kućna šlapa, a potom...), uz recepturu kraj "Bijelih tartufa zimi" prepoznajem multutasking svake njonjave mame neoprane kose, zbog "Kradljivice knjiga" Manja ostade bez riječi i bez knjige (a ja sam jednom dobrano zakasnila na posao), uz Manju sam poželjela okusiti Pauline empanade, koje su sporedni lik svake priče Isabel Allende (onako kako Manja sprema empanade, tako ja pijuckam tequilu dok čitam Dnevnike Fride Kahlo), Manja nam nesebično nudi i soundtrack za kuhinju (uz QR kod izabrane pjesme nadohvat su ruke), pa slušam i "Lili Marlene" i Julija Iglesiasa... Baš kao i Manja, šašavo zaboravljam kamo sam pošla i gdje sam zastala. Da, da, knjiga je ovo dolazaka i odlazaka, lutanja i vraćanja.

U ovoj zbirci Manja je pripremila čušpjz koji znaju pripremiti samo kuharice koje se inspiriraju pukim bacanjem oka u frižider i koje nikad ne znaju koliko se što peče (znam, i meni takve idu na živce, ali od njih se da učiti...).


Ja ne znam ništa o glaziranom luku, recepte iščitavam pobožno, ništa ne prepuštam improvizaciji, nije mi poznata "Nijema vojvotkinja" i nikad nisam čitala djela Davida Foenkinosa (a željela bih, jer volim bundeve, i Zaz!), ne znam kakve veze ima Žmirić s The Temptationsima, ali uživala sam u čitanju priča o poštaru Miletu (i Kolbabi), o Biegbederu i o Joži Horvatu, o Julijani Matanović, o baki Ani i baki Dragici, o teti Seki (inače obitelji uvijek imaju tu jednu tetu Seku - moja, pak, ima čika Bracu), o francuskom naturalizmu, sirijskim i turskim specijalitetima, ali kod švircarskih žemlji sam se morala zaustaviti - dlanovi su me zasvrbjeli i ja sam morala prste uroniti u brašno (a tek sam na prvoj trećini knjige "Čitam i kuham"!). Manjine žemljice zazvale su uspomenu na "Heidi" koju mi je mama čitala u djetinjstvu (moja mama toliko voli "Heidi" da mi se vlastiti boravak kod bake i djeda u sjećanjima još uvijek isprepliće s dogodovštinama Heidi na planini).

Franka je pisala lektiru, Juraj je crtao "99 noći u šumi" (man' se naive, ovo je novi likovni pravac!), a muž je bio na derbiju (i nije me mogao spriječiti u peckarenju, koje je gotovo uvijek višesatno i količinski pretjerano) - uživala sam u maslacu na jagodicama prstiju, prisjećajući se ženske figure koja tare svoje prste o brašno i govori mi: "Brašno se najbolje očisti brašnom". Više se ne sjećam lica te osobe, ne znam je li to bila mama ili baka, njihovi su se glasovi stopili u ton mog djetinjstva.... Svojim dnevnikom čitanja i kuhanja Manja je uspjela prizvati sva djetinjstva svijeta i ukoričiti ih, predati kao emocionalni miraz nekim novim klincima. 

Ako u svom životu imate dušu koja vazda knjigu drži na krilu, a kuhaču nadohvat ruke, "Čitam i kuham" kao nusprodukt proslave života doista se čini idealnim božićnim poklonom!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...