Preskoči na glavni sadržaj

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo.

Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibriga, nego način života - knjige nas inspiriraju, bude u nama radost, kreativnost, njima oživljavamo svjetove, zemlje, likove, postajemo bolji ljudi.


Prije četrnaest godina moja sestrična i ja osnovale smo čitateljski klub kojemu je cilj bio razgovor o knjizi, ali u atmosferi koju je probudila upravo knjiga. Npr., jedna od prvih knjiga o kojoj smo razgovarali u klubu bio je "Unterstadt" Ivane Šojat (tada Kuči) - stan smo ukrasile ogromnim crno-bijelim fotografijama Osijeka (i željeznice, jer mi smo unuke strojovođe), iz špajza smo izvadile zanemarene kalupiće, ispekle smo šape i skuhale Divku - razgovarati o obitelji osječkih Nijemaca u vihoru 20. stoljeća u mirisu oraha i prošlosti bio je poseban doživljaj. Naš san o book clubu rasplinuo se, puno nas se odselilo iz Osijeka trbuhom za kruhom, ali mi je srce puno kad vidim da naš san živi i u nekim drugim ljudima, u ljudima koje ni ne poznajemo - ljudima kao što su Manja i njezine čitateljice iz kluba Čitam i kuham u krilu Knjižnice Podsused. 

Svoju zbirku književnih osvrta i priča nadahnutih pročitanim Manja je ispreplela s receptima za jela koja se u knjigama spominju - ponekad usputno, a ponekad i u glavnoj ulozi.  Više o samoj knjizi može se naći na prvim stranicama - u slovu nestašne urednice Andree Divić, i same autorice.

"U djetinjstvu nisam znala imenovati taj osjećaj, ali sam ga prepoznavala. Miris tek pečenog kruha bio je kao prva stranica knjiga - još ne znaš što dolazi, ali znaš da želiš ostati. Zvuk kuhače koja udara o lonac dok mama priprema ručak bio je kao ritam stiha, poznat i siguran. Svaka večera s bakom bila je priča koja se ponavlja, naizgled uvijek ista, ali iznova drugačija."


U "Čitam i kuham" zahvaljujući Rostuharu saznajem za Manjinu glad za putovanjima (na početku joj zavidim, jer sam kućna šlapa, a potom...), uz recepturu kraj "Bijelih tartufa zimi" prepoznajem multutasking svake njonjave mame neoprane kose, zbog "Kradljivice knjiga" Manja ostade bez riječi i bez knjige (a ja sam jednom dobrano zakasnila na posao), uz Manju sam poželjela okusiti Pauline empanade, koje su sporedni lik svake priče Isabel Allende (onako kako Manja sprema empanade, tako ja pijuckam tequilu dok čitam Dnevnike Fride Kahlo), Manja nam nesebično nudi i soundtrack za kuhinju (uz QR kod izabrane pjesme nadohvat su ruke), pa slušam i "Lili Marlene" i Julija Iglesiasa... Baš kao i Manja, šašavo zaboravljam kamo sam pošla i gdje sam zastala. Da, da, knjiga je ovo dolazaka i odlazaka, lutanja i vraćanja.

U ovoj zbirci Manja je pripremila čušpjz koji znaju pripremiti samo kuharice koje se inspiriraju pukim bacanjem oka u frižider i koje nikad ne znaju koliko se što peče (znam, i meni takve idu na živce, ali od njih se da učiti...).


Ja ne znam ništa o glaziranom luku, recepte iščitavam pobožno, ništa ne prepuštam improvizaciji, nije mi poznata "Nijema vojvotkinja" i nikad nisam čitala djela Davida Foenkinosa (a željela bih, jer volim bundeve, i Zaz!), ne znam kakve veze ima Žmirić s The Temptationsima, ali uživala sam u čitanju priča o poštaru Miletu (i Kolbabi), o Biegbederu i o Joži Horvatu, o Julijani Matanović, o baki Ani i baki Dragici, o teti Seki (inače obitelji uvijek imaju tu jednu tetu Seku - moja, pak, ima čika Bracu), o francuskom naturalizmu, sirijskim i turskim specijalitetima, ali kod švircarskih žemlji sam se morala zaustaviti - dlanovi su me zasvrbjeli i ja sam morala prste uroniti u brašno (a tek sam na prvoj trećini knjige "Čitam i kuham"!). Manjine žemljice zazvale su uspomenu na "Heidi" koju mi je mama čitala u djetinjstvu (moja mama toliko voli "Heidi" da mi se vlastiti boravak kod bake i djeda u sjećanjima još uvijek isprepliće s dogodovštinama Heidi na planini).

Franka je pisala lektiru, Juraj je crtao "99 noći u šumi" (man' se naive, ovo je novi likovni pravac!), a muž je bio na derbiju (i nije me mogao spriječiti u peckarenju, koje je gotovo uvijek višesatno i količinski pretjerano) - uživala sam u maslacu na jagodicama prstiju, prisjećajući se ženske figure koja tare svoje prste o brašno i govori mi: "Brašno se najbolje očisti brašnom". Više se ne sjećam lica te osobe, ne znam je li to bila mama ili baka, njihovi su se glasovi stopili u ton mog djetinjstva.... Svojim dnevnikom čitanja i kuhanja Manja je uspjela prizvati sva djetinjstva svijeta i ukoričiti ih, predati kao emocionalni miraz nekim novim klincima. 

Ako u svom životu imate dušu koja vazda knjigu drži na krilu, a kuhaču nadohvat ruke, "Čitam i kuham" kao nusprodukt proslave života doista se čini idealnim božićnim poklonom!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...