Preskoči na glavni sadržaj

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo.

Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibriga, nego način života - knjige nas inspiriraju, bude u nama radost, kreativnost, njima oživljavamo svjetove, zemlje, likove, postajemo bolji ljudi.


Prije četrnaest godina moja sestrična i ja osnovale smo čitateljski klub kojemu je cilj bio razgovor o knjizi, ali u atmosferi koju je probudila upravo knjiga. Npr., jedna od prvih knjiga o kojoj smo razgovarali u klubu bio je "Unterstadt" Ivane Šojat (tada Kuči) - stan smo ukrasile ogromnim crno-bijelim fotografijama Osijeka (i željeznice, jer mi smo unuke strojovođe), iz špajza smo izvadile zanemarene kalupiće, ispekle smo šape i skuhale Divku - razgovarati o obitelji osječkih Nijemaca u vihoru 20. stoljeća u mirisu oraha i prošlosti bio je poseban doživljaj. Naš san o book clubu rasplinuo se, puno nas se odselilo iz Osijeka trbuhom za kruhom, ali mi je srce puno kad vidim da naš san živi i u nekim drugim ljudima, u ljudima koje ni ne poznajemo - ljudima kao što su Manja i njezine čitateljice iz kluba Čitam i kuham u krilu Knjižnice Podsused. 

Svoju zbirku književnih osvrta i priča nadahnutih pročitanim Manja je ispreplela s receptima za jela koja se u knjigama spominju - ponekad usputno, a ponekad i u glavnoj ulozi.  Više o samoj knjizi može se naći na prvim stranicama - u slovu nestašne urednice Andree Divić, i same autorice.

"U djetinjstvu nisam znala imenovati taj osjećaj, ali sam ga prepoznavala. Miris tek pečenog kruha bio je kao prva stranica knjiga - još ne znaš što dolazi, ali znaš da želiš ostati. Zvuk kuhače koja udara o lonac dok mama priprema ručak bio je kao ritam stiha, poznat i siguran. Svaka večera s bakom bila je priča koja se ponavlja, naizgled uvijek ista, ali iznova drugačija."


U "Čitam i kuham" zahvaljujući Rostuharu saznajem za Manjinu glad za putovanjima (na početku joj zavidim, jer sam kućna šlapa, a potom...), uz recepturu kraj "Bijelih tartufa zimi" prepoznajem multutasking svake njonjave mame neoprane kose, zbog "Kradljivice knjiga" Manja ostade bez riječi i bez knjige (a ja sam jednom dobrano zakasnila na posao), uz Manju sam poželjela okusiti Pauline empanade, koje su sporedni lik svake priče Isabel Allende (onako kako Manja sprema empanade, tako ja pijuckam tequilu dok čitam Dnevnike Fride Kahlo), Manja nam nesebično nudi i soundtrack za kuhinju (uz QR kod izabrane pjesme nadohvat su ruke), pa slušam i "Lili Marlene" i Julija Iglesiasa... Baš kao i Manja, šašavo zaboravljam kamo sam pošla i gdje sam zastala. Da, da, knjiga je ovo dolazaka i odlazaka, lutanja i vraćanja.

U ovoj zbirci Manja je pripremila čušpjz koji znaju pripremiti samo kuharice koje se inspiriraju pukim bacanjem oka u frižider i koje nikad ne znaju koliko se što peče (znam, i meni takve idu na živce, ali od njih se da učiti...).


Ja ne znam ništa o glaziranom luku, recepte iščitavam pobožno, ništa ne prepuštam improvizaciji, nije mi poznata "Nijema vojvotkinja" i nikad nisam čitala djela Davida Foenkinosa (a željela bih, jer volim bundeve, i Zaz!), ne znam kakve veze ima Žmirić s The Temptationsima, ali uživala sam u čitanju priča o poštaru Miletu (i Kolbabi), o Biegbederu i o Joži Horvatu, o Julijani Matanović, o baki Ani i baki Dragici, o teti Seki (inače obitelji uvijek imaju tu jednu tetu Seku - moja, pak, ima čika Bracu), o francuskom naturalizmu, sirijskim i turskim specijalitetima, ali kod švircarskih žemlji sam se morala zaustaviti - dlanovi su me zasvrbjeli i ja sam morala prste uroniti u brašno (a tek sam na prvoj trećini knjige "Čitam i kuham"!). Manjine žemljice zazvale su uspomenu na "Heidi" koju mi je mama čitala u djetinjstvu (moja mama toliko voli "Heidi" da mi se vlastiti boravak kod bake i djeda u sjećanjima još uvijek isprepliće s dogodovštinama Heidi na planini).

Franka je pisala lektiru, Juraj je crtao "99 noći u šumi" (man' se naive, ovo je novi likovni pravac!), a muž je bio na derbiju (i nije me mogao spriječiti u peckarenju, koje je gotovo uvijek višesatno i količinski pretjerano) - uživala sam u maslacu na jagodicama prstiju, prisjećajući se ženske figure koja tare svoje prste o brašno i govori mi: "Brašno se najbolje očisti brašnom". Više se ne sjećam lica te osobe, ne znam je li to bila mama ili baka, njihovi su se glasovi stopili u ton mog djetinjstva.... Svojim dnevnikom čitanja i kuhanja Manja je uspjela prizvati sva djetinjstva svijeta i ukoričiti ih, predati kao emocionalni miraz nekim novim klincima. 

Ako u svom životu imate dušu koja vazda knjigu drži na krilu, a kuhaču nadohvat ruke, "Čitam i kuham" kao nusprodukt proslave života doista se čini idealnim božićnim poklonom!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Serijal: Ljeto (1)

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

Feels something like summertime

Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana. "Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj k...