Preskoči na glavni sadržaj

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo.

Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibriga, nego način života - knjige nas inspiriraju, bude u nama radost, kreativnost, njima oživljavamo svjetove, zemlje, likove, postajemo bolji ljudi.


Prije četrnaest godina moja sestrična i ja osnovale smo čitateljski klub kojemu je cilj bio razgovor o knjizi, ali u atmosferi koju je probudila upravo knjiga. Npr., jedna od prvih knjiga o kojoj smo razgovarali u klubu bio je "Unterstadt" Ivane Šojat (tada Kuči) - stan smo ukrasile ogromnim crno-bijelim fotografijama Osijeka (i željeznice, jer mi smo unuke strojovođe), iz špajza smo izvadile zanemarene kalupiće, ispekle smo šape i skuhale Divku - razgovarati o obitelji osječkih Nijemaca u vihoru 20. stoljeća u mirisu oraha i prošlosti bio je poseban doživljaj. Naš san o book clubu rasplinuo se, puno nas se odselilo iz Osijeka trbuhom za kruhom, ali mi je srce puno kad vidim da naš san živi i u nekim drugim ljudima, u ljudima koje ni ne poznajemo - ljudima kao što su Manja i njezine čitateljice iz kluba Čitam i kuham u krilu Knjižnice Podsused. 

Svoju zbirku književnih osvrta i priča nadahnutih pročitanim Manja je ispreplela s receptima za jela koja se u knjigama spominju - ponekad usputno, a ponekad i u glavnoj ulozi.  Više o samoj knjizi može se naći na prvim stranicama - u slovu nestašne urednice Andree Divić, i same autorice.

"U djetinjstvu nisam znala imenovati taj osjećaj, ali sam ga prepoznavala. Miris tek pečenog kruha bio je kao prva stranica knjiga - još ne znaš što dolazi, ali znaš da želiš ostati. Zvuk kuhače koja udara o lonac dok mama priprema ručak bio je kao ritam stiha, poznat i siguran. Svaka večera s bakom bila je priča koja se ponavlja, naizgled uvijek ista, ali iznova drugačija."


U "Čitam i kuham" zahvaljujući Rostuharu saznajem za Manjinu glad za putovanjima (na početku joj zavidim, jer sam kućna šlapa, a potom...), uz recepturu kraj "Bijelih tartufa zimi" prepoznajem multutasking svake njonjave mame neoprane kose, zbog "Kradljivice knjiga" Manja ostade bez riječi i bez knjige (a ja sam jednom dobrano zakasnila na posao), uz Manju sam poželjela okusiti Pauline empanade, koje su sporedni lik svake priče Isabel Allende (onako kako Manja sprema empanade, tako ja pijuckam tequilu dok čitam Dnevnike Fride Kahlo), Manja nam nesebično nudi i soundtrack za kuhinju (uz QR kod izabrane pjesme nadohvat su ruke), pa slušam i "Lili Marlene" i Julija Iglesiasa... Baš kao i Manja, šašavo zaboravljam kamo sam pošla i gdje sam zastala. Da, da, knjiga je ovo dolazaka i odlazaka, lutanja i vraćanja.

U ovoj zbirci Manja je pripremila čušpjz koji znaju pripremiti samo kuharice koje se inspiriraju pukim bacanjem oka u frižider i koje nikad ne znaju koliko se što peče (znam, i meni takve idu na živce, ali od njih se da učiti...).


Ja ne znam ništa o glaziranom luku, recepte iščitavam pobožno, ništa ne prepuštam improvizaciji, nije mi poznata "Nijema vojvotkinja" i nikad nisam čitala djela Davida Foenkinosa (a željela bih, jer volim bundeve, i Zaz!), ne znam kakve veze ima Žmirić s The Temptationsima, ali uživala sam u čitanju priča o poštaru Miletu (i Kolbabi), o Biegbederu i o Joži Horvatu, o Julijani Matanović, o baki Ani i baki Dragici, o teti Seki (inače obitelji uvijek imaju tu jednu tetu Seku - moja, pak, ima čika Bracu), o francuskom naturalizmu, sirijskim i turskim specijalitetima, ali kod švircarskih žemlji sam se morala zaustaviti - dlanovi su me zasvrbjeli i ja sam morala prste uroniti u brašno (a tek sam na prvoj trećini knjige "Čitam i kuham"!). Manjine žemljice zazvale su uspomenu na "Heidi" koju mi je mama čitala u djetinjstvu (moja mama toliko voli "Heidi" da mi se vlastiti boravak kod bake i djeda u sjećanjima još uvijek isprepliće s dogodovštinama Heidi na planini).

Franka je pisala lektiru, Juraj je crtao "99 noći u šumi" (man' se naive, ovo je novi likovni pravac!), a muž je bio na derbiju (i nije me mogao spriječiti u peckarenju, koje je gotovo uvijek višesatno i količinski pretjerano) - uživala sam u maslacu na jagodicama prstiju, prisjećajući se ženske figure koja tare svoje prste o brašno i govori mi: "Brašno se najbolje očisti brašnom". Više se ne sjećam lica te osobe, ne znam je li to bila mama ili baka, njihovi su se glasovi stopili u ton mog djetinjstva.... Svojim dnevnikom čitanja i kuhanja Manja je uspjela prizvati sva djetinjstva svijeta i ukoričiti ih, predati kao emocionalni miraz nekim novim klincima. 

Ako u svom životu imate dušu koja vazda knjigu drži na krilu, a kuhaču nadohvat ruke, "Čitam i kuham" kao nusprodukt proslave života doista se čini idealnim božićnim poklonom!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...