U svojoj karijeri Framaša, imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prvi duhovni asistent i bio je prvi čovjek koji me ohrabrivao u sumnjama i uvjeravao me da trebam biti blaga prema onima koji sumnjaju, odnosno prema sebi (kasnije se ispostavilo da je i fra Nikola imao nekih sumnji, jer napustio je red i postao obiteljski čovjek, a meni priuštio priliku za strahovito razočaranje, a potom, razmišljanje i razumijevanje). Sretan je čovjek koji ima tu priliku - u vrijeme kad počinje razmišljati o Bogu, o sebi i o svijetu, podijeliti svoje dvojbe sa čovjekom kojem je Isus vodilja u životu, pritom uvažavajući sve njegove riječi, čak i one s kojima se ne slaže.
Danas nemam duhovnog asistenta - tu su ulogu u mom životu preuzele ukoričene knjige, ispisane rečenice i riječi (čini mi se da je život napravio puni krug, jer, "u početku bijaše Riječ..."). Frederic Beigbeder šašavi je francuski pisac kojem sam se utjecala u danima svoje ljubavi prema svemu frankofonom (dvije godine život mi je uljepšavala Francuska alijansa i ljudi u njoj). I on je, kao i ja, imao priliku razgovarati, kao gnostik, s teologom, i to, ni više ni manje nego - s biskupom Katoličke Crkve. Jean-Michela di Falcoa sreo je i ranije u životu, naime, bio je ravnatelj Beigbederove osnovne škole i jedini svećenik koji mu je ostao u lijepom sjećanju. Beigbeder mu se obraća s odmakom, potkraj tridesetih godina svog života, ispitujući ga u "Vjerujem, ni ja također" kojekakva ludasta pitanja - kakva bi postavio onaj koji Boga traži, ali i onaj traži dokaz da Bog ne postoji.
Biegbeder je glede vjere poprilično nezreo (u razgovoru često i podrugljiv), on molitvu pokore vidi kao kaznu koja omogućuje otkupljenje, sam se opisuje kao "vjernika koji ne vjeruje", koji dolazi u crkvu prigodno, na krstitke i na vjenčanja, a dok moli, "gleda svoje cipele", "mrmlja napamet naučene lekcije, ali bez uvjerenja", a s biskupom polazi na put koji bi ih obojicu trebao obogatiti, prisjećajući se najprije ranih utjecaja i učenja o Bogu.
"Ispituješ li me da ne bi saznao tko je Bog i gdje je On zato što ga nisi našao, držim da sam ti dužan odgovoriti, ustvrdivši da moja generacija nije dovoljno učinila da bi dopustila tvojoj da Ga nađe."
Kad govori o utjecaju religije na dijete, biskup govori da "osoba zadužena za nauk vjere ima zadaću svjedočiti ono što je sama otkrila u Bogu". U ranom djetinjstvu nisam u svojoj blizini imala nekoga tko bi svjedočio o važnosti vjere u svom životu, i čini mi se da je za nauk vjere u mom djetinjstvu bila zadužena glazba - o Bogu sam najviše naučila pjevajući duhovnu glazbu. Tek sam u tinejdžerskim godinama počela tražiti, iako tad nisam bila svjesna ni što ni koga tražim. Biskup Beigbedereu govori o traganju za Bogom, naglašavajući da su i naša zanimanja često odgovor na naša traganja, a razmaženi pisac od njega zahtjeva definiciju Boga, želeći da mu biskup potvrdi teoriju da je Bog u "zemaljskim savršenstvima koja streme Bogu" (u prizorima iz prirode ili u Mozartovoj glazbi). Biskup, ironije li, ne popuje nevjerniku, nego o Bogu govori ne nastojeći Ga racionalno objasniti - on Ga doživljava kao "stalnu nazočnost pokraj njega".
"Mnogo govorimo o njegovoj tišini, a isuviše rijetko o našoj gluhoći."
"Ja ne prilagođavam svoju religiju. Vjerovanje nije veliko samoposluživanje u kojem ćemo napuniti svoja kolica onime što nam se sviđa, ostavivši pritom sve ostalo, kako to čine neki koji se nazivaju praktičnim katolicima, a koji tvrde da ne vjeruju u Uskrsnuće."
Beigbedera mori besmisao - jasno mu je da čovjek današnjice na poznaje svoju svrhu i da se okreće hedonizmu, konzumerizmu i individualizmu iz očaja, ali on ne želi biti sljedbenik suvremenog svijeta, on želi u nekoga vjerovati, poglavito zbog svoje kćeri. Ali, čini se da mu je lakše pronaći argumente protiv Boga, nego za njega. Jedno od glavnih pitanja svakog sumnjičavca je - ako postoji Bog, zašto svijetom haraju podjele, sukobi i ratovi? Biskup govori o popuštanju pred zlom, o slobodnoj volji koja nam je dana i koja može rezultirati i potpunim odbacivanjem Boga, i ponovno se vraćamo na rješenje svih svjetskih problema - kad bi svaki čovjek bio svjestan svoje nesavršenosti, kad bi preuzeo odgovornost za svoje propuste, gdje bi nam bio kraj...
"Što se više ispraznim od samoga sebe, od svakog egoizma u sebi, od svega onoga čime se ne ponosim, više se prepuštam Bogu."
Čitajući ovu malenu ljubičastu knjižicu (ljubičasta je boja koja u liturgiji predstavlja susret Boga i čovjeka koji slijedi nakon poniranja u otajstvo), shvatila sam da ni u jednom trenutku svog života nisam sumnjala u Božju prisutnost i postojanje, a svejedno s Beigbederom, koji se ni ne smatra vjernikom, imam toliko toga zajedničkoga. Danas sam svjesna - ne sumnjam ja da Bog jest, ali sumnjam da On jest za mene. Teško mi je povjerovati da sam jedna od Njegovih miljenica - oholo mislim da moram sve sama, jer moje organizacijske sposobnosti jače su od Njegovih planova. Oholo se uzdam u svoju volju, ali ne tražim od sebe previše, idem linijom manjeg otpora. Zato svake godine slavimo Božić - zato se redovito (Otac djeci uvijek sve mora ponavljati bezbroj puta, zar ne?) prisjećamo dana kad je silan i moćan Bog morao sići na Zemlju kao maleno nemoćno dijete, računajući da će se čovjeku srce smekšati tek nad licem nevinog novorođenčeta. Djeca nas mijenjaju, djeca nas tjeraju da budemo bolji, da budemo uzori, pa i da sami tražimo sebi uzore koji nas uče ljubavi i praštanju. Djeca ispituju naše prioritete, a kroz odgoj uviđamo da je pogrešno uvijek ići linijom manjeg otpora, jer upravo kroz teškoće naš život rodi obilatim plodovima (a vrt valja redovito okopavati i gnojiti da bi rastao). Zato, nad jaslicama se danas predajem utješnoj misli - ta uvijek sam cijenila buntovnike s razlogom, vrijeme je da i postanem jedan od njih. Dokle god budem pružala otpor svijetu u kojem živim, bit ću dobro, bit ću Božja.
"I pitam se, u odnosu na te ljude dobra i u odnosu naspram zlu, zašto češće slušamo vraga nego Boga. Zašto lakše popuštamo njemu nego Bogu?
Sam si rekao. Mi "popuštamo" zlu. "Popuštamo" lakoći, prepuštamo se lošim sklonostima. Zauzvrat, udovoljiti Bogu predstavlja čin volje, gotovo junački korak. S jedne je strane nizbrdica kojoj se dovoljno prepustiti, a s druge je strane napor, zahtijevanje"
Za ovu sam knjigu saznala od Manje, koja dijeli divan sadržaj na stranici "Čitam i kuham", i koja uvijek nađe vremena za moje misli. Njoj, kao i svima koji prate ovaj blog i koji si dopuštaju prepoznavanje i razmišljanje, želim radostan i blagoslovljen Božić! Sumnjajte i tražite, jer, tko traži, nalazi...
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)