Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica ("Let iznad kukavičjeg gnijezda" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči "Profesor Andrews u Varšavi" gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren je da je u deliriju - izbezumljen se susreće s krupnom ribom, Edward Bloom style. Posljednja u zbirci priča je Andrzeja Stasiuka, za kojeg tvrde da je najprevođeniji poljski pisac. Ja, pak, tvrdim da nemam pojma o čemu on priča.
"On i riba su se gledali u oči. To je bilo istovremeno užasno i ugodno, puno smisla i istodobno apsurdno. Bojao se, a bio je sretan na neki čudan način. Riba je bila živa, micala se, debelim usnama je izgovarala nečujne riječi. Profesor Andrews se naslonio na zid i sklopio oči. Ah, ostati u toj maloj kupaonici, u trbuhu velike zgrade, usred velikog hladnog grada, biti oslobođen riječi, ne razumjeti i ne biti razumljiv. Gledati samo u središte plosnatog, čudesno zaobljenog ribljeg oka. Ne micati se odatle."
Kratke priče su forma koja mi odgovara ovih dana, dok brojim riješene spise, planiram peckarenje, organiziram pokućne advente, obilazim dječje priredbe i nastupe. Onima koji vole božićne kratke priče nije mogla promaknuti priča "Poklon triju kraljeva" poznatog američkog pisca O. Henryja. Jednostavno, niste mogli čuti to ime i ne zapamtiti ga. O. Henry, pravim imenom William Sydney Porter, živio je od 1862. do 1910. Radio je kao ljekarnik, geodet i bankar, a njegova spisateljska karijera oživjela je tek za boravka u zatvoru u kojem je služio petogodišnju kaznu zbog pronevjere. Kao zatvorenik je objavio 14 kratkih priča (koristeći različite pseudonime, O. Henry samo je jedan od njih), skovao je i termin "banana republika", a nakon otpusta je napisao gotovo 400 kratkih priča. Poznat po naturalizmu, humoru i nevjerojatnim "o.henryjevskim obratima", O. Henry uporno je pisao o malim ljudima Amerike, a posebno su mu zanimljivi bili stanovnici Velike Jabuke. Kad bih vam njegov stil morala slikovitije i zvučnije opisati, rekla bih da je on savršena kombinacija slika Edwarda Hoppera i jazza Charlieja Parkera - Amerikana u svojoj punini.
U "Poklonu triju kraljeva" (odlična je i audio verzija!) protagonisti su Jim i Della, koji žive od dvadeset dolara tjedno. Uoči Božića, bez prebijene pare, oni će poželjeti darivati jedno drugo. No, da bi svoj naum ostvarili, morat će se odreći svojih najvećih dragocjenosti. Ostale priče u zbirci "Nedovršena priča" (koju sam u "Staklenom gradu" kupila za 2,5 eura!) nemaju dodirnih točaka s Božićem, ali su me zabavile u ova labilna vremena.
"Postojale su dvije stvari u vlasništvu Jamesa Dillinghama Younga, a na koje su oboje bili veoma ponosni. Jedna je bio Jimov zlatni sat, koji je bio očev i djedov. Druga je bila Dellaina kosa. Da je kraljica od Sabe živjela u stanu preko, a između da je bilo vjetreno okno, Della bi jednog dana pustila svoju kosu niz prozor da je osuši tek kako bi Njezinu Veličanstvu obezvrijedila dragulje i darove. Da je Solomon bio pazikuća, zbog svega toga blaga pohranjena u podrumu, Jim bi izvadio svoje sat svaki put kad bi pokraj njega prolazio samo da ga vidi kako se u zavisti poteže za bradu."
Čitajući ove neobične, pomalo mračne pripovijetke, pomislila sam - u njima nema blagdanske čarolije. Odveć su životne, protkane strahom i očajem. Zamislila sam se nad božićnim čudesima za kojima svake godine žudimo sve više. Primjećujete li - sve je više lampica, sve je više dekoracija, sve je više hrane na stolovima, sve je više domjenaka i zabava, sve je više ludila u dućanima. Čini se kao da očajnički trebamo taj bljesak Božića u svojim životima. Trebamo taj sjaj. Trebamo svjetlo da odagna mrak.
Ipak, svijet čini sve do to svjetlo ostane skriveno - svojom bukom zaglušuje težnje naših srdaca. U žurbi, u stresu, u crnilu, malo tko se stigne zapitati o podrijetlu našeg mraka, malo tko poželi misliti o onome što čuči u nama dok peglamo kartice, dok čitamo članke o k'o-po-špagi dekoriranim stanovima autorica lifestyle Instagram profila, dok slušamo reklame koje nas pozivaju na konzumaciju blagdanske čarolije. Uvjerena sam, kad bismo zagrebli naše površine, ispod njih nismo pronašli strah. Strah da nisam dovoljno dobra, vrijedna i voljena, strah da nisam važna, da me svijet ne vidi, da propuštam nešto važno, strah da sam sama i da me ne razumiju, strah da neću preboljeti, strah da neću izdržati, strah od slabosti i bolesti, strah da nisam sigurna, strah da ću pogriješiti, upropastiti sve čega se dotaknem, strah da ću umrijeti, ili, još gore, da će umrijeti netko moj. Skupe se ti strahovi tijekom godine, krajem prosinca želuci nam od njih pucaju po šavovima, čekaju odrješenje. Onaj tko nije doživio susret sa živim Isusom, taj se nada odrješenju na božićnom domjenku, na uličnim adventima, u dobrom provodu, novoj odjeći, u beskrajnom iščekivanju dostavljača, u poklonima ispod bora, pa možda i u okupljanju obitelji - nada se moćnom osjećaju sreće, svjetlucavom miru kojim će se hraniti sljedećih tristošezdeset i pet dana. Onaj tko je bar jednom u svom srcu prijateljevao s Isusom, ne može zaboraviti preplavljujući osjećaj olakšanja - nisam sam, vrijedan sam, siguran sam, voljen sam. Olakšanja kojeg ne prate pitanja, jer sve postaje jasno. Olakšanja koje dođe, doista, kao bljesak, i nestade čim boje svijeta ukradu našu pažnju. Olakšanja koje nije produkt čarolije, nego potpunog predanja, vjere u neviđeno, skoka u nepoznato, a ponekad potpunog očaja, olakšanja kojeg bismo mogli osjetiti već danas - dok ispijamo prvu kavu u danu, dok djeci vežemo vezice na cipelama, putem do posla, dok pokušavamo pobjeći iz razgovora koji nam je neugodan, dok čitamo crnu kroniku, dok čekamo pregled kojeg se pribojavamo, dok pripremamo ispit koji bi mogao označiti prekretnicu u našem životu, dok grlimo prijatelja, dok ljubimo partnera, dok molimo na misi, stisnuti kao sardine, ili dok molimo u osami, ispod neke krošnje, dok gubimo i dok dobivamo u igri života. Mogli bismo osjetiti toplinu Svjetla na svom licu i ovog trena, samo kad bismo leđa okrenuli onome što svijet nudi i smogli snage da pogled upremo prema Njemu.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)