"As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul."
Ursula K. Le Guin
Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. "Pa, zapišem si dojmove". "A gdje si zapišeš?" "Pa, imam, imam neku aplikaciju", nisam se željela upustiti u objašnjavanje pojma "blog", pogotovo jer znam da je pomalo blesavo da odrasla žena piše blog. Ali, ta si odrasla žena ne može pomoći. Ta odrasla žena teško može objasniti svoj lifestyle čitatelja nekome tko ne voli knjige - teško može objasniti da književnost često diktira njezino raspoloženje, da ju usmjerava i zabavlja, da joj pomaže da shvati druge, ali ponajviše da shvati samu sebe. Prozor i zrcalo, netko je jednom rekao - to je knjiga. Kad razmišljam o onome što sam čitala tijekom godine, razmišljam o svemu što sam osjećala, a to gotovo uvijek predstavlja i težinu i blagoslov.
Godinu sam, već gotovo tradicionalno, započela autobiografijom - autobiografijom Matthewa Perryja, a i kasnije sam imala Chandlera na umu - zabavila sam se pišući osvrt za klasik znanstvene fantastike, "Cvijeće za Algernona" u stilu protagonista. Tijekom zime čitala sam pomalo meditativne tekstove, kao što je "Svjetionik" kanadskog pisca Michaela O'Briena, "Hotel Tišina" islandske autorice Auðure Ave Ólafsdóttir i "Knjigu domova" talijanskog pisca Andree Bajanija. Ipak, većinu godine provela sam pripremajući se za putovanje u Irsku - birala sam pažljivo, pokušavajući pročitati najbolje od irske književnosti. U mojim rukama našao se roman "Obiteljsko okupljanje" Anne Enright, "More" Jona Banvillea, "So late in the day" sve popularnije Claire Keegan, krimić "U šumi" Tane French, komična knjiga Roddyja Doylea "Paddy Clarke ha ha ha", "Provincijalke" Edne O'Brien, predivna "Mladost umjetnika" slavnog Joycea, ali najbolji irski roman koji sam pročitala ove godine bio je "Među ženama" Johna McGaherna, koji je (zasad) jedina knjiga koju sam ikada čitala u avionu. McGahern je, pišući o rigidnom starcu Moranu, ispisao remek djelo koje svakom piscu može poslužiti kao savršeni primjer romana lika, a svakom čitatelju može biti dokaz da su ljudi ponekad odveć kruti i da nisu sposobni prijeći preko naučenih obrazaca ponašanja, čak ni radi ljudi koji ih vole.
Nakon povratka iz Irske, bila sam u čitateljskom jet lagu. Srećom, "Vinske mušice" uvijek imaju domaću zadaću - u lipnju smo čitali "Kirku", a u srpnju "Otok morskih žena" Lise See, što je, po mom mišljenju, i najbolja knjiga po izboru našeg book cluba u 2024. godine. Čitajući o prijateljstvu dviju žena, plakala sam nemilice - bilo je to za mene katarzično iskustvo. Nek mi Tihomira oprosti, ali ovdje moram spomenuti i najgori izbor našeg book cluba u 2024. godini - izuzetno iritantna knjiga "Lekcije iz kemije", za koju se još uvijek pitam kako li je, dovraga, stekla toliku popularnost.
Osim "Pripreme za Irsku", tijekom godine sam čitala nekoliko "serijala" - to su teme koje si sama zadam, koje smatram izabranim kolegijima na ovom studiju života kojeg živim. Jedan od njih bio je serijal "The 90s", koji sam započela čitajući "Čovjeka koji je šaptao konjima", a drugi je bio "Ljetni feminizam" iz kojeg pamtim "Premještanje snova" i "Nevidljivi život Euridice Gusmao".
Domaće autore čitala sam ove godine rijetko, ali birala sam ih pomno - pamtim "Strvinare starog svijeta", "Mirovanje", "Ja se zovem lidija deduš", "Stoji ti put", i "Oče, ako jesi", koja je za mene bila najiščekivanija knjiga godine, kao i "365 rečenica" Marine Vujčić, s kojom sam ove godine imala čast popiti kavu (i uvjeriti se da je baš onakva kakva je u svojim knjigama).
Svake godine zavirim u život nekog umjetnika, prošlih godina su to bili Jack London i Edgar Allan Poe, a ove godine svojim zavodljivim pisanjem začarala me Anais Nin, posvetila sam se Jagodi Truhelki, dok sam zbog Fride zavoljela tequila sunrise. Proučavala sam i Mary Shelley i Sylviju Plah, a pročitala sam i nekoliko knjiga Shirley Jackson, koja me oduševljava svojim talentom i čije knjige ću tražiti i u novoj godini.
Nisam mogla odoljeti ni hypeu - pročitala sam "Drago mi je da je Mama mrtva", koja je izvanredno napisana, ali i "Listanje kupusa", roman Igora Beleša kojeg smatram svojim najvećim ovogodišnjim razočaranjem. Razumijem da su određene generacije mogle popuniti praznine koje je autor (nenamjerno) ostavio u tekstu i da su čitatelji za kontekst rata emocionalno vezani, ali po meni je to osrednje napisan roman (autora koji voli Stephena Kinga više nego to želi priznati) koji zahtjeva još podosta sati spisateljskog i uredničkog posla.
Na čitanje duhovite knjige "Moj čovjek Jeeves" i "Balzac i kineska mala krojačica", knjige koja je potpirila moju ljubav prema knjigama, inspirirale su me moje omiljene Gilmoreice. Pročitala sam ove godine i nekoliko suvremenih klasika koje bi svatko trebao pročitati - "Široko Saragaško more", zanimljivi prequel "Jane Eyre", koja je jedan od mojih omiljenih književnih likova, "Let iznad kukavičjeg gnijezda" i očaravajući "Jučerašnji svijet" Stefana Zweiga, čovjeka koji je digao ruku na sebe jer nije mogao podnijeti svijet kojeg su svjetski ratovi stubokom izmijenili.
Knjige koje su mi ove godine najviše prirasle k srcu, o čijim likovima još uvijek razmišljam i na čijim greškama učim imaju zajednički nazivnik - dužnost, društvenu odgovornost, ali i dužnost prema samom sebi, dužnost da se uzdaš u svoje ideale i u najtežim uvjetima života, ali i da se njeguješ, da se ne zaboraviš. To je borba koju, vjerujem, vodi svaki iole normalan čovjek - borba za ravnotežu. Knjige o kojima govorim su Novakov "Slučaj vlastite pogibelji", po meni njegov najbolji roman (osvrt na taj roman pisala sam u nekoj vrsti transa), Truhelkin epistolarni biser, "U carstvu duše" (Marina, bit ću ti vječno zahvalna) i očaravajući "Na kraju dana", Kazua Ishigura. To su knjige u kojima ima najviše mene, u kojima ima pitanja koja mene muče, koje me podsjećaju da ne mogu promijeniti društvo u kojem živim, ali da mogu mijenjati sebe, da mogu određivati svoje granice i povoditi se svojim načelima. Moram još dodati da mi činjenica da je Novak osvojio sve žive književne nagrade i da je toliko ljudi oduševljeno ovom knjigom daje nadu u hrvatsko bolje sutra.
Nemam čitateljski plan za 2025., ali imam želje - nastavit ću čitati knjige koje su bile hitovi devedesetih, istraživat ću Jagodu Truhelku i Ivanu Brlić Mažuranić, odat ću se nekim klasicima (Bubo, valjalo bi ponovno u ruke uzeti "Emmu"?), voljela bih otkriti neke pisce u čije svjetove dosad nisam zavirivala, a i neka nova putovanja diktirat će moj izbor knjiga. Godino, budi vesela, zdrava, blagoslovljena i blaga prema meni.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)