Nekoć davno iliti krajem devedesetih, sviđao mi se jedan Slaven. Tad mi to nije bilo nimalo čudno, ali Slaven je živio u hotelskoj sobi. U toj je sobi osječkog željezničarskog hotela živjela cijela njegova familija. Slaven je bio stariji od mene, slušao je Nirvanu, furao se na Cobaina, a sličio Nicku Carteru - imao je plavu kosu, plave oči i nije znao reći "r", i dok sam, provodeći praznike kod tetke i tetka, koji je bio domar hotela, družila s njim, nije mi pričao o životu prije hotela. Slaven je imao komšije, k'o sav normalan svijet - u susjednim sobama živjele su druge obitelji. Jednom sam bila u sobi njegove susjede Manuele sa šestog kata - sjećam se, posvuda su bile stvari i Manuela se zbog nereda svađala sa starijom sestrom - ali nije mi bilo nimalo čudno vidjeti njihov ekskurzijski život u maloj sobi. Štoviše, zavidjela sam im jer je hotel bio pun djece. Slavili bi rođendane i dočekivali Nove godine u hotelskim salama (otplesala sam tamo svoj prvi stiskavac), pisali zadaće i jedni drugima davali instrukcije iz matematike na recepciji, povjeravali tajne sjedeći na stubištu (pali su tamo i neki prvi poljupci), i nikad se nisu žalili na hotelski smještaj. Nisu se žalili ni na što, samo bi ponekad spominjali neke Čemince i Sarvaše u koje su se trebali vratiti.
1999. sam imala dvanaest godina i rata se nisam sjećala. I da, djeca ne kuže klinca.
Nisam se djece iz hotelskih soba sjetila godinama - dok nisam čula razgovor Igora Beleša s Nastjom u podcastu Hoću knjigu. Igor Beleš odrastao je u Borovu Naselju, a onda se kao prognanik preselio u jedan crikvenički hotel. Živeći u hotelskoj sobi s bakom, koja je okupirala sobu i nije mu dala da gleda televiziju, iz dosade je počeo čitati i pisati svoj alternativni Twin Peaks, pa danas, trideset godina nakon toga, imamo "Listanje kupusa", književnu senzaciju, kako ga nazivaju.
Početak "Listanja kupusa" podsjetio me na "Orlovi rano lete" (i moji su imali metar Ćopića na DIK-ovom regalu, ali u indigo boji) - jednog po jednog upoznajemo dječake, "debelog, klempavog, cvikeraša i kepeca", koji, ni ne sluteći da se rat približava, uživaju bezbrižno u Borovom Naselju u kojem vladaju zakoni kombinata Borovo u kojoj je tada zaposleno dvadeset tisuća ljudi. Družina se naziva An družina, ima i tajni pozdrav i sve. Članovi družine su Zor-an, Boj-an, Drag-an i Gor-an ("Uf, lele, baćo, pa kakva su vam to imena dali."), oni idu u eksperimentalnu školu u kojoj ne možeš dobiti manje od trojke, ali iz koje djeca počinju nestajati. Stolice ostaju prazne, a učitelji se više ni ne trude zabilježiti izostanke. Zoranu, koji je naš pripovjedač, i njegovim prijateljima to se čini čudnim pa započinju svoju malu istragu, u koju se brzo uključuje i jedna djevojčica...
U mojoj se kući nikad nije slušao Bajaga, ali na početku mi se svidjelo što autor referencama iz pop kulture oživljava prostor i vrijeme - Borovo kakvo pamti, kakvo više ne postoji, u kakvom se htio zadržati, sudeći po broju stranica ovog romana. Zoranova sestra Sanja tako sluša Kim Wilde, mama mu nalikuje Emiliji iz "Boljeg života", a simpatija mu voli film "Ostani uz mene". Ja jesam vozila poniku (ljubičastu, a ne crvenu, kao Nikolina, doduše), ali većina pojmova iz romana nije mi bila poznata - morala sam guglati i Caricu Milicu i Teksa Vilera i Nika Rajdera, a čak sam i potražila tatu Laure Palmer na Youtubeu, jer nikad nisam gledala Twin Peaks - silno sam željela naučiti o razdoblju kojeg se ne sjećam, a prema kojem oduvijek osjećam neku vrstu nostalgije (kad je Zoran spomenuo Slatku tajnu, bombon koji je preživio rat i kojeg smo dijelili u razredu povodom rođendana, usta su mi se ispunila slinom, a na oči su mi navrle suze - toliko je moćan taj efekt koji priziva okuse i mirise djetinjstva). Ipak, tekst zasićen pop kulturom osamdesetih s vremenom me počeo zamarati - reference nisu nužno u svakoj rečenici služile tekstu koji je, postajalo je sve jasnije, napisan za djecu čija djetinjstva su prekinuta 1991.
"...Govorili su si ružne psovke, prijetili da će ubiti jedno drugo i to sve zbog toga što je Aleksandar Srbin, a ja Hrvatica. Zar nismo svi Jugoslaveni?"
,,Pa jesmo", rekao sam.
"Ali šta se onda dogada s tim Srbima i Hrvatima? Moj matori isto često govori ružne stvari o tim Hrvatima", reče Dragan.
"Moj ružno govori o Srbima", reče Bojan.
"Ja mislim da se mi sada nekako dijelimo", rekoh.
"Kako to misliš, dijelimo?" upitao me Bojan.
"Mi u Jugoslaviji, sada se dijelimo na Srbe i Hrvate."
,,Istina, i moj brat kaže isto tako", reče Nikolina.
,,Pa kako se dijelimo? Mislim, kako neko zna da li je Hrvat ili Srbin?" upitao je Bojan.
"Ubi me ako znam", reče Dragan.
"Tebi je mama rekla da si ti Hrvatica?" upitao sam Nikolinu, a ona je potvrdno kimnula glavom.
"Kako ona to zna, po čemu si ti Hrvatica i."
"Da li ti je rekla zašto si ti Hrvatica?" prekinuo me Bojan.
"Ne, rekla mi je da sam Hrvatica i da se zbog toga više ne mogu družiti s Aleksandrom", odgovorila je Nikolina.
"Sanja je neki dan rekla da je ona Srpkinja, ali joj je moja mama rekla da to nije istina, već da je ona pola-pola", rekoh.
"Pa šta ti sad dođe to pola-pola?" upitao je Dragan."
Igor Beleš odabrao je prijateljstvo kao ultimativno oružje protiv podjela, sukoba, nasilja, nehumanosti, ali neutralnost kojoj je težio pišući ovaj roman malo mi je išla na živce. Nije me gorčina odgojila, ali iznenadila sam se koliko sam ju željela naći između redaka, uvjerena da ću se u njoj prepoznati, da će me zbližiti s družinom. Nisam ju pronašla, ni u tragovima - ovo je ostala oda prijateljstvu, a ja sam ostala razočarana (još uvijek razmišljam o tom svom razočaranju).
Nazivaju ovaj roman najboljim (anti)ratnim romanom napisanim na ovim prostorima. Da se razumijemo, ove priče su važne, ove priče treba pisati i treba ih čitati, i krajnje je nezahvalno kritizirati roman s autobiografskim elementima, ali ne bih se složila s tim pompoznim izjavama. Ja bih rekla, a la Fani Čapalija, "It's OK." Imamo mi sjajno napisanih antiratnih romana, kao što su "Jom Kipur" Ivane Šojat ili Žmirićev "Pacijent iz sobe 19", pa i onih napisanih iz dječje perspektive, kao što je "U kasno ljeto" Magdalene Blažević, "Moj tata spava s anđelima" ili "Zlatin dnevnik", koji mi je posebno prirastao k srcu. Stilski je ovaj roman, napisan pretežito u dijalogu, odveć dug, na momente dosadnjikav. Možda je to i bila namjera autora, jer djeca doista prepričavaju događaje bez kraja i konca ("i onda...i onda...i onda..."), ali nije mi se svidjela. U svakom slučaju, ovo je jedan od romana koji uporište ima u istinitom događaju pa računa na čitateljevo iskustvo i emocionalnu privrženost koja nije nužno iskamčena tekstom, zato je automatski prirastao k srcu onima koji pripadaju autorovoj generaciji.
"Krali su stvari od mrtvih ili prognanih. Krali su televizore, kasetofone, gramofone s pločama na kojima su bile urezane pjesme koje su nekada ljudi koju su tu živjeli pjevušili dok su kuhali. Ukrali su i štednjake, i radijatore, i okvire prozora, i čaše, i šalice. Jedino su fotografije ostavljali. Fotografije su bacali pa je cijela Nikolinina ulica bila njima posuta. Hodali smo između osmijeha, rođendanskih torti, novih bicikla, automobila, male djece. Osmijesi na razbacanim fotografijama po sebi su poput pečata stvarnosti dobili otiske vojničkih čizama. Na taj su način ljudima otprije ovi sada novi ljudi uspjeli uzeti baš sve, pa i više od toga. Stigli smo do kina. Gledao sam u srušene stepenice na kojima smo toliko puta sjedili. Isprva nas četvorica, pa poslije nas petero, pa opet četvero, pa troje, da bismo na kraju ostala samo nas dvojica. Koliko je nedostajalo Borova, toliko je nedostajalo i članova An družine. Bio je to gubitak s kojim se nisam mogao nositi."
Skoknem do Vukovara sve češće, da posjetim grad. Povedem djecu, želim da poznaju Vukovar. Moja djeca Vukovar doživljavaju drugačije - oni se čude što na svakom spomeniku na groblju piše "1991.", oni ga ne vide slomljenog, oni ne znaju da se tu djeca još uvijek dijele po školama, da se zna koji kafić je srpski, a koji hrvatski, oni vole i Vučedol i dvorac Eltz i Adicu. Njima je rat apstraktan pojam, kao ukleti dvorac ili borba protiv zmajeva, kao što je nekoć bio i An družini čija se nada sada može pronaći tek u krhotinama epiloga. Nada, usprkos činjenici da svijet redovito zaboravlja na djecu rata - na sve Slavene, na sve Zorane, na sve Igore... - koji se tepu po svijetu, snalaze kako znaju, i u mislima se još uvjek grčevito drže za kormane svojih bicikala, filmove koje su gledali u razrušenom kinu ili Bajagine hitove.
Fotografije: Park šuma Adica, Muzej vučedolske kulture i Memorijalno groblje u Vukovaru by Šljokičasta
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)