Preskoči na glavni sadržaj

(Anti)ratni goth Zorana Žmirića

Bili smo neki dan na ručku kod svekrve. Prije ručka, svekrva je djeci s tavana donijela punu kutiju starih igračaka s kojima su se igrali moj muž i njegov brat prije gotovo trideset godina. Bilo je ondje svakojakih autića, tenkova, kamiona, ali i vojnika. "Ajde, posložite vojsku", zapovjedio je svekar mojoj djeci, no ona nisu znala što bi s tom famoznom vojskom. "Što je to vojnik?", pitala je Franka. Mi, odrasli, pogledali smo se i nasmijali - mora da je lijep svijet u kojem dijete ne zna koji je zadatak jednog vojnika.

Volim knjige (anti)ratne tematike, oduvijek ih rado čitam - od "Malog ratnog dnevnika" Stjepana Tomaša pa do "Pacijenta iz sobe 19" Zorana Žmirića, autora čiji opus sam tek ovih dana načela (jer, život!). Zapravo, nisu to knjige o ratu. To su knjige o ljudima, ljudima koje želim razumjeti, od kojih želim učiti o neslomljivom duhu i o zahvalnosti. Ma, lažem. Čitam ih zbog grižnje savjesti, jer rata se uopće ne sjećam. Sjećam se samo dima koji je sukljao iz tornja našičke crkve, vidjela sam ga s vrha brda kad smo izašli iz bakinog podruma. Ili sam se uvjerila da sam ga vidjela, da se sjećam, da sam bila u bakinom podrumu, nisam više sigurna.



"Znanje je super, ali u odnosu na znanje, razumijevanje je uzvišeno."

Nije Zoran Žmirić učinio ništa revolucionarno napisavši hvaljenog "Pacijenta iz sobe 19". Istraumatiziranog ratnika i psihijatra spojila je ranije i Slađana Bukovac u "Rodu avetnjaka", ali Ivana Šojat u "Jom Kipuru". Dok "Rod avetnjaka" navode kao jedan od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti koji se bavi temom PTSP-a, u "Jom Kipuru" Ivana Šojat uspjela je premostiti i generacijski jaz, koji je stvorio Domovinski rat, suprostavivši s jedne strane branitelja Josipa Matijevića, a s druge mladog psihijatra Grgura Romića. No, Zoran Žmirić otišao je korak dalje. Čitajući monolog Vanje Kovačevića, nisam se mogla oteti dojmu da čitam lektirni naslov - da odjednom i ja imam tek devetnaest godina, kao Vanja, i da mislim da mi je nebo granica. Ja, koja se rata ne sjećam, i koja nikada ranije nisam slušala Sisters of Mercy (što da vam kažem, čak ni najveći kuleri iz generacije '87., a ja nisam bila jedna od njih, nisu slušali retro goth), obula sam robusne vojničke čizme i zagazila u krvavo blato.



"Današnja se djeca snalaze u svijetu kakvog smo im mi stvorili, onako kako smo ih mi naučili. Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete. Možda ti sve ovo zvuči beznačajno, ali svjetovi se ruše na malim stvarima. Opet bih proživio sve one godine u uniformi, samo kad bi mi to vratilo jedan bezbrižan dan s loptom u parku. Jedan jedini dan. Jer samo tada smo, zaista, svi bili isti."

Vanja Kovačević, tipični momak iz Rijeke, svoju ispovijed započinje sjećanjem na svoj devetnaesti rođendan koji ga je zatekao u nekom selu, "tada njihovom, sada našem". Prisjeća se dima, kao na koncertu voljenih Sisters of Mercy, i prisjeća se "devetnaest ljudi za devetnaesti rođendan", ljudi koje je "gasio poput svijeća". Otada, svakog rođendana, Vanja iznova proživljava taj dan, opsjednut brojem devetnaest, a onda se, dvadeset i pet godina nakon 19. studenog 1991., nakon okrutnog samoozljeđivanja, zatekne na odjelu psihijatrije. Priča o ukradenoj mladosti isprepletena je pričom o ukradenim životima, a Vanjina promišljanja o njegovom kozmosu nekoć i svijetu danas daju čitateljima uvid u spontano izgaranje čovječnosti za koje se kunemo - nama se ne može dogoditi. Podsjetio me Vanja u nekoliko navrata na Holdena Caulfielda (da se razumijemo, to je kompliment, Salinger je na visokom mjestu top ljestvice mojih omiljenih pisaca), tog istraumatiziranog mladca koji ne želi odrasti, koji prezire licemjere, iz kojeg pršti bespomoćnost, i koji nas ostavlja na rubu suza. Odrastanje je teško samo po sebi, a kad se slušanje kazetofona uz pijuckanje piva zamijeni ratištem - postaje nepodnošljivo. Djeci, koja nikada nije nisu ni čula riječ "pravoslavac", povjerena je obrana čitave države, taj ogroman teret koji pokušavaju desetljećima odrezati sa sebe, ne uspijevajući prepoznati svoj odraz u ogledalu.

"Osvrtao sam se po zgarištu i razmišljao, gdje li je sad taj dječak. Nisam ga vidio pod ruševinama. Želio sam vjerovati da je na sigurnom i da ima neku drugu i važniju pohvalnicu koja ga čini sretnijim od ove s fotografije. Nadam sam se da je uspio prerasti bicikl koji je polomljen virio kroz dopola srušen zid. Sjetio sam se što mi je je cura rekla prije polaska. "Ako vidiš kakvo dijete, nasmiješi mu se, tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar." Ta rečenica mi i danas živo zvoni u glavi. Pa da sam ga i sreo i nasmiješio mu se, zar bi ga to uvjerilo da smo mu ipak imali pravo oteti djetinjstvo? Mi veliki, jaki i najpametniji, a tek koju godinu stariji od njega. Zar sam mu osmijehom trebao lagati, kao onaj što je poljupcem izdao? Kasnije sam naišao na dječaka i njegovu obitelj. Okrenuo sam glavu od njih. Nema prodornijeg pogleda od onog kojeg ti upute mrtvi. U mrtvim očima presijavaju se vatre, cakle se vojničke čizme, u njima blistaju svi neproživljeni trenuci. U njima je, u jednom zaleđenom času, više nade i očekivanja negoli ih stane u tisuću života. Tijelo je mrtvo, nepomično, samo oči to još nisu shvatile. No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni sviet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju."



"Ako smo nas trojica s običnim naljepnicama bez problema uspjeli izmanipulirati cijelu generaciju, što misliš kako je tek jednostavno obmanjivati stotine tisuća ljudi kad u rukama držiš medije? Usporedi samo vidljivost naljepnica na autobusima s novinskim člancima, radijskim vijestima i TV-emisijama. Čak i nije neki uvjet da ljude dugo vremena držiš u zabludi, jer dobro smišljena priča munjevito postiže efekt."

Nije me "Pacijent iz sobe 19" šokirao. Nisam ni kimala glavom s odobravanjem ni zauzmala stav o slobodi, o moralu, o zdravoj pameti (stavovi se zauzimaju oprezno, hladne glave, kad se korice ponovno spoje). Nisam se ni smijala, iako je Vanja vješt humorist. Vanja za mene nije niti junak, niti žrtva - samo je čovjek koji svoje mora ispričati. Ne trebaju mu savjeti, ni suosjećanje, niti podrška, niti upadice - on mora osloboditi svoje misli. Ne treba mu dijalog, on sam mora pronaći izgubljeno, a izgubiti pronađeno. Samo... Hoće li na dnu samog sebe pronaći nešto vrijedno življenja? Nisam sigurna. To je jedino što me žalosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...