Preskoči na glavni sadržaj

(Anti)ratni goth Zorana Žmirića

Bili smo neki dan na ručku kod svekrve. Prije ručka, svekrva je djeci s tavana donijela punu kutiju starih igračaka s kojima su se igrali moj muž i njegov brat prije gotovo trideset godina. Bilo je ondje svakojakih autića, tenkova, kamiona, ali i vojnika. "Ajde, posložite vojsku", zapovjedio je svekar mojoj djeci, no ona nisu znala što bi s tom famoznom vojskom. "Što je to vojnik?", pitala je Franka. Mi, odrasli, pogledali smo se i nasmijali - mora da je lijep svijet u kojem dijete ne zna koji je zadatak jednog vojnika.

Volim knjige (anti)ratne tematike, oduvijek ih rado čitam - od "Malog ratnog dnevnika" Stjepana Tomaša pa do "Pacijenta iz sobe 19" Zorana Žmirića, autora čiji opus sam tek ovih dana načela (jer, život!). Zapravo, nisu to knjige o ratu. To su knjige o ljudima, ljudima koje želim razumjeti, od kojih želim učiti o neslomljivom duhu i o zahvalnosti. Ma, lažem. Čitam ih zbog grižnje savjesti, jer rata se uopće ne sjećam. Sjećam se samo dima koji je sukljao iz tornja našičke crkve, vidjela sam ga s vrha brda kad smo izašli iz bakinog podruma. Ili sam se uvjerila da sam ga vidjela, da se sjećam, da sam bila u bakinom podrumu, nisam više sigurna.



"Znanje je super, ali u odnosu na znanje, razumijevanje je uzvišeno."

Nije Zoran Žmirić učinio ništa revolucionarno napisavši hvaljenog "Pacijenta iz sobe 19". Istraumatiziranog ratnika i psihijatra spojila je ranije i Slađana Bukovac u "Rodu avetnjaka", ali Ivana Šojat u "Jom Kipuru". Dok "Rod avetnjaka" navode kao jedan od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti koji se bavi temom PTSP-a, u "Jom Kipuru" Ivana Šojat uspjela je premostiti i generacijski jaz, koji je stvorio Domovinski rat, suprostavivši s jedne strane branitelja Josipa Matijevića, a s druge mladog psihijatra Grgura Romića. No, Zoran Žmirić otišao je korak dalje. Čitajući monolog Vanje Kovačevića, nisam se mogla oteti dojmu da čitam lektirni naslov - da odjednom i ja imam tek devetnaest godina, kao Vanja, i da mislim da mi je nebo granica. Ja, koja se rata ne sjećam, i koja nikada ranije nisam slušala Sisters of Mercy (što da vam kažem, čak ni najveći kuleri iz generacije '87., a ja nisam bila jedna od njih, nisu slušali retro goth), obula sam robusne vojničke čizme i zagazila u krvavo blato.



"Današnja se djeca snalaze u svijetu kakvog smo im mi stvorili, onako kako smo ih mi naučili. Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete. Možda ti sve ovo zvuči beznačajno, ali svjetovi se ruše na malim stvarima. Opet bih proživio sve one godine u uniformi, samo kad bi mi to vratilo jedan bezbrižan dan s loptom u parku. Jedan jedini dan. Jer samo tada smo, zaista, svi bili isti."

Vanja Kovačević, tipični momak iz Rijeke, svoju ispovijed započinje sjećanjem na svoj devetnaesti rođendan koji ga je zatekao u nekom selu, "tada njihovom, sada našem". Prisjeća se dima, kao na koncertu voljenih Sisters of Mercy, i prisjeća se "devetnaest ljudi za devetnaesti rođendan", ljudi koje je "gasio poput svijeća". Otada, svakog rođendana, Vanja iznova proživljava taj dan, opsjednut brojem devetnaest, a onda se, dvadeset i pet godina nakon 19. studenog 1991., nakon okrutnog samoozljeđivanja, zatekne na odjelu psihijatrije. Priča o ukradenoj mladosti isprepletena je pričom o ukradenim životima, a Vanjina promišljanja o njegovom kozmosu nekoć i svijetu danas daju čitateljima uvid u spontano izgaranje čovječnosti za koje se kunemo - nama se ne može dogoditi. Podsjetio me Vanja u nekoliko navrata na Holdena Caulfielda (da se razumijemo, to je kompliment, Salinger je na visokom mjestu top ljestvice mojih omiljenih pisaca), tog istraumatiziranog mladca koji ne želi odrasti, koji prezire licemjere, iz kojeg pršti bespomoćnost, i koji nas ostavlja na rubu suza. Odrastanje je teško samo po sebi, a kad se slušanje kazetofona uz pijuckanje piva zamijeni ratištem - postaje nepodnošljivo. Djeci, koja nikada nije nisu ni čula riječ "pravoslavac", povjerena je obrana čitave države, taj ogroman teret koji pokušavaju desetljećima odrezati sa sebe, ne uspijevajući prepoznati svoj odraz u ogledalu.

"Osvrtao sam se po zgarištu i razmišljao, gdje li je sad taj dječak. Nisam ga vidio pod ruševinama. Želio sam vjerovati da je na sigurnom i da ima neku drugu i važniju pohvalnicu koja ga čini sretnijim od ove s fotografije. Nadam sam se da je uspio prerasti bicikl koji je polomljen virio kroz dopola srušen zid. Sjetio sam se što mi je je cura rekla prije polaska. "Ako vidiš kakvo dijete, nasmiješi mu se, tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar." Ta rečenica mi i danas živo zvoni u glavi. Pa da sam ga i sreo i nasmiješio mu se, zar bi ga to uvjerilo da smo mu ipak imali pravo oteti djetinjstvo? Mi veliki, jaki i najpametniji, a tek koju godinu stariji od njega. Zar sam mu osmijehom trebao lagati, kao onaj što je poljupcem izdao? Kasnije sam naišao na dječaka i njegovu obitelj. Okrenuo sam glavu od njih. Nema prodornijeg pogleda od onog kojeg ti upute mrtvi. U mrtvim očima presijavaju se vatre, cakle se vojničke čizme, u njima blistaju svi neproživljeni trenuci. U njima je, u jednom zaleđenom času, više nade i očekivanja negoli ih stane u tisuću života. Tijelo je mrtvo, nepomično, samo oči to još nisu shvatile. No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni sviet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju."



"Ako smo nas trojica s običnim naljepnicama bez problema uspjeli izmanipulirati cijelu generaciju, što misliš kako je tek jednostavno obmanjivati stotine tisuća ljudi kad u rukama držiš medije? Usporedi samo vidljivost naljepnica na autobusima s novinskim člancima, radijskim vijestima i TV-emisijama. Čak i nije neki uvjet da ljude dugo vremena držiš u zabludi, jer dobro smišljena priča munjevito postiže efekt."

Nije me "Pacijent iz sobe 19" šokirao. Nisam ni kimala glavom s odobravanjem ni zauzmala stav o slobodi, o moralu, o zdravoj pameti (stavovi se zauzimaju oprezno, hladne glave, kad se korice ponovno spoje). Nisam se ni smijala, iako je Vanja vješt humorist. Vanja za mene nije niti junak, niti žrtva - samo je čovjek koji svoje mora ispričati. Ne trebaju mu savjeti, ni suosjećanje, niti podrška, niti upadice - on mora osloboditi svoje misli. Ne treba mu dijalog, on sam mora pronaći izgubljeno, a izgubiti pronađeno. Samo... Hoće li na dnu samog sebe pronaći nešto vrijedno življenja? Nisam sigurna. To je jedino što me žalosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Spisateljice biraju

Moja se Franka ovog mjeseca uhvatila u koštac sa svojom prvom velikom (čitaj: dužoj od dvadesetak stranica) lektirom, Nazorovim "Bijelim jelenom". Ona u tom procesu ne uživa koliko bih ja željela - uz nezaobilazno križanje ruku na prsima ona pući usnice i govori: "Mama, radije bih čitala Izadoru Moon! (hej, svatko ima svoju omiljenu likicu!)", ali ja se svejedno (ili - baš zato) trudim razgovarati s njom o pročitanom. Jer, nije bitno ni mjesto ni vrijeme radnje (tome me poučio prosjak Luka iz Julijanine " Tko se boji lika još "), a ni Nazorov stil pisanja, bitan je taj lik male guščarice Anke koja spava u jelenjem ležaju i čini dobro svim žiteljima Vranje, samozatajno i velikodušno. Njezin duh pretapa se u poruku koju devetogodišnjaci trebaju primiti u svoja srca, ona je nesebični lik kojem trebaju dopustiti da ih povede za ručicu kroz mračnu šumu zvanu život. Prepoznavanje, maštanje, nadahnuće, empatija - nije to od roda, to je od književnosti koja nam po

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu

Bit će sarme ove zime

Nekoć davno iliti krajem devedesetih, sviđao mi se jedan Slaven. Tad mi to nije bilo nimalo čudno, ali Slaven je živio u hotelskoj sobi. U toj je sobi osječkog željezničarskog hotela živjela cijela njegova familija. Slaven je bio stariji od mene, slušao je Nirvanu, furao se na Cobaina, a sličio Nicku Carteru - imao je plavu kosu, plave oči i nije znao reći "r", i dok sam, provodeći praznike kod tetke i tetka, koji je bio domar hotela, družila s njim, nije mi pričao o životu prije hotela. Slaven je imao komšije, k'o sav normalan svijet - u susjednim sobama živjele su druge obitelji. Jednom sam bila u sobi njegove susjede Manuele sa šestog kata - sjećam se, posvuda su bile stvari i Manuela se zbog nereda svađala sa starijom sestrom - ali nije mi bilo nimalo čudno vidjeti njihov ekskurzijski život u maloj sobi. Štoviše, zavidjela sam im jer je hotel bio pun djece. Slavili bi rođendane i dočekivali Nove godine u hotelskim salama (otplesala sam tamo svoj prvi stiskavac), pisa

Na kavi s Julijanom

Već sutra pakirat ću kofere i uputiti se kući, gdje me čeka ludnica koja uključuje jednu djevojačku zabavu i jedno vjenčanje, stoga je ovaj utorak savršen za uživanje u suncu, rahatlokumu i - kavi.            „...baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.“ Kad već ne mogu spavati, dočekala sam knjižničarke koje su dolazile na posao ispred knjižnice, pa već na samom ulazu spazila posljednju knjigu Julijane Matanović - Na početku i na kraju bijaše kava. Iako mi je to oduvijek bila velika želja, Julijanu, književnicu i docenticu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nikada nisam osobno srela. Na našem prvom dejtu, književnom susretu u mojoj srednjoj školi – koju je i sama pohađala, a na koji sam ponijela sve njezine knjige u nadi da će na njima ostaviti svoj pečat, nije se pojavila, a ni nakon njega sudbina nije htjela da se sretnemo. Potpis sam dobila, pa čak i čestitku za rođendan, ali se susretu ili kavi s Julijanom i dalje mogu samo radova

Japanske mačkonjige

Neki dan je moja prvorođena napisala svoj prvi školski sastavak na temu jeseni. U njemu nije bilo ni šuštanja lišća ni kestenjara na uglu - samo kišni pločnik i jedno napušteno mače koje je tražilo dom. Dakle, mace su nam posvuda - mace u bilježnicama, mace na bilježnicama, mace na posteljini, na jastucima, na šalicama, mace na majicama, Mačkolačić u krevetu, Mačkorena među igračkama, mace, mace, mace. Ne znam odakle djetetu ta ljubav prema mačkama, je li to stvar senzibiliteta ili trenda - znam samo da joj od matere nije. Prema mačkama sam distancirana, a i one prema mnom, osjete mačke, bar im to moram priznati. Zato, kad je Ivana predložila da u Vinskim mušicama čitamo "Putne zapise jednog mačka", pomislila sam, kako to najčešće u klubu biva: "Ovu knjigu nikad ne bih pročitala da nije book cluba!" Iako je Youtube pun pozitivnih reakcija (booktuberi svi su redom ridali čitajući ju) na ovaj hit japanske produkcije, a svjetskih razmjera, roman pisan iz perspektive ma