Preskoči na glavni sadržaj

(Anti)ratni goth Zorana Žmirića

Bili smo neki dan na ručku kod svekrve. Prije ručka, svekrva je djeci s tavana donijela punu kutiju starih igračaka s kojima su se igrali moj muž i njegov brat prije gotovo trideset godina. Bilo je ondje svakojakih autića, tenkova, kamiona, ali i vojnika. "Ajde, posložite vojsku", zapovjedio je svekar mojoj djeci, no ona nisu znala što bi s tom famoznom vojskom. "Što je to vojnik?", pitala je Franka. Mi, odrasli, pogledali smo se i nasmijali - mora da je lijep svijet u kojem dijete ne zna koji je zadatak jednog vojnika.

Volim knjige (anti)ratne tematike, oduvijek ih rado čitam - od "Malog ratnog dnevnika" Stjepana Tomaša pa do "Pacijenta iz sobe 19" Zorana Žmirića, autora čiji opus sam tek ovih dana načela (jer, život!). Zapravo, nisu to knjige o ratu. To su knjige o ljudima, ljudima koje želim razumjeti, od kojih želim učiti o neslomljivom duhu i o zahvalnosti. Ma, lažem. Čitam ih zbog grižnje savjesti, jer rata se uopće ne sjećam. Sjećam se samo dima koji je sukljao iz tornja našičke crkve, vidjela sam ga s vrha brda kad smo izašli iz bakinog podruma. Ili sam se uvjerila da sam ga vidjela, da se sjećam, da sam bila u bakinom podrumu, nisam više sigurna.



"Znanje je super, ali u odnosu na znanje, razumijevanje je uzvišeno."

Nije Zoran Žmirić učinio ništa revolucionarno napisavši hvaljenog "Pacijenta iz sobe 19". Istraumatiziranog ratnika i psihijatra spojila je ranije i Slađana Bukovac u "Rodu avetnjaka", ali Ivana Šojat u "Jom Kipuru". Dok "Rod avetnjaka" navode kao jedan od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti koji se bavi temom PTSP-a, u "Jom Kipuru" Ivana Šojat uspjela je premostiti i generacijski jaz, koji je stvorio Domovinski rat, suprostavivši s jedne strane branitelja Josipa Matijevića, a s druge mladog psihijatra Grgura Romića. No, Zoran Žmirić otišao je korak dalje. Čitajući monolog Vanje Kovačevića, nisam se mogla oteti dojmu da čitam lektirni naslov - da odjednom i ja imam tek devetnaest godina, kao Vanja, i da mislim da mi je nebo granica. Ja, koja se rata ne sjećam, i koja nikada ranije nisam slušala Sisters of Mercy (što da vam kažem, čak ni najveći kuleri iz generacije '87., a ja nisam bila jedna od njih, nisu slušali retro goth), obula sam robusne vojničke čizme i zagazila u krvavo blato.



"Današnja se djeca snalaze u svijetu kakvog smo im mi stvorili, onako kako smo ih mi naučili. Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete. Možda ti sve ovo zvuči beznačajno, ali svjetovi se ruše na malim stvarima. Opet bih proživio sve one godine u uniformi, samo kad bi mi to vratilo jedan bezbrižan dan s loptom u parku. Jedan jedini dan. Jer samo tada smo, zaista, svi bili isti."

Vanja Kovačević, tipični momak iz Rijeke, svoju ispovijed započinje sjećanjem na svoj devetnaesti rođendan koji ga je zatekao u nekom selu, "tada njihovom, sada našem". Prisjeća se dima, kao na koncertu voljenih Sisters of Mercy, i prisjeća se "devetnaest ljudi za devetnaesti rođendan", ljudi koje je "gasio poput svijeća". Otada, svakog rođendana, Vanja iznova proživljava taj dan, opsjednut brojem devetnaest, a onda se, dvadeset i pet godina nakon 19. studenog 1991., nakon okrutnog samoozljeđivanja, zatekne na odjelu psihijatrije. Priča o ukradenoj mladosti isprepletena je pričom o ukradenim životima, a Vanjina promišljanja o njegovom kozmosu nekoć i svijetu danas daju čitateljima uvid u spontano izgaranje čovječnosti za koje se kunemo - nama se ne može dogoditi. Podsjetio me Vanja u nekoliko navrata na Holdena Caulfielda (da se razumijemo, to je kompliment, Salinger je na visokom mjestu top ljestvice mojih omiljenih pisaca), tog istraumatiziranog mladca koji ne želi odrasti, koji prezire licemjere, iz kojeg pršti bespomoćnost, i koji nas ostavlja na rubu suza. Odrastanje je teško samo po sebi, a kad se slušanje kazetofona uz pijuckanje piva zamijeni ratištem - postaje nepodnošljivo. Djeci, koja nikada nije nisu ni čula riječ "pravoslavac", povjerena je obrana čitave države, taj ogroman teret koji pokušavaju desetljećima odrezati sa sebe, ne uspijevajući prepoznati svoj odraz u ogledalu.

"Osvrtao sam se po zgarištu i razmišljao, gdje li je sad taj dječak. Nisam ga vidio pod ruševinama. Želio sam vjerovati da je na sigurnom i da ima neku drugu i važniju pohvalnicu koja ga čini sretnijim od ove s fotografije. Nadam sam se da je uspio prerasti bicikl koji je polomljen virio kroz dopola srušen zid. Sjetio sam se što mi je je cura rekla prije polaska. "Ako vidiš kakvo dijete, nasmiješi mu se, tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar." Ta rečenica mi i danas živo zvoni u glavi. Pa da sam ga i sreo i nasmiješio mu se, zar bi ga to uvjerilo da smo mu ipak imali pravo oteti djetinjstvo? Mi veliki, jaki i najpametniji, a tek koju godinu stariji od njega. Zar sam mu osmijehom trebao lagati, kao onaj što je poljupcem izdao? Kasnije sam naišao na dječaka i njegovu obitelj. Okrenuo sam glavu od njih. Nema prodornijeg pogleda od onog kojeg ti upute mrtvi. U mrtvim očima presijavaju se vatre, cakle se vojničke čizme, u njima blistaju svi neproživljeni trenuci. U njima je, u jednom zaleđenom času, više nade i očekivanja negoli ih stane u tisuću života. Tijelo je mrtvo, nepomično, samo oči to još nisu shvatile. No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni sviet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju."



"Ako smo nas trojica s običnim naljepnicama bez problema uspjeli izmanipulirati cijelu generaciju, što misliš kako je tek jednostavno obmanjivati stotine tisuća ljudi kad u rukama držiš medije? Usporedi samo vidljivost naljepnica na autobusima s novinskim člancima, radijskim vijestima i TV-emisijama. Čak i nije neki uvjet da ljude dugo vremena držiš u zabludi, jer dobro smišljena priča munjevito postiže efekt."

Nije me "Pacijent iz sobe 19" šokirao. Nisam ni kimala glavom s odobravanjem ni zauzmala stav o slobodi, o moralu, o zdravoj pameti (stavovi se zauzimaju oprezno, hladne glave, kad se korice ponovno spoje). Nisam se ni smijala, iako je Vanja vješt humorist. Vanja za mene nije niti junak, niti žrtva - samo je čovjek koji svoje mora ispričati. Ne trebaju mu savjeti, ni suosjećanje, niti podrška, niti upadice - on mora osloboditi svoje misli. Ne treba mu dijalog, on sam mora pronaći izgubljeno, a izgubiti pronađeno. Samo... Hoće li na dnu samog sebe pronaći nešto vrijedno življenja? Nisam sigurna. To je jedino što me žalosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Serijal: Ljeto (1)

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

Feels something like summertime

Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana. "Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj k...