Preskoči na glavni sadržaj

(Anti)ratni goth Zorana Žmirića

Bili smo neki dan na ručku kod svekrve. Prije ručka, svekrva je djeci s tavana donijela punu kutiju starih igračaka s kojima su se igrali moj muž i njegov brat prije gotovo trideset godina. Bilo je ondje svakojakih autića, tenkova, kamiona, ali i vojnika. "Ajde, posložite vojsku", zapovjedio je svekar mojoj djeci, no ona nisu znala što bi s tom famoznom vojskom. "Što je to vojnik?", pitala je Franka. Mi, odrasli, pogledali smo se i nasmijali - mora da je lijep svijet u kojem dijete ne zna koji je zadatak jednog vojnika.

Volim knjige (anti)ratne tematike, oduvijek ih rado čitam - od "Malog ratnog dnevnika" Stjepana Tomaša pa do "Pacijenta iz sobe 19" Zorana Žmirića, autora čiji opus sam tek ovih dana načela (jer, život!). Zapravo, nisu to knjige o ratu. To su knjige o ljudima, ljudima koje želim razumjeti, od kojih želim učiti o neslomljivom duhu i o zahvalnosti. Ma, lažem. Čitam ih zbog grižnje savjesti, jer rata se uopće ne sjećam. Sjećam se samo dima koji je sukljao iz tornja našičke crkve, vidjela sam ga s vrha brda kad smo izašli iz bakinog podruma. Ili sam se uvjerila da sam ga vidjela, da se sjećam, da sam bila u bakinom podrumu, nisam više sigurna.



"Znanje je super, ali u odnosu na znanje, razumijevanje je uzvišeno."

Nije Zoran Žmirić učinio ništa revolucionarno napisavši hvaljenog "Pacijenta iz sobe 19". Istraumatiziranog ratnika i psihijatra spojila je ranije i Slađana Bukovac u "Rodu avetnjaka", ali Ivana Šojat u "Jom Kipuru". Dok "Rod avetnjaka" navode kao jedan od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti koji se bavi temom PTSP-a, u "Jom Kipuru" Ivana Šojat uspjela je premostiti i generacijski jaz, koji je stvorio Domovinski rat, suprostavivši s jedne strane branitelja Josipa Matijevića, a s druge mladog psihijatra Grgura Romića. No, Zoran Žmirić otišao je korak dalje. Čitajući monolog Vanje Kovačevića, nisam se mogla oteti dojmu da čitam lektirni naslov - da odjednom i ja imam tek devetnaest godina, kao Vanja, i da mislim da mi je nebo granica. Ja, koja se rata ne sjećam, i koja nikada ranije nisam slušala Sisters of Mercy (što da vam kažem, čak ni najveći kuleri iz generacije '87., a ja nisam bila jedna od njih, nisu slušali retro goth), obula sam robusne vojničke čizme i zagazila u krvavo blato.



"Današnja se djeca snalaze u svijetu kakvog smo im mi stvorili, onako kako smo ih mi naučili. Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete. Možda ti sve ovo zvuči beznačajno, ali svjetovi se ruše na malim stvarima. Opet bih proživio sve one godine u uniformi, samo kad bi mi to vratilo jedan bezbrižan dan s loptom u parku. Jedan jedini dan. Jer samo tada smo, zaista, svi bili isti."

Vanja Kovačević, tipični momak iz Rijeke, svoju ispovijed započinje sjećanjem na svoj devetnaesti rođendan koji ga je zatekao u nekom selu, "tada njihovom, sada našem". Prisjeća se dima, kao na koncertu voljenih Sisters of Mercy, i prisjeća se "devetnaest ljudi za devetnaesti rođendan", ljudi koje je "gasio poput svijeća". Otada, svakog rođendana, Vanja iznova proživljava taj dan, opsjednut brojem devetnaest, a onda se, dvadeset i pet godina nakon 19. studenog 1991., nakon okrutnog samoozljeđivanja, zatekne na odjelu psihijatrije. Priča o ukradenoj mladosti isprepletena je pričom o ukradenim životima, a Vanjina promišljanja o njegovom kozmosu nekoć i svijetu danas daju čitateljima uvid u spontano izgaranje čovječnosti za koje se kunemo - nama se ne može dogoditi. Podsjetio me Vanja u nekoliko navrata na Holdena Caulfielda (da se razumijemo, to je kompliment, Salinger je na visokom mjestu top ljestvice mojih omiljenih pisaca), tog istraumatiziranog mladca koji ne želi odrasti, koji prezire licemjere, iz kojeg pršti bespomoćnost, i koji nas ostavlja na rubu suza. Odrastanje je teško samo po sebi, a kad se slušanje kazetofona uz pijuckanje piva zamijeni ratištem - postaje nepodnošljivo. Djeci, koja nikada nije nisu ni čula riječ "pravoslavac", povjerena je obrana čitave države, taj ogroman teret koji pokušavaju desetljećima odrezati sa sebe, ne uspijevajući prepoznati svoj odraz u ogledalu.

"Osvrtao sam se po zgarištu i razmišljao, gdje li je sad taj dječak. Nisam ga vidio pod ruševinama. Želio sam vjerovati da je na sigurnom i da ima neku drugu i važniju pohvalnicu koja ga čini sretnijim od ove s fotografije. Nadam sam se da je uspio prerasti bicikl koji je polomljen virio kroz dopola srušen zid. Sjetio sam se što mi je je cura rekla prije polaska. "Ako vidiš kakvo dijete, nasmiješi mu se, tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar." Ta rečenica mi i danas živo zvoni u glavi. Pa da sam ga i sreo i nasmiješio mu se, zar bi ga to uvjerilo da smo mu ipak imali pravo oteti djetinjstvo? Mi veliki, jaki i najpametniji, a tek koju godinu stariji od njega. Zar sam mu osmijehom trebao lagati, kao onaj što je poljupcem izdao? Kasnije sam naišao na dječaka i njegovu obitelj. Okrenuo sam glavu od njih. Nema prodornijeg pogleda od onog kojeg ti upute mrtvi. U mrtvim očima presijavaju se vatre, cakle se vojničke čizme, u njima blistaju svi neproživljeni trenuci. U njima je, u jednom zaleđenom času, više nade i očekivanja negoli ih stane u tisuću života. Tijelo je mrtvo, nepomično, samo oči to još nisu shvatile. No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni sviet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju."



"Ako smo nas trojica s običnim naljepnicama bez problema uspjeli izmanipulirati cijelu generaciju, što misliš kako je tek jednostavno obmanjivati stotine tisuća ljudi kad u rukama držiš medije? Usporedi samo vidljivost naljepnica na autobusima s novinskim člancima, radijskim vijestima i TV-emisijama. Čak i nije neki uvjet da ljude dugo vremena držiš u zabludi, jer dobro smišljena priča munjevito postiže efekt."

Nije me "Pacijent iz sobe 19" šokirao. Nisam ni kimala glavom s odobravanjem ni zauzmala stav o slobodi, o moralu, o zdravoj pameti (stavovi se zauzimaju oprezno, hladne glave, kad se korice ponovno spoje). Nisam se ni smijala, iako je Vanja vješt humorist. Vanja za mene nije niti junak, niti žrtva - samo je čovjek koji svoje mora ispričati. Ne trebaju mu savjeti, ni suosjećanje, niti podrška, niti upadice - on mora osloboditi svoje misli. Ne treba mu dijalog, on sam mora pronaći izgubljeno, a izgubiti pronađeno. Samo... Hoće li na dnu samog sebe pronaći nešto vrijedno življenja? Nisam sigurna. To je jedino što me žalosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...