Preskoči na glavni sadržaj

(Anti)ratni goth Zorana Žmirića

Bili smo neki dan na ručku kod svekrve. Prije ručka, svekrva je djeci s tavana donijela punu kutiju starih igračaka s kojima su se igrali moj muž i njegov brat prije gotovo trideset godina. Bilo je ondje svakojakih autića, tenkova, kamiona, ali i vojnika. "Ajde, posložite vojsku", zapovjedio je svekar mojoj djeci, no ona nisu znala što bi s tom famoznom vojskom. "Što je to vojnik?", pitala je Franka. Mi, odrasli, pogledali smo se i nasmijali - mora da je lijep svijet u kojem dijete ne zna koji je zadatak jednog vojnika.

Volim knjige (anti)ratne tematike, oduvijek ih rado čitam - od "Malog ratnog dnevnika" Stjepana Tomaša pa do "Pacijenta iz sobe 19" Zorana Žmirića, autora čiji opus sam tek ovih dana načela (jer, život!). Zapravo, nisu to knjige o ratu. To su knjige o ljudima, ljudima koje želim razumjeti, od kojih želim učiti o neslomljivom duhu i o zahvalnosti. Ma, lažem. Čitam ih zbog grižnje savjesti, jer rata se uopće ne sjećam. Sjećam se samo dima koji je sukljao iz tornja našičke crkve, vidjela sam ga s vrha brda kad smo izašli iz bakinog podruma. Ili sam se uvjerila da sam ga vidjela, da se sjećam, da sam bila u bakinom podrumu, nisam više sigurna.



"Znanje je super, ali u odnosu na znanje, razumijevanje je uzvišeno."

Nije Zoran Žmirić učinio ništa revolucionarno napisavši hvaljenog "Pacijenta iz sobe 19". Istraumatiziranog ratnika i psihijatra spojila je ranije i Slađana Bukovac u "Rodu avetnjaka", ali Ivana Šojat u "Jom Kipuru". Dok "Rod avetnjaka" navode kao jedan od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti koji se bavi temom PTSP-a, u "Jom Kipuru" Ivana Šojat uspjela je premostiti i generacijski jaz, koji je stvorio Domovinski rat, suprostavivši s jedne strane branitelja Josipa Matijevića, a s druge mladog psihijatra Grgura Romića. No, Zoran Žmirić otišao je korak dalje. Čitajući monolog Vanje Kovačevića, nisam se mogla oteti dojmu da čitam lektirni naslov - da odjednom i ja imam tek devetnaest godina, kao Vanja, i da mislim da mi je nebo granica. Ja, koja se rata ne sjećam, i koja nikada ranije nisam slušala Sisters of Mercy (što da vam kažem, čak ni najveći kuleri iz generacije '87., a ja nisam bila jedna od njih, nisu slušali retro goth), obula sam robusne vojničke čizme i zagazila u krvavo blato.



"Današnja se djeca snalaze u svijetu kakvog smo im mi stvorili, onako kako smo ih mi naučili. Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete. Možda ti sve ovo zvuči beznačajno, ali svjetovi se ruše na malim stvarima. Opet bih proživio sve one godine u uniformi, samo kad bi mi to vratilo jedan bezbrižan dan s loptom u parku. Jedan jedini dan. Jer samo tada smo, zaista, svi bili isti."

Vanja Kovačević, tipični momak iz Rijeke, svoju ispovijed započinje sjećanjem na svoj devetnaesti rođendan koji ga je zatekao u nekom selu, "tada njihovom, sada našem". Prisjeća se dima, kao na koncertu voljenih Sisters of Mercy, i prisjeća se "devetnaest ljudi za devetnaesti rođendan", ljudi koje je "gasio poput svijeća". Otada, svakog rođendana, Vanja iznova proživljava taj dan, opsjednut brojem devetnaest, a onda se, dvadeset i pet godina nakon 19. studenog 1991., nakon okrutnog samoozljeđivanja, zatekne na odjelu psihijatrije. Priča o ukradenoj mladosti isprepletena je pričom o ukradenim životima, a Vanjina promišljanja o njegovom kozmosu nekoć i svijetu danas daju čitateljima uvid u spontano izgaranje čovječnosti za koje se kunemo - nama se ne može dogoditi. Podsjetio me Vanja u nekoliko navrata na Holdena Caulfielda (da se razumijemo, to je kompliment, Salinger je na visokom mjestu top ljestvice mojih omiljenih pisaca), tog istraumatiziranog mladca koji ne želi odrasti, koji prezire licemjere, iz kojeg pršti bespomoćnost, i koji nas ostavlja na rubu suza. Odrastanje je teško samo po sebi, a kad se slušanje kazetofona uz pijuckanje piva zamijeni ratištem - postaje nepodnošljivo. Djeci, koja nikada nije nisu ni čula riječ "pravoslavac", povjerena je obrana čitave države, taj ogroman teret koji pokušavaju desetljećima odrezati sa sebe, ne uspijevajući prepoznati svoj odraz u ogledalu.

"Osvrtao sam se po zgarištu i razmišljao, gdje li je sad taj dječak. Nisam ga vidio pod ruševinama. Želio sam vjerovati da je na sigurnom i da ima neku drugu i važniju pohvalnicu koja ga čini sretnijim od ove s fotografije. Nadam sam se da je uspio prerasti bicikl koji je polomljen virio kroz dopola srušen zid. Sjetio sam se što mi je je cura rekla prije polaska. "Ako vidiš kakvo dijete, nasmiješi mu se, tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar." Ta rečenica mi i danas živo zvoni u glavi. Pa da sam ga i sreo i nasmiješio mu se, zar bi ga to uvjerilo da smo mu ipak imali pravo oteti djetinjstvo? Mi veliki, jaki i najpametniji, a tek koju godinu stariji od njega. Zar sam mu osmijehom trebao lagati, kao onaj što je poljupcem izdao? Kasnije sam naišao na dječaka i njegovu obitelj. Okrenuo sam glavu od njih. Nema prodornijeg pogleda od onog kojeg ti upute mrtvi. U mrtvim očima presijavaju se vatre, cakle se vojničke čizme, u njima blistaju svi neproživljeni trenuci. U njima je, u jednom zaleđenom času, više nade i očekivanja negoli ih stane u tisuću života. Tijelo je mrtvo, nepomično, samo oči to još nisu shvatile. No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni sviet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju."



"Ako smo nas trojica s običnim naljepnicama bez problema uspjeli izmanipulirati cijelu generaciju, što misliš kako je tek jednostavno obmanjivati stotine tisuća ljudi kad u rukama držiš medije? Usporedi samo vidljivost naljepnica na autobusima s novinskim člancima, radijskim vijestima i TV-emisijama. Čak i nije neki uvjet da ljude dugo vremena držiš u zabludi, jer dobro smišljena priča munjevito postiže efekt."

Nije me "Pacijent iz sobe 19" šokirao. Nisam ni kimala glavom s odobravanjem ni zauzmala stav o slobodi, o moralu, o zdravoj pameti (stavovi se zauzimaju oprezno, hladne glave, kad se korice ponovno spoje). Nisam se ni smijala, iako je Vanja vješt humorist. Vanja za mene nije niti junak, niti žrtva - samo je čovjek koji svoje mora ispričati. Ne trebaju mu savjeti, ni suosjećanje, niti podrška, niti upadice - on mora osloboditi svoje misli. Ne treba mu dijalog, on sam mora pronaći izgubljeno, a izgubiti pronađeno. Samo... Hoće li na dnu samog sebe pronaći nešto vrijedno življenja? Nisam sigurna. To je jedino što me žalosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...