Nešto drugo

Čitajući knjige, htjeli ne htjeli, upoznajemo njihove autore. Neke preziremo od prve do zadnje rečenice, neke uspijevamo tolerirati, s nekima suosjećamo, a s nekima, a nema takvih puno, prijateljujemo. Prijateljujemo s onima koji se ne boje istine, koji samouvjereno rabe to famozno prvo lice jednine, nazivaju stvari pravim imenom, koji se igraju riječima kao da im život ovisi o tome. Nastja Kulović jedna je od mojih književnih prijateljica pa sam s oduševljenjem uzela u ruke njezinu drugu knjigu - "Nešto drugo". Spisateljica (a ta riječ u njezinom životu uživa posebno poštovanje, čini mi se) Nastja Kulović, rodom iz Siska, u svom je prvijencu opisala odrastanje staklenog djeteta - sebe. Priču o životu svoje obitelji s Gospođom Multiplom Sklerozom - koja se prvo uvukla pod kožu njezine sestre, a potom i pod njezinu - nije uljepšavala, i čitanje knjige "Kud si krenula?" bilo je za mene katarzično iskustvo. Znala sam da me Nastja neće iznevjeriti svojim narednim djelima.

 

Priča o ljubavi, opisana u romanu "Nešto drugo", opet je potekla iz autoričine obiteljske anamneze. Roman je podijeljen u u tri djela i svaki od njih mali je priručnik za duhovno preispitivanje. U prvom, naslovljenom "Nešto o njima", autorica pripovijeda priču o ženi koja je izdala svog supruga, o muškarcu koji, umjesto da napusti suprugu u koju je izgubio povjerenje, napušta svoje dijete - bježi na mjesta bez adrese, bježi od života o kojem nije sanjao. Žena utjehu pokušava pronaći u brizi o dječačiću, povremeno razgovarajući s ocem svog odbjeglog supruga, a potom i u drugom muškarcu, muškarcu koji u svakom trenutku biva svjestan krivnje i čežnje koje njoj onemogućavaju da mu se preda u potpunosti. Autorica namjerno likove ove priče nije imenovala, dajući joj univerzalno bolnu dimenziju, ali tanka nit života koja ih spaja s autoricom osjeća se u svakoj rečenici, pa gotovo da i nije potrebno izreknuti naglas - priča je to o ljubavi Nastjine bake i djeda, ali i priča o njezinom ocu, neimenovanom napuštenom dječaku.

"Kad bi kasnije tonula u san i budila se okupana krivnjom, nikad nije ni pomislila na to da se možda i on noćima budi tražeći je rukom po krevetu, pa zaspiva u boli jer tijelo koje pokraj sebe pronalazi nije njezino."

U drugom dijelu, "Nešto o meni", Nastja se otkriva kao unuka žene koja je "shvatila da običnost života ne ide pod ruku s idejom velike ljubavi", žene zbog koje je nazivala djedom muškarca koji to nije bio po krvi. U imaginarnom razgovoru s bakom, autorica ju pokušava upoznati onako kako za života nije uspjela, postaviti joj pitanja na koja nije na vrijeme dobila odgovor. U potrazi za odgovorima (a odgovori su itekako bitni) Nastja pripovijeda o bakinom suprugu, djedu kojem je zahvalna na životu, koji se utopio u dalekom jezeru Michigan, ostavivši njezinu (da ne kažem - svoju) obitelj razasutu. Dušebrižnici bi autorici, kao djetetu, vjerojatno rekli da se ne petlja u odnose odraslih, da ne gura nos gdje mu nije mjesto, ali Nastji tako dobro leži to petljanje. Ona tako pažljivo ulazi u tuđu intimu, tako nježno nastoji razmrsiti osjećaje koji su ostavljeni na dvorištu na koje je gledala tijekom svog odrastanja, učeći se o životu. Nisam sigurna jesam li ikad čitala mekšu i topliju priču o nesretnoj ljubavi koja je za sobom ostavila krivnju, prazninu, i čekanje, to iščekivanje kojem niti smrt nije mogla stati na kraj.

"Ti bi htjela znati što je bilo s dvorištem, znam, ali još nije vrijeme da pričamo o tome. Ostalo je još pitanja koja moram postaviti."

"- Da bih mu oprostila, morala bih mu prije zamjeriti - rekla je sad potpuno smirena - Najgore je to što mu ništa ne mogu zamjeriti.
- Možda je i to oblik ljubavi."

U trećem, posljednjem i najdirljivijem dijelu knjige "Nešto drugo" spisateljica progovara o raznim oblicima ljubavi, o ljubavi koja ju je stvorila, i koju nosi kao znamen. Prizivajući u misli dvorište, i smokvu, tu raskošnu svjedokinju zaboravljenog sklada, Nastja pokušava promijeniti tijek povijesti - dajući ovaj put ljubavi priliku da bude grandiozna, moćna, da gradi, da oprašta, da oslobađa. I u tome uspijeva. O, itekako.

"Krivnja nam je ostala kao nasljedstvo, zajedno s nekoliko goblena i porculanskih šalica koje su slučajnom odabirom pripale meni. I dvorištem, da. Ostalo nam je dvorište."

"Ono što ostane iza nas, priče koje o nama pričaju, nije sve ono što smo bili. Nekada smo na kraju života potpuno suprotno od onoga što su nam namijenili kad smo se rodili. Ponekad smo tek na kraju života tome najbliže."

Napisano za Ziher.hr

 

Za fotografije se zahvaljujem nepoznatom susjedu koji je ostavio ovaj stari prašnjavi kofer u podrumu