Kad si mlad, najteži ti je zadatak u životu razabrati onu najvažniju od vlastitih želja, onu koja će ti odrediti put, koja će ti biti kriterij za određivanje prioriteta. Prije nego sam odlučila što želim biti kad odrastem, znala sam da želim život provesti sa svojim mužem (i nema veze što me službeno zaprosio nakon dvanaest godina hodanja, ja sam to odlučila tada, kao petnaestogodišnjakinja). Nijedna odluka nije bila važnija od te jer kad imaš pravog partnera, ti imaš krila i nema zla koje ti može nauditi. Ipak, ove godine sam postala svjesna toga da svi naši planovi, želje i snovi mogu nestati u jednom trenutku - trenutku u kojem se boriš za goli život. Mladost me dosad držala na sigurnoj distanci od takvih misli, nisam bila svjesna da mi netko (ili nešto) može ukrasti život. Not really. Međutim, život u pandemiji, ako ništa drugo, pokazao mi je da život ne uzimam zdravo za gotovo.
S tom mišlju ulazim i u ovogodišnju pripravu za Božić, a njoj se tako prikladno pridružila knjiga koja je prosinački izbor mog book cluba "Vinske mušice". Kad sam uzela "Svaka nota odsvirana" u ruke, uzdahnula sam nervozno. Na koricama nije bilo božićnih kolačića niti lampica, a meni treba fiks božićne čarolije. Što fali Dickensu? Činjenica da ju je nadahnuo Richard Glatzer, redatelj ekranizacije romana Lise Genova "Still Alice", koji je preminuo od ALS-a nakon što je Julianne Moore primila Oscara za ulogu Alice, ostavila je moje predrasude po strani.
"Krenuo je zakoračiti desnom nogom, ali zapravo se nije ni pomaknula. Nešto se pokvarilo u komunikaciji između neurona i mišića. Nešto se pokvarilo u komunikaciji između neurona i mišića. Neki neuron nije poslao signal, ili neki mišić nije slušao, ili nešto nije stiglo na svoje mjesto. Nešto je popustilo, a uputa da nastavi hodati negdje po putu se izgubila i poveznica je nestala."
Amiotrofična lateralna skleroza - teško je i izgovoriti ime bolesti kojoj se u "Svaka nota odsvirana" posvetila Lisa Genova, američka neuroznanstvenica. Nakon romana o Alzheimerovoj bolesti, Lisu je nadahnuo redatelj Glatzer čije ime nosi glavni lik. Za razliku od Glatzera, fiktivni Richard je slavni pijanist iza kojeg je brak koji je propao uslijed njegovih preljuba i izbivanja iz obiteljskog doma. Richard je na vrhu svijeta - nalazi se na glazbenoj turneji po najboljim koncertnim dvoranama, a na bivšu suprugu i kćer ne troši vrijeme. Njegova bivša supruga Karina, pak, živi u "muzeju njihovog propalog braka" i osjeća se pomalo izgubljeno jer je njihova kćer otišla na fakultet. Godinama je zanemarivala svoje snove o karijeri jazz pijanistice pa dane provodi poučavajući netalentiranu djecu sviranju. No kad sazna da je Richard zbog bolesti otkazao turneju, pregazit će sve svoje principe i otići mu u posjet. Samouvjereni, talentirani i moćni Richard, zbog kojeg je svoj život stavila na čekanje, bolestan? Nemoguće.
Karina ne samo da će se uvjeriti da Richard boluje od zloguke bolesti, nego će i preuzeti brigu o njemu, zanemarujući - ali ne i zaboravljajući - svu bol koju joj je nanio. Dvoje glazbenika, toliko nalik glazbi koja ih vodi (on ponosit poput klasičnog Bacha, ona temperamentna poput jazza Theloniousa Monka), zateći će se u neplaniranom suživotu u kojem djela govore više od riječi.
"Karinine oči pronađu Richardove. Čini se da je jedino čemu se ona nada to da će maska ostati na mjestu nekoliko sati. Želi reći da mu je žao prije nego što ode iz sobe i prije nego što ova potreba koju osjeća i ovaj poriv da prizna kako je bio u krivu ispare ni u što. Želi joj reći da mu je žao prije nego što zaspi jer će se možda ujutro probuditi tek s nejasnim osjećajem da je nešto nekada znao, a ovo što sada zna bit će mu nedostupno poput sna koji zaboravimo kad dođe jutro. Richard drži svoju ispriku kao balon napunjen helijem, a uzica na kojoj balon leti pomalo mu se odvezuje s ruke i uskoro će biti samo točka u stratosferi. Mora se ispričati sada ili možda neće nikada. "Žao mi je." No glas mu je već slab i nemoćan, kao i ostatak tijela, i ne čuje se ispod maske uz stalni zvuk BiPAP-a koji podsjeća na usisivač. "Laku noć", kaže Karina. Karina isključi televizor i svjetlo i ostavi vrata napola otvorenima. Izlazi iz sobe i nije čula što je rekao, ništa ne zna."
"Njezin neispunjeni život rezultat je zatvora koji si je sama stvorila u glavi, misli koje je sama izabrala i u koje je vjerovala, straha i krivice koji su je paralizirali u njezinu vlastitom nedostatku sreće. Shvati da je sama sebi govorila kako su njezini snovi preveliki da bi se ostvarili, da su previše nepraktični, da su nevjerojatni, da ih je preteško ostvariti, da ih ne zaslužuje, da ih ne bi trebala ni željeti, da ih ne treba. Snovi o sviranju jazu-klavira za nekoga su drugog, nekoga poput Alexandera Lyncha. Nisu za nju. Dok sluša kako Alexander svira, Karina iskorači iz pažljivo konstruiranog kaveza u svojoj glavi. Sluša kako se Alexander igra s melodijom, kako naglašava neka akorde i mijenja fraze s kojima se igra i osjeti osebujno veselje i znatiželju u njegovoj improvizaciji, kao da bez straha traži nešto novo. Osjeća kako njegova sloboda postaje njezina sloboda. Shvati što bi i za nju bilo moguće kad bi se usudila pokušati."
"Pa ponovno. Uzdahni. Izdahni. Ponovno. Nije dovoljno. Umoran je, guši se i gladan je zraka, ne uspijeva mu. Prije nekoliko istovremeno dugih i kratkih mjeseci sviranje klavira bilo mu je poput disanja. Sada mu je disanje samo disanje. Disanje je postalo njegov posao. Njegova svrha. Njegova strast. Njegovo postojanje. Mora nastaviti disati. Ne želi umrijeti."
Ova knjiga bi možda bila prepatetična da ju nije napisala znanstvenica koja je precizno, i krajnje uvjerljivo, opisala neurološku bolest koja počinje slabošću u mišićima, trzanjem ili grčenjem, a onda progresivno onesposobljava hod, govor, gutanje i disanje. Ova bolest lišava čovjeka samostalnosti i dostojanstva i predaje ga na milost i nemilost drugom čovjeku. Autorica je detaljno opisala Richardovu svakodnevnu borbu s neposlušnim tijelom, sve što uključuje briga za njega (zbog vjerodostojnih prikaza gotovo sam i ja, kao Karina, odvraćala pogled u pojedinim situacijama, dopuštajući Richardu natruhe privatnosti), ali i kompleksan odnos dvoje bivših supružnika, ispunivši stranice glazbom ("Svaka odsvirana nota pitanje je života i smrti"). Lisa Genova je perfektno oslikala i Richardovu i Karininu paraliziranost - više nego bolešću Richard je paraliziran svojim egom koji mu u početku ne dopušta da pogleda Karinu onakvu kakva jest, da uvidi svoje propuste i zamoli ju za oprost, a Karina je paralizirana vremenom koje je potratila, životom koji nije živjela i bijesom kojeg nije iskalila. Da bolest ponekad može biti blagoslov i da nesebično sebedarje može čovjeka u potpunosti promijeniti pokazala je Lisa Genova i, vjerojatno hotimice, svijetu u nasljeđe ostavila jednu predivnu božićnu priču o milosrdnoj ljubavi nalik onoj božanskoj.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)