Preskoči na glavni sadržaj

Divni svijete, gdje si

Dragi svijete,

sredovječne žene u Oprah showu uvijek su obećavale zrelost. Uvijek su se hvalile samopouzdanjem i samosviješću koje žena stekne u kombinaciji s prvim borama, ali ja još uvijek čekam. Još uvijek čekam tu odraslu mene koju neće zaglušiti tvoja buka, čije ideale neće pokoriti briga za neplaćene račune, neostvarene ambicije, tjeskoba, strah i odgovornost za drugo živo biće. Još uvijek čekam dan kad neću poželjeti navući pokrivač preko glave i slušati cijeli dan Belindu Carlisle, nego ću se hrabro suprotstaviti svemu što namećeš. Svijete, moram ti priznati, težak si mi ovih dana i jedina stvar koja mi trenutno pruža utjehu je nova knjiga Sally Rooney. Znam da to zvuči neobično, jer jedino o čemu Rooney umije pisati su anksiozni milenijalci nalik meni, ali čini se da je pripadanje tebi jače od tjeskobe koju uzrokuješ.


Svijete, sjećaš li se da sam "Normalne ljude" ove mlađahne irske autorice prozvala omiljenim lanjskim štivom? Onda ti je valjda jasno da su moja očekivanja od "Divni svijete, gdje si" bila velika. Za razliku od romana "Normalni ljudi", ovaj roman Sally Rooney napisala je u tzv. prvom licu, progovarajući glasom slavne autorice Alice, ali i glasom njezine ne toliko uspješne prijateljice Eileen. Riječ je o epistolarnom romanu u kojem dvije tridesetogodišnjakinje izmjenjuju e-mailove, razmišljanja i iskustva. Tema je pomalo trivijalna, složit ćeš se. Vjeruj mi, upravo zato autoričino umijeće dolazi do izražaja.


Zajedljiva Alice se nakon psihičkog sloma doselila u malo mjesto na zapadu Irske, i u svoj život primila Felixa, nametljivog momka kojeg je upoznala preko Tindera. U Dublinu, njezina prijateljica Eileen započela je ljubavnu vezu sa Simonom, simpatijom iz djetinjstva. Njihovi životi nisu odveć uzbudljivi, ali u njihovim mislima odigrava se prava drama. Srameći se što u sumraku čovječanstva razmišljaju o seksu, ljubavi i prijateljstvu, Alice i Eileen, iako udaljene, zahvaljujući tekovinama modernog čovjeka, vode filozofske razgovore o estetici ili katoličkoj doktrini. Tijekom čitanja, svijete, činilo mi se da su tobožnje junakinje ove knjige samo izlika za esejističko iznošenje marksističkih stavova autorice koju smatraju najvažnijom autoricom naše generacije. Ne kažem da Sally Rooney nema pravo na to, dapače, i sama uvijek zagovaram prvo lice jednine, koliko god ono stidljivo bilo, nauštrb generaliziranja.


Ono što me kod ovog romana fascinira jest činjenica da likovi Sally Rooney - pomalo nalik Hrvatima, rekli bismo - žive u svijetu u kojem se klase ljudi formiraju prvenstveno po ideologijama, a onda po ekonomskom statusu. Felix je skladištar, Alice poznata spisateljica, Simon politički savjetnik, i, k tome, vjernik, a Eileen je žena koja nije ostvarila svoje snove i radi u opskurnom književnom časopisu, no,  ono što kroji njihov kozmos i njihove odnose upravo su njihove ideje i svjetonazori, a bdijući nad njima, čitatelj je primoran i sam zauzeti stav o mjestu i vremenu u kojem se odvija njegov život. Propagande i tehnologija koju teško sustižemo često nam odvraćaju pažnju od naših originalnih misli, i sviđa mi se što Sally Rooney toliko inzistira na principima po kojima bismo trebali živjeti. Čak i tu omraženu tehnologiju ona pronicljivo koristi kao pokretač radnje. "Zadovoljna izraza lica, on zatvori poruke, otvori aplikaciju taksi-službe i naruči vožnju s Eileenine adrese", "Felix je tumarao uokolo sa slušalicama u ušima te provjeravao poruke i vremenske crte na društvenoj mreži", "Dok se autobus kretao gradskim središtem prema jugu, u aplikaciji za mape na telefonu utipka ime bara", ne zvuče kao rečenice koje pripadaju književnom klasiku, ali upravo zbog njih će djela Sally Rooney generacije budućnosti gledati kao brbljave artefakte prošlosti. Ono što bih mogla iznijeti kao zamjerku ovom romanu je jednodimenzionalnost likova, u čiju nutrinu autorica ne ponire, ali Sally Rooney toliko je dosljedna u toj plošnosti da je upravo ona glavna značajka njezinog stila, nešto po čemu je prepoznatljiva. Ipak, "Divni svijete, gdje si" nije me oduševio kao "Normalni ljudi". U posljednjoj trećini knjige potpuno sam izgubila interes za likove. Zapravo, svijete dragi, do pisanja ovog osvrta nisam ni pročitala posljednjih dvadesetak stranica. No, možda to i jest bila namjera mudre Sally Rooney - da nas kapitalizam izmori do krajnjih granica, da posustanemo pod teretom bespomoćnosti i malodušno zavapimo za divnim svijetom kojeg smo poznavali pa se okrenemo svojim prijateljima i ljubavnim jadima, pod izlikom da jedino nad njima imamo kontrolu.



"Znam da ti osobno misliš da je svijet prestao biti lijep nakon pada Sovjetskog Saveza. (Kad smo već kod toga, nije li neobično što se taj događaj gotovo točno poklopio s datumom tvog rođendana? Možda bi se time mogao objasniti tvoj osjećaj da imaš toliko zajedničkog s Isusom, koji je, ako se ne varam, također vjerovao da nagovješćuje apokalipsu.) Ali javi li ti se ikad neka vrsta razrijeđene, personalizirane verzije tog osjećaja, kao da je tvoj život, tvoj svijet, polako ali vidno postao ružniji? Ili čak osjećaj da, premda si nekoć išla ukorak s kulturnim diskursom, više nije tako, nego sad plutaš daleko od misaonog svijeta, otuđena od njega, bez intelektualnog doma? Možda je doista riječ o našem specifičnom povijesnom trenutku ili je pak samo riječ o tome da starimo i gubimo iluzije, a to se događa svakome. Kad se sjetim kakve smo bile kad smo se tek upoznale, mislim da smo pravilno razmišljale o svemu osim o sebi samima. Ideje su nam bile ispravne, ali griješile smo misleći da nešto značimo. E pa, objema nam je ta konkretna pogreška izbijena iz glave, samo na različiti način - meni tako što u više od desetljeća života, otkako sam odrasla, nisam postigla ama baš ništa, a tebi (oprosti što ću to reći) tako što si postigla sve što je uopće bilo moguće postići, ali si i dalje kamenčić koji nimalo ne remeti nesmetano funkcioniranje kapitalističkog sustava. Kad smo bile mlade, mislile smo da se naša odgovornost proteže na cijeli svijet i sve živo na njemu. A sad se moramo zadovoljiti time što pokušavamo ne iznevjeriti voljene osobe, ne upotrebljavati previše plastike i, u tvom slučaju, napisati zanimljivu knjigu svakih nekoliko godina. Kad smo kod toga, zasad ti dobro ide. Usput, radiš li već na nečem novom?"

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...