Preskoči na glavni sadržaj

Divni svijete, gdje si

Dragi svijete,

sredovječne žene u Oprah showu uvijek su obećavale zrelost. Uvijek su se hvalile samopouzdanjem i samosviješću koje žena stekne u kombinaciji s prvim borama, ali ja još uvijek čekam. Još uvijek čekam tu odraslu mene koju neće zaglušiti tvoja buka, čije ideale neće pokoriti briga za neplaćene račune, neostvarene ambicije, tjeskoba, strah i odgovornost za drugo živo biće. Još uvijek čekam dan kad neću poželjeti navući pokrivač preko glave i slušati cijeli dan Belindu Carlisle, nego ću se hrabro suprotstaviti svemu što namećeš. Svijete, moram ti priznati, težak si mi ovih dana i jedina stvar koja mi trenutno pruža utjehu je nova knjiga Sally Rooney. Znam da to zvuči neobično, jer jedino o čemu Rooney umije pisati su anksiozni milenijalci nalik meni, ali čini se da je pripadanje tebi jače od tjeskobe koju uzrokuješ.


Svijete, sjećaš li se da sam "Normalne ljude" ove mlađahne irske autorice prozvala omiljenim lanjskim štivom? Onda ti je valjda jasno da su moja očekivanja od "Divni svijete, gdje si" bila velika. Za razliku od romana "Normalni ljudi", ovaj roman Sally Rooney napisala je u tzv. prvom licu, progovarajući glasom slavne autorice Alice, ali i glasom njezine ne toliko uspješne prijateljice Eileen. Riječ je o epistolarnom romanu u kojem dvije tridesetogodišnjakinje izmjenjuju e-mailove, razmišljanja i iskustva. Tema je pomalo trivijalna, složit ćeš se. Vjeruj mi, upravo zato autoričino umijeće dolazi do izražaja.


Zajedljiva Alice se nakon psihičkog sloma doselila u malo mjesto na zapadu Irske, i u svoj život primila Felixa, nametljivog momka kojeg je upoznala preko Tindera. U Dublinu, njezina prijateljica Eileen započela je ljubavnu vezu sa Simonom, simpatijom iz djetinjstva. Njihovi životi nisu odveć uzbudljivi, ali u njihovim mislima odigrava se prava drama. Srameći se što u sumraku čovječanstva razmišljaju o seksu, ljubavi i prijateljstvu, Alice i Eileen, iako udaljene, zahvaljujući tekovinama modernog čovjeka, vode filozofske razgovore o estetici ili katoličkoj doktrini. Tijekom čitanja, svijete, činilo mi se da su tobožnje junakinje ove knjige samo izlika za esejističko iznošenje marksističkih stavova autorice koju smatraju najvažnijom autoricom naše generacije. Ne kažem da Sally Rooney nema pravo na to, dapače, i sama uvijek zagovaram prvo lice jednine, koliko god ono stidljivo bilo, nauštrb generaliziranja.


Ono što me kod ovog romana fascinira jest činjenica da likovi Sally Rooney - pomalo nalik Hrvatima, rekli bismo - žive u svijetu u kojem se klase ljudi formiraju prvenstveno po ideologijama, a onda po ekonomskom statusu. Felix je skladištar, Alice poznata spisateljica, Simon politički savjetnik, i, k tome, vjernik, a Eileen je žena koja nije ostvarila svoje snove i radi u opskurnom književnom časopisu, no,  ono što kroji njihov kozmos i njihove odnose upravo su njihove ideje i svjetonazori, a bdijući nad njima, čitatelj je primoran i sam zauzeti stav o mjestu i vremenu u kojem se odvija njegov život. Propagande i tehnologija koju teško sustižemo često nam odvraćaju pažnju od naših originalnih misli, i sviđa mi se što Sally Rooney toliko inzistira na principima po kojima bismo trebali živjeti. Čak i tu omraženu tehnologiju ona pronicljivo koristi kao pokretač radnje. "Zadovoljna izraza lica, on zatvori poruke, otvori aplikaciju taksi-službe i naruči vožnju s Eileenine adrese", "Felix je tumarao uokolo sa slušalicama u ušima te provjeravao poruke i vremenske crte na društvenoj mreži", "Dok se autobus kretao gradskim središtem prema jugu, u aplikaciji za mape na telefonu utipka ime bara", ne zvuče kao rečenice koje pripadaju književnom klasiku, ali upravo zbog njih će djela Sally Rooney generacije budućnosti gledati kao brbljave artefakte prošlosti. Ono što bih mogla iznijeti kao zamjerku ovom romanu je jednodimenzionalnost likova, u čiju nutrinu autorica ne ponire, ali Sally Rooney toliko je dosljedna u toj plošnosti da je upravo ona glavna značajka njezinog stila, nešto po čemu je prepoznatljiva. Ipak, "Divni svijete, gdje si" nije me oduševio kao "Normalni ljudi". U posljednjoj trećini knjige potpuno sam izgubila interes za likove. Zapravo, svijete dragi, do pisanja ovog osvrta nisam ni pročitala posljednjih dvadesetak stranica. No, možda to i jest bila namjera mudre Sally Rooney - da nas kapitalizam izmori do krajnjih granica, da posustanemo pod teretom bespomoćnosti i malodušno zavapimo za divnim svijetom kojeg smo poznavali pa se okrenemo svojim prijateljima i ljubavnim jadima, pod izlikom da jedino nad njima imamo kontrolu.



"Znam da ti osobno misliš da je svijet prestao biti lijep nakon pada Sovjetskog Saveza. (Kad smo već kod toga, nije li neobično što se taj događaj gotovo točno poklopio s datumom tvog rođendana? Možda bi se time mogao objasniti tvoj osjećaj da imaš toliko zajedničkog s Isusom, koji je, ako se ne varam, također vjerovao da nagovješćuje apokalipsu.) Ali javi li ti se ikad neka vrsta razrijeđene, personalizirane verzije tog osjećaja, kao da je tvoj život, tvoj svijet, polako ali vidno postao ružniji? Ili čak osjećaj da, premda si nekoć išla ukorak s kulturnim diskursom, više nije tako, nego sad plutaš daleko od misaonog svijeta, otuđena od njega, bez intelektualnog doma? Možda je doista riječ o našem specifičnom povijesnom trenutku ili je pak samo riječ o tome da starimo i gubimo iluzije, a to se događa svakome. Kad se sjetim kakve smo bile kad smo se tek upoznale, mislim da smo pravilno razmišljale o svemu osim o sebi samima. Ideje su nam bile ispravne, ali griješile smo misleći da nešto značimo. E pa, objema nam je ta konkretna pogreška izbijena iz glave, samo na različiti način - meni tako što u više od desetljeća života, otkako sam odrasla, nisam postigla ama baš ništa, a tebi (oprosti što ću to reći) tako što si postigla sve što je uopće bilo moguće postići, ali si i dalje kamenčić koji nimalo ne remeti nesmetano funkcioniranje kapitalističkog sustava. Kad smo bile mlade, mislile smo da se naša odgovornost proteže na cijeli svijet i sve živo na njemu. A sad se moramo zadovoljiti time što pokušavamo ne iznevjeriti voljene osobe, ne upotrebljavati previše plastike i, u tvom slučaju, napisati zanimljivu knjigu svakih nekoliko godina. Kad smo kod toga, zasad ti dobro ide. Usput, radiš li već na nečem novom?"

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...