Romansa u Los Angelesu

Već ritualno, poslije ručka, negdje oko 13:25, moji roditelji skuhaju kavu i na televiziji gledaju one američke TV filmove u kojima glume noname glumci i u kojima se može pronaći sva sila klišeja - momak i djevojka se upoznaju, momak upada djevojci u kuću s naramkom namirnica i kuha večeru, ona mu momentalno priznaje da je ludo zaljubljena u njega (can you blame her?), slijedi prosidba na punom stadionu, a potom burne bračne svađe (jer se nikad prije braka nisu posvađali - nisu valjda Balkanci) i vitlanje vaze sa cvijećem u zalupljena vrata. Uglavnom, puno je to drame za jedno poslijepodne, ali moji starci pobožno gledaju te filmove. I uživaju u tišini, i u braku, kao nikada ranije.

Takvom partnerstvu i ja težim - nije ono idealno, ali je bezuvjetno - pa romantik u meni ipak tu i tamo posegne za romantičnim šundom made in USA. Ne živim u špilji pa mi je ime Taylor Jenkins Reid itekako poznato, ali nisam dosad pročitala nijednu njezinu knjigu. Ova - "Dok nas brak ne rastavi" (Vorto Palabra, 2021., u prijevodu Jelene Pataki) - zazvala me, kao da je znala da još uvijek nisam odustala od potrage za suvremenom epskom ljubavnom pričom koja će me oboriti s nogu.

"Dok nas brak ne rastavi" druga je, i najmanje ambiciozna, knjiga američke autorice koja je domaću publiku osvojila knjigama "Sedam muževa Evelyn Hugo" i "Daisy Jones i Šestorka". Njezini su protagonisti Lauren i Ryan. Na početku njihove ljubavne priče, Lauren je studentica psihologije koja "dolazi do izražaja kad se ne mora boriti za riječ", a Ryan je samouvjereni frajer kojem "nabrekli bicepsi jedva stanu u rukave". Nakon slatkog susreta, njih dvoje osjeća leptiriće u trbuhu, a onda, nakon onog "I do", krenu prve svađe, prve šutnje, prva predbacivanja i zamjeranja. Lauren i Ryan prestali su se veseliti jedno drugome i kao jedino rješenje vide "probnu rastavu". Obvezuju se godinu dana živjeti jedno bez drugoga, bez ijednog kontakta, kako bi zaključili je li njihov brak vrijedan spašavanja. Iznenadno slobodna, Lauren se baca na kupovinu pokrivača sa cvjetnim uzorkom i nošenje padobranskih gaća, uživa u vremenu provedenom s obitelji, uspije se i napiti pred rodbinom (i izbrbljati sve ono o čemu inače mudro šuti), čitati tuđe e-mailove i upoznati novog muškarca, sve da bi spoznala tko je ona, i tko je njezin muž.

Epizode digresije koje upoznaju čitatelja sa Lauren i Ryanom kao zaljubljenim golupčićima najvještije su napisane, a uvlačeći u priču ostale likove (baku Lois kojoj je sve lakrdija i koja čezne za svojim preminulim mužem, majku koja ima novog boyfrienda i boji se obveza, sestru Rachel koja je single - and proud of it!, brata koji je Don Juan, ili možda nije) autorica je imala namjeru prikazati razne vrste, oblike i intenzitete ljubavnih odnosa, ali I did't buy it. Nisam povjerovala ni u jedan od tih odnosa. Nisam povjerovala da se Lauren ludo zaljubila u Ryana, nisam povjerovala ni da je očajna ili tužna zbog kraha njihovog braka, niti sam povjerovala u čarobne aha-trenutke koje je doživjela na posljednjim stranicama romana. Jednostavno, nisam navijala za njih, bilo mi je svejedno. Knjiga je pisana u maniri holivudskog scenarija (Taylor Jenkins Reid ima godine iskustva u filmskoj produkciji), s puno dijaloga i kratkih, basic rečenica. Naravno, kad bismo ovoj priči dodali malo kemije između glavnih glumaca i dobar soundtrack (hmmm, čujem "Your side of the bed" by Litttle Big Town, jer prava ljubav treba biti dostojna country pjesme), bio bi to hit. Ovako, riječ je samo o vrlo čitljivoj priči o Amerikancima koji nisu iskreni ni prema sebi ni prema svom partneru. Već viđeno. Mogao je to biti zabavni emocionalni roller coaster, ali Taylor Jenkins Reid žrtvovala je uvjerljive emocije radi ležernosti.

Mora da je upravo taj losanđeleski laid back style razlog zašto Taylor Jenkins Reid ima horde obožavatelja, jer nisam prepoznala neke druge stilske značajke po kojima bi se razlikovala od drugih pisaca ovog žanra, koji se često boje izaći iz zadanih okvira. Ali, ne počiva svim čitateljima pojam romantike na filmovima Nore Ephron (eh, ta je gospođa znala raspisati šarmantne dijaloge!), i nisu svi fosili koji su ridali na "Notebook" još dok se zvala "Zima za dvoje", pa će njezini fanovi ovom knjigom ipak doći na svoje i neopterećeno se pozabaviti temom života u paru - gdje to da možeš živjeti bez nekoga ne znači da to i želiš.

"Pogledam u svoju mamu, ženu koju poštujem i kojoj se divim. Ženu s troje djece koja nema muža, ali koja s pedeset devet godina ima novog dečka. Moja će se majka večeras seksati. I bit će to onakav seks zbog kojeg imaš osjećaj kao da si upravo ti izmislio seks. A moja će baka ležati u svojoj hotelskoj sobi, uvjerena da ima rak, tako da s eubrzo može pridružiti čovjeku kojeg nije imala izbora nego voljeti, muškarca koji se brinuo o njoj i bio uz nju sve dok nije umro, muškarca koji joj je podario djecu, koji je svaki dan dolazio kući i ljubio je u obraz. 

Ne znam gdje se ja uklapam u tu priču. Ne znam koja sam od tih žena. Možda nisam nijedna. Ali bilo bi lijepo imati osjećaj da sam jedna od njih. Tako bih imala putokaz. Znala bih što slijedi. Imala bih koga pitati kako da postupim te bih mogla dobiti pravi odgovor. 

Ako nisam nijedna od njih, ako sam osoba za sebe, vlastita verzija žene, u vlastitom braku, onda sve moram sama dokučiti. 

A to zbilja ne želim."

U jednom je intervjuu (volim znati s kim imam posla) Taylor Jenkins Reid rekla da želi pisati knjige koje će se pročitati tijekom vikenda i koje će čitatelj, nakon čitanja, priviti uza se. Ovu knjigu jesam progutala jednog subotnjeg jutra, ali nisam je privila uza svoje cinične grudi. No to ne znači da, kad ju ekraniziraju, neću viknuti mužu da pristavi kavu dok se ja u šlafroku parkiram pred TV ekranom. Uživat ćemo u filmu, u tišini, u braku, kao nikad ranije.

Napisano za Ziher.hr