Ovaj su me tjedan pitali koje strane autore volim čitati, i, iskreno, nisam se u tom trenutku niti jednog mogla sjetiti (iako sam upravo dovršila novu knjigu Sally Rooney, i započela svoju prvu Taylor Jenkins Reid). Gotovo instinktivno sam odgovorila da volim čitati knjige Ivane Šojat, Julijane Matanović, Julijane Adamović, te da upravo čitam "Okretište" Damira Karakaša.
Zastanimo malo ovdje. Kod tog Karakaša. Svakoga tko tvrdi da se hrvatski autori ne umiju odmaknuti od ratne tematike, da se njihove knjige nepotrebno baziraju na obiteljskim dramama i crnilu koje nas, ionako, okružuje, izazivam da pročita "Okretište". Da, crno je, da, brutalno je, da, dogodilo se. Ne znam za druge, ali mene ništa ne uzbuđuje više od istine.
Roman, neočekivano, započinje u autorovoj rodnoj Lici. Nije čudno da Karakaš piše o Lici, ali priča o brutalnom napadu u Zagrebu ne podrazumijeva lički state of mind na samom startu. No, lički početak itekako ima smisla, jer kod kuće, zna se tko je čovjek, a tko žaba, što je pravedno, a što nije, što se smije, a što ne smije. Zna se lupiti šakom o stol, zna se da je ponos na cijeni. A sve kreće od kuće, je li. Ponekad se čini da nosimo tu kuću na svojim ramenima kamo god pošli.
Već u sljedećem poglavlju, naš se protagonist budi u šok sobi, rasporen, nespreman za borbu za život, nespreman za reakcije svoje obitelji i prijatelja. Ležeći na odjelu intenzivne skrbi, "u klimatiziranom lijesu", protagonist se prisjeća riječi Vladana Desnice: "Volja je stvar jakih, želja stvar slabih." I tu se priča pretvara u intenzivan doživljaj upakiran u formu kratkog romana (po kojoj je Karakaš već prepoznatljiv), a čitatelj svjedoči borbi jednog čovjeka za život koji je poznavao. Za razliku od Sally Rooney, od čije sam se knjige "Divni svijete, gdje si" i jednodimenzionalnih likova tek odmaknula, protagonisti Damira Karakaša uvijek imaju nepodnošljivo puno slojeva i dimenzija. Oni pobjeđuju, i gube, i vole, i mrze, i šute, i reže... Živi su i žele takvi i ostati. Pisac je ovaj put u potpunosti usredotočen na unutarnji svijet glavnog lika, dajući do znanja da "Okretište", iako nije u potpunosti lišeno društvene kritike, nije radi društvene kritike i napisano (i naslovnica, prikaz umjetničke instalacije Edwarda i Nancy Reddin Kleinholz, u tom je smislu savršen izbor) .
Iako mi je "Proslava" zericu milija, moram reći da je jezik autora u "Okretištu" izbrušen do savršenstva. Karakaš ne ljubi niti zareze niti točke, draže su mu dvotočke, draže mu je da misli, kao i život, teku bez predaha, bez zastajkivanja. Iako njegov protagonist, a riječ je o autofikcionalnom djelu, po gradu traga za slovima, Karakašu je svako slovo na mjestu. Svaka ptica koja je prhnula, i svaki kafkijanski san - na mjestu. Svako susramlje, očaj i potreba za osvetom - na mjestu. A najviše od svega, svaki korak prema budućnosti - na mjestu.
"Molim te, nemoj jesti i režati", rekla je na vratima kuhinje žena. "Tko reži?" okrznem je pogledom. "Ti!" kaže. "Jedeš i režiš ko neka životinja. Ide mi to na živce!" kaže. "Oprosti", rekoh; nastavio sam sporije žvakati i razmišljati o tome kako još nijedno jelo u posljednje vrijeme nisam pojeo a da mi nije palo na pamet kako nekoga siječem na komade."
"... da ne želim rat, niti po hodnicima suda gledati to lice; jednog dana susresti ga na ulici; ne želim ga nikada upoznati; nisam zapravo ni siguran je li bio sam; samo se sjećam najprije je bio mrak, onda srce tame; u njemu se Sotona ukazao kao realnost. Rekao sam mu, i misli su se počele opirati - jer ne želim više ni misliti da ne mogu ništa učiniti - kako imam familiju pa odmah dodao ono što sam već sebi teško mukom priznao: najbolje je sve zaboraviti; izdržati da zaboravim; živjeti kao da se ništa nije dogodilo; čak navijam da policija ništa ne nađe; tješim se, ja sam pisac, jednog dana napisat ću roman o tome; u njemu mogu raditi što hoću; pucati, vraćati iz mrtvih, ponovno ubijati; da, tako ću se najbolje osvetiti."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)