Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)



Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, znam napamet, i iako jedino moje sestre razumiju o čemu pričam kad u društvu citiram neku gilmoreovsku poskočicu. One su dio mene, i toliko im dugujem, jer – one su me naučile svemu što znam.

  1. Budi prijateljica s mamom, život će ti biti ljepši
Znam da nitko vjeruje da odnos kakav je odnos Lorelai i Rory postoji u stvarnom životu, ali zašto je bi ta ideja bila tako nerealna? Sa svojom majkom oduvijek sam iskrena, sreća mi nije potpuna ako je ne podijelim s njom. U slučaju lošeg raspoloženja ili problema, mama mi je pomalo kao Emily - u nastojanju da mi pomogne, naši često telefonski razgovori najčešće počnu njenim pokušajem da mi svojom grlatošću izbije taj negativni stav iz glave, a završe neizdrživim naprezanjima mojih očnih živaca – od prekomjernog preokretanja očima. Da, moja majka nije moderna kao Lorelai (jer je ipak imala navršenu 21 godinu života kad joj je Bog podario dar u obliku mene), ima muža, ne razumije engleski jezik pa movie nights s njom, pogotovo u slučaju kad je nemoguće pronaći titlove za predmetni film, nisu ni slični onima u Gilmore rezidenciji. Ali, u onom bitnome, žena koja me rodila bolja je od Lorelai – u kuhanju.


  1. Ne pozajmljuj novac od roditelja, ili još bolje – ni od koga
Lorelai je odlučila – živjet će nezavisno i sama će uspjeti, a novac od svojih roditelja bit će prisiljena tražiti samo u bezizlaznim situacijama, kojih, nažalost, svi imamo mnogo u životu. Chilton, spašavanje kuće koju izgrizaju termiti, Yale - Lorelai je zaboravila na ponos i učinila sve za Rory, ipak, ne možemo reći da nije platila. Od Emilynih mind games i ucjena, zacijelo su joj prisjele sve te nule na tekućem računu.

  1. Nikad zbog dečka ne zanemaruj prijatelje
Najniže u tinejdžerskoj dobi možeš pasti kad zbog nove ljubavi zanemariš sve koji su do tog sudbonosnog trenutka bili uz tebe, što se dogodilo Rory kad je upoznala Deana, a što je rezultiralo Laneinim dramatiziranjem i neumjesnim diranjem kose dečku koji joj se sviđao, a koji s tom činjenicom nije bio upoznat. Ako voliš svoje prijatelje, jednostavno nemoj dopustiti da dolaze u takve situacije.

  1. Gledaj filmove uz junk food

U trenutku kad će mnogi reći da svi skupa previše gledamo TV, zaboravljamo na vrijeme kada je TV prijemnik bio najnoviji hit, kad su se obitelji, ma kad se cijeli komšiluk skupljao oko njega i s uzbuđenjem pratio program, tako stvarajući uspomene i povezujući ljude. Gilmoreice jesu čudo prirode, tj. scenarija, s obzirom na to kako izgledaju, a koliki im je kapacitet želuca, ali malo junk fooda nikoga nije ubilo (ili ipak jest?), a gledanje filmova s obitelji tako će ostati nezaboravno iskustvo, pogotovo kad mama, sva sretna i puna samopouzdanja zbog svog znanja stranih jezika, engleski „Whoopee!” prevede kao: “Jupi!”

  1. Ako o prosidbi moraš razmisliti, odgovor je zapravo „Ne“
U nekoliko navrata se pokazalo, ukoliko u trenutku kad te muškarac zaprosi istog trena ne zamisliš točan kroj vjenčanice koju ćeš obući na vašem vjenčanju, točan izgled dnevne i spavaće sobe vašeg zajedničkog stana, te crte lica vašeg super-genijalnog-najljepšeg djeteta – zapravo se ne želiš udati za tog čovjeka, pa mu ne troši vrijeme, nek pronađe neku koja će prepoznati njegov potencijal.

  1. Tata i djed nikad neće voljeti niti jednog tvog odabranika, i točka
Nešto je trulo u zemlji očeva, pa time i djedova, jer i oni su nekome očevi, je li tako. Apsolutno neoboriva je presumpcija da na kugli zemljskoj ne postoji muško biće koje bi bilo dostojno postati partnerom te male slatke djevojčice, pa čak ni onda kad ona ima navršenih trideset godina. Osim što će to misliti, očevi će vam to u svakoj prilici i pokazati, a vi ćete umrijeti pokušavajući im dokazati da je taj muškarac iz pristojne obitelji, da je, osim što je vrlo naočit, i najpametniji čovjek na svijetu, koji, uz sve to, i ljubi tlo po kojem hodate. Poznat vam je termin circle of life? E, pa upravo to je imao na umu onaj tko ga je skovao.



  1. Ne odustaj od svojih snova, makar ti trebale godine da ih ostvariš 
Neovisno sastojali se tvoji snovi od pokretanja vlastitog posla (jer je najbolje biti sam svoj šef), postajanja najboljeg bubnjara u povijesti glazbe ili novinara koji svojim reportažama izvješćuje o svim tragedijama na ovom svijetu, ono što ti za njihovo ostvarenje treba jest vrijeme, strpljenje, upornost te sigurnost u ono što želiš. Da, trebat će ti i novac, ali dok ga ne pribavši, ne odustaj od ovog ostalog navedenog.

  1. Svaka cura mora imati barem jednog bad boya
Kako Lorelai kaže: „Rory's seventeen, it's about time about time for a Jess.“ Ne znam što je to u nama, ženama, ali to je živa istina, volimo one nedostižne i buntovne momke na koje su nas mame, zacijelo poučene vlastitim iskustvom, upozoravale. Pametan uči na tuđim greškama, žene, pak, na svojim.

 
  1. Ne spavaj s bivšim, pogotovo ako je zauzet
Kad smo već kod bad boya, dogodit će se u životu i ženi da postane bad (nije samo Rihanna good girl gone bad) pa će tako, sva usplahirena i zaljubljena, nerijetko poželjeti spavati s tuđim ženidbenim drugom, što naposljetku neće biti pozitivno i nadahnjujuće iskustvo - ni za koga umiješanog u tu priču. So, don't.

  1. Keep your friends close, your enemies closer
Paris Geller lik je koji me pripremio za cruel cold world. San Tzu, who? Paris je ta koja me naučila da u životu moraš biti strastven u svemu što radiš (po mom mišljenju, ona je zaslužila biti valedictorian jer požrtvovnija osoba ne postoji). Naučila me i tome da je bolje da kolege ne smatraš prijateljima jer oni u tebi vide samo konkurenciju, a ne priliku za vječnog prijatelja. Usporkos tome što je od drugih neshvaćeni lik, za mene je Paris pravo otkriće jer je u svemu što radi brutalno iskrena, a i svjesna da neprijatelje mora imati na oku, zlu ne trebalo. 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...