Preskoči na glavni sadržaj

If this was a movie

Dragi mi zna reći da živim u filmovima i serijama, da si moram utuviti u glavu da likovi iz njih ne postoje u stvarnom životu, da se famozne prosidbe, nemogući kompromisi i nevjerojatna iznenađenja ne događaju u stvarnom životu. Istina je, koliko god nam nametao velika očekivanja, ipak određenu zahvalnost dugujemo Hollywoodu.


Ono što muškarcima nije jasno je činjenica zbog koje su hollywoodski filmovi tako važni ženama, zašto romantične komedije zarađuju tolike pare čak i kad nemaju nikaku umjetničku vrijednost. Naime, svaka žena ima svoju fantaziju, i cijeloga života je spremna čekati (ili do tad uporno živjeti u stilu to find Mr. Right, you have to kiss a few toad) muškarca koji će joj tu fantaziju ostvariti. Ili ponuditi nešto još bolje od nje. Ono što moj Dragi ne shvaća je da i on ispunjava određenu maštariju koju je davnih dana smislila jedna djevojčica dok je gledala filmove Julije Roberts.

Prvo o čemu žene sanjaju je Spasioc. On će ženi pružiti ruku i spasiti je od ruba, doslovno kao u Titanicu ili simolično kao u Zgodnoj ženi. Ukoliko ponudi svoju mušku ruku, ženi neće biti ni bitno što će se dalje dogoditi, hoće li on obećati taj dugo sanjani život u predgrađu ili će već sutradan otići s drugom. Trenutak u kojem on prepoznaje tugu u njenim očima je jedino što je bitno i što ženu paralizira.

Motiv koji se najčešće ponavlja je muškarac koji je spreman odreći se života, kraljevstva, bogatstva, slave, časti, svoje obitelji, svega što je u životu imao prije nego je ona u njega ušla, baš kao Ryan O'Neil u Ljubavnoj priči. Osim toga, taj muškarac voljet će je i nakon njene smrti, ili će, još bolje, i on umrijeti odmah za njom jer će mu misao na život bez nje biti nepodnošljiva, baš kao Romeo. Ukoliko, pak, on umre prvi, progonit će je do kraja njenog života (jer je voli, a ne jer mu je problem njen novi dečko), baš kao Patrick Swayze u Duhu. Ili će postati nepodnošljivi gad jer je izgubio smisao života, kao Heatcliff u Orkanskim visovima.


Ono što je danas najviše na cijeni je dečko vampir. Jer, tko ti drugi može obećati bezuvjetnu vječnu ljubav nego onaj tko je besmrtan i tko te voli toliko da ti ne želi taj život patnje pa će s tobom biti jedno vrijeme dok ti ne ostariš, a onda će svoju vječnu ljubav obećati nekoj drugoj tinejdžerici. No, kako to obično biva u filmovima, žene sve pokvare, pa na kraju ipak postanu vampirice, a jadni bljedunjavo svjetlucavi momci zaglave s njima u vječnosti. Upravo to je tajna Twilight fenomena i činjenice da su mršavim i tako loše našminkanim Edwardom zaluđene djevojčice, djevojke, žene, majke i bake – vampirska vječna ljubav je ono s čim se niti jedan živući muškarac ne može mjeriti. Sorry.

Jeste gledali film Serendipity? John Cusack upoznaje zagonetnu Saru u krivo vrijeme, no, godinama misli na nju, uvjeren da će im se putevi opet sresti jer je tako zapisano u zvijezdama. Žene su nesigurne u vezama, uvijek moraju znati kuda ona vodi, a postoji li sigurniji znak da je to gospodin Pravi nego znak s neba?

Velike geste. To je ono što muškarci u filmovima rade, pjevaju, plešu, putuju morima i kontinetima, šalju na posao ogromne bukete cvijeća, unajmljuju zrakoplove, pišu po nebu, pripremaju večere uz svijeće – i pogodite šta, to im uvijek upali! Upravo to je nešto što bi muškarci najlakše mogli naučiti iz filmova, u trenutku kad zaribaju ili žele da njihova odabranica bude predmet zavisti među svojim prijateljicama – samo izvedite dirty dancing ili bez imalo sluha zapjevajte po mogućnosti pjesmu koju ste sami samo za nju napisali – i svi grijesi bit će zaboravljeni, a na svako pitanje odgovor će biti 'da'.


U trenutku kad Hugh Grant prvi put ugleda Juliju Roberts u Notting Hillu, u njegovim očima prepoznajete divljenje - ne, nije on nju gledao kako su je svi gledali, kao filmsku divu, nego kao ženu koja ima sve ono o čemu je sanjao cijelog svog života. I upravo u tom trenu, sve žene u kinu izdahnule su jedno dugačko Awwwwwwh i poželjele da nađu muškarca koji će ih gledati upravo tako, čak i ujutro kad se probude s podočnjacima i smradom u ustima, pritom ne podjećajući nimalo na Juliju Roberts.


Debela Bridget Jones, alkoholičarka Meg Ryan i još mnoge druge nesavršene junakinje našle su svog savršenog muškarca koji ih je poznavao bolje nego su one poznavale same sebe, koji ih je volio baš onakve kakve jesu bez imalo želje da ih promjeni. Svaka žena opsjednuta porocima, manama, celulitom i kilama sanja o svom Mr. Darcyju, ili barem nečemu približno njemu, pogotovo zato jer muškarac koji neće htjeti promjeniti ženu, baš kao ni žena koja neće htjeti promjeniti muškarca – ne postoji.



Da, priznajem, i ja sam u svoj bucket list napisala da prije nego umrem, želim ljubav kao što je ona Noina i Alliena, srednjoškolsku ljubav zahvaljujući kojoj ću se osjećati kao da prije nisam živjela, koja će mi se urezati u srce tako da je nitko drugi neće moći zamjeniti, ljubav kroz koju ćemo zajedno odrasti, biti sve prvo jedno drugome, ljubav koja će nas oboje hraniti cijeli život. A onda sam shvatila - upravo takvu ljubav i imam, ljubav tipa They didn't agree on much. In fact they rarely agreed on anything. They fought all the time and they challenged each other everyday. But in spite their differences, they had one important thing in common, they were crazy about each other. I znate što, nije to ljubav gdje si nikad nećemo morati reći 'sorry', štoviše, trebalo nam je dugo da si možemo to izgovoriti i iznimno cijenimo tu čarobnu riječ ako je izgovorena u pravom trenutku. I ne, možda nije zapisano u zvijezdama, ali mi ionako ne volimo pasivnost, sami smo stvorili svoju ljubavnu priču, koja nas spasi svaki put iznova kad smo jedno drugome rame za plakanje, bez velikih javnih izljeva nježnosti. Jedno drugo ne prihvaćamo bezuvjetno, nego usprkos svim manama. I da, stvarni život je bolji od filmova, jer je – stvaran - i zato ti, Hollywoode, hvala na toj spoznaji!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...