Preskoči na glavni sadržaj

Cap ou pas cap?

Kad si u PMS-u, ili usred ciklusa, ili je jednostavno bilo koji dan u godini, a ti si žena, i  sprema se jugo, loše spavaš, a još ti je, k tome, i srce malo napuklo od prakticiranja ljubavi na daljinu – sasvim je razumljivo da ćeš, pod izlikom da ideš kupiti samo pastu za zube, ući u lokalni dućan i iz njega izaći s vrećetinom čipsa (jer je jeftinije kupovati na veliko) i naramkom čokoladnih slastica.
Sigurno ćeš se potom zavući pod dekicu ili dvije i za ručak požvakati cjekupni asortiman svoga stana od 20 kvadrata.


Željna cijeđenja jada koji je poput kišnice akumulirao u tebi u zadnje vrijeme (jer kažu da je zdravo isplakati se tu i tamo), poslušat ćeš sestrin savjet pa stisnuti play, jer stvarno je začuđujuće da ti sestra alergična na romantiku preporučuje gledanje romantičnog filma. Hrpa betona i mala limena kutija, a odmah zatim glas nekog neotesanog dječarca i djevojčica sa zubima koji stoje jedan preko drugoga kao daske seoskog plota – ne zvuči obećavajuće, ali u sljedećih 90 minuta Jeux d'enfants iliti Love me if you dare gledat ćeš razrogačenih očiju. Nepodnošljivo zločesta djeca koja se zavole zahvaljujući svojoj opsesiji s igrom izazova natjerat će te da se zapitaš što je uopće ljubav, na koji način te ona obnavlja, a na koji način te satire.
Svatko od nas ima u životu nekog tko ga izaziva – tjera ga da bude bolji, pa ga mami da postane gori, jer ljudima uvijek nedostaje uzbuđenja, jer voljeti savršenu osobu nije dovoljno, nije značajno, jer ni ljubav sama po sebi nije dovoljna. Izazov, uzbuđenje, vrištanje, smijeh, kaos - to hrani ljubavnike. Znate, kad se pravimo da se želimo povrijediti, a ustvari nam kroz glavu prolazi samo: „Poljubi me, majmune!“? Kad se ne javljamo na telefon i gradimo zidove, samo da vidimo tko će biti dovoljno neustrašiv da ih prijeđe, ma da ih sravni sa zemljom? Kad sjedimo u tišini ne želeći reći „Oprosti“, a ustvari žalimo svake sekunde koju nismo proveli jedno drugome u zagrljaju? Kad držimo glavu ponosno i potražimo sreću negdje drugdje, pa život provedemo nesretni, u svakom licu tražeći  samo ono jedno, davno viđeno, ali često sanjano? Ljudi znaju pretjerati s igricama, sa stavljanjem ljubavi na kušnju, misleći da će biti jača kad prevlada prepreke. A istina je da će se ljubav samo pohabati, umoriti, odustati. Ljubav treba njegovati, zalijevati, tepati joj nježno, kao da je najkrhkija biljčica na svijetu, kao da je sutra neće biti. I ne brinuti se, jer život će već sam izazvati ljubav, a ona, ako je građena od dobrog materijala, poput limene kutijice, preživjet će svaki izazov.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...