Preskoči na glavni sadržaj

Cap ou pas cap?

Kad si u PMS-u, ili usred ciklusa, ili je jednostavno bilo koji dan u godini, a ti si žena, i  sprema se jugo, loše spavaš, a još ti je, k tome, i srce malo napuklo od prakticiranja ljubavi na daljinu – sasvim je razumljivo da ćeš, pod izlikom da ideš kupiti samo pastu za zube, ući u lokalni dućan i iz njega izaći s vrećetinom čipsa (jer je jeftinije kupovati na veliko) i naramkom čokoladnih slastica.
Sigurno ćeš se potom zavući pod dekicu ili dvije i za ručak požvakati cjekupni asortiman svoga stana od 20 kvadrata.


Željna cijeđenja jada koji je poput kišnice akumulirao u tebi u zadnje vrijeme (jer kažu da je zdravo isplakati se tu i tamo), poslušat ćeš sestrin savjet pa stisnuti play, jer stvarno je začuđujuće da ti sestra alergična na romantiku preporučuje gledanje romantičnog filma. Hrpa betona i mala limena kutija, a odmah zatim glas nekog neotesanog dječarca i djevojčica sa zubima koji stoje jedan preko drugoga kao daske seoskog plota – ne zvuči obećavajuće, ali u sljedećih 90 minuta Jeux d'enfants iliti Love me if you dare gledat ćeš razrogačenih očiju. Nepodnošljivo zločesta djeca koja se zavole zahvaljujući svojoj opsesiji s igrom izazova natjerat će te da se zapitaš što je uopće ljubav, na koji način te ona obnavlja, a na koji način te satire.
Svatko od nas ima u životu nekog tko ga izaziva – tjera ga da bude bolji, pa ga mami da postane gori, jer ljudima uvijek nedostaje uzbuđenja, jer voljeti savršenu osobu nije dovoljno, nije značajno, jer ni ljubav sama po sebi nije dovoljna. Izazov, uzbuđenje, vrištanje, smijeh, kaos - to hrani ljubavnike. Znate, kad se pravimo da se želimo povrijediti, a ustvari nam kroz glavu prolazi samo: „Poljubi me, majmune!“? Kad se ne javljamo na telefon i gradimo zidove, samo da vidimo tko će biti dovoljno neustrašiv da ih prijeđe, ma da ih sravni sa zemljom? Kad sjedimo u tišini ne želeći reći „Oprosti“, a ustvari žalimo svake sekunde koju nismo proveli jedno drugome u zagrljaju? Kad držimo glavu ponosno i potražimo sreću negdje drugdje, pa život provedemo nesretni, u svakom licu tražeći  samo ono jedno, davno viđeno, ali često sanjano? Ljudi znaju pretjerati s igricama, sa stavljanjem ljubavi na kušnju, misleći da će biti jača kad prevlada prepreke. A istina je da će se ljubav samo pohabati, umoriti, odustati. Ljubav treba njegovati, zalijevati, tepati joj nježno, kao da je najkrhkija biljčica na svijetu, kao da je sutra neće biti. I ne brinuti se, jer život će već sam izazvati ljubav, a ona, ako je građena od dobrog materijala, poput limene kutijice, preživjet će svaki izazov.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...