Preskoči na glavni sadržaj

Grey Gardens lekcije

Svatko tko je gledao američke filmove zna da East Hampton predstavlja elitno mjestašce gdje newyorška krema provodi svoje vikende i ljeta. Upravo zbog te činjenice, Grey Gardens, imanje s nekad jednim od najpoznatijih vrtova u Americi, privuklo je toliku pažnju početkom '70.-ih godina, kad je majci i kćeri, objema imena Edith Bouvier Beale, sanitarna inspekcija zaprijetila deložacijom iz doma ukoliko svoju kuću s dvadesetosam soba, mačkama, rakunima, smećem i buhama ne očiste.
Ove rođakinje Jacqueline Kennedy Onassis svojim su neobičnim životom privukle i pažnju dvojice filmaša koji su o njima snimili dokumentarac Grey Gardens 1975. godine, kojemu niti jedan drugi film nije nalik. U slučaju da ga pogledate, Velika i Mala Edie tako će vas zaintrigirati da ćete morati pogledati i HBO film Grey Gardens iz 2009. g., u kojem izvanredne Jessica Lange i Drew Barrymore oslikavaju glamurozan život koji je Bealove doveo do života u truloj vili. Ekscentriče majka i kći, osim što su zabavne i iskrene u svemu što rade, poučit će svoje gledatelje životnim lekcijama, baš kao što su ove:

  1. Treba uvijek dobro promisliti o svom izboru odjeće za određenu prigodu
Trenutak kad Mala Edie braći Maysles objašnjava da ne voli kratke suknje i da je zato ispod kratke suknje najpametnije nositi kratke hlačice, pa hulahopke, tako da uvijek možeš skinuti suknju i da ti može poslužiti kao ogrtač je zaista nezaboravan. Mala Edie svjedoči o tome kako su sve žene, pa i one koje žive u izolaciji, opsjednute odjevnim kombinacijama koje će ih razlikovati od drugih žena, što je zacijelo razlog zašto se Edie odlučila za taj revolucionarni kostim za koji se nitko u East Hamptonu ne bi odlučio. 

 
  1. Uvijek nosi ruž za usne
Obje Edie, čak i kad su u kupaćim kostimima, pa i kad su ogrnute samo ručnikom, nose ruž za usne, zahvaljujući kojem su se uvijek osjećale ženstveno i sređeno. Čak i kad im sanitarna inspekcija pokuca na vrata, Mala Edie s prozora vikne: „Čekajte da stavim ruž!“  

  1. Glazba je najvažnija stvar na svijetu
Mala i Velika Edie željele su postati velike pjevačke zvijezde, a kako u tome nisu uspjele, odlučile su kuću ispuniti glazbom, uvijek se natječujući koja ima ljepši i istreniraniji glas. Sudeći po njima, glazba im je zaista uljepšavala život, usprkos tome što su živjele okružene smrdljivim mačkama i hrpama smeća koje je nekad bilo dio njihovog elitnog života.
 

  1. Možeš uvijek izgledati lijepo – ako se ne brineš oko svega
Mala Edie u filmu staje na vagu i nezadovoljna je svojom težinom. Međutim, bez obzira na to, dvije Bealove često su ručale i večerale sladoled, dok im je nadohvat ruke bilo ogledalo kojim su uvijek provjeravale svoj izgled.

  1. Iskoristi svaku priliku jer je najgore žaliti za onim što nisi učinio
Lijepa Mala Edie majku je cijeli život optuživala da je krivac što nije postala popularna poput Judy Holiday te što se nije udala ni za jednog momka kojeg je ona smatrala pristojnim. Iako je govorila da voli slobodu i da želi otići iz Grey Gardensa, iz nekog neobjašnjivog razloga ostala je sve te godine i brinula se za Veliku Edie, žaleći za životom koji je mogla imati u New Yorku.


  1. Ako se ne udaš, bolje ti je da si mrtva
Velika Edie rano je objasnila kćeri da slobodna može biti tek kad nađe nekoga tko će je uzdržavati, što se na kraju ispostavilo netočnim jer se Mala Edie nikad nije udala, ali je našla nekoga tko će je uzdržavati – majku – zbog koje je živjela zatočena u Grey Gardensu, imanju koje je prezirala, daleko od slobode New Yorka.

  1. Čistoća je pola zdravlja
Bealove su živjele u raspadnutoj vili, okružene životinjskim svijetom i divljim vrtom, pa su svejedno doživjele starost od osamdesetak godina. Ipak, film o njima više od ičega će vas inspirirati na glancanje svakog kutka kuće i dvorišta.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...