Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje.
Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten, i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv, bez obzira na vremenske uvjete. Zimu gledaju kao dio života, kao priliku za introspekciju, pa je čitati o životu ove Šveđanke u ledenom siječnju posebna privilegija, uz šalicu vruće kave - fika na hrvatski način.
"Dječica su ležala u krevetima slušajući i čudeći se, a istovremeno im je srca ispunila sreća jer im je njihov djed sve dotad bio poput kakvog drvenog kipa božanstva, no sad su ga vidjela kao čovjeka od krvi i mesa."
"Mårbacka" (1922.) je njezino prvo autobiografsko djelo u nizu, a uslijedili su "Memoari jednog djeteta" (1930.) i "Dnevnik za Selmu Lagerlöf" (1932.). "Mårbacka" je podijeljena na poglavlja Put u Stromstadt, Pripovijesti stare domaćice, Stare građevine i stari ljudi, Nova Mårbacka, Svakodnevica i slavlja, i pravi je hvalospjev imanju u pokrajini Värmland na kojem je Selma rođena 1858., na kojem je i preminula 1940. Na početku kroz pripovijest o dadilji Back-Kajsi saznajemo o obitelji Lagerlöf, iz vremena kada je djece bilo troje, a Selma je bila najmlađa od njih. Iz priča o o Selminoj privremenoj paralizi u dobi od tri godine, o rođenju četvrtog djeteta i puta u lječilište saznajemo da je njezina obitelj (majka, otac, očeva sestra, baka) iznimno bliska, da je odrastala u ljubavi, okružena onima koji su umijeli i voljeli pripovijedati - u čemu prepoznajemo i njezinu vještinu pripovijedanja, kao i važnost proslava obiteljskih tradicija, koje su joj česta tema. Najdirljivija mi je priča ona o smrti bake, iste one koja je "krivac" za "Svetu noć" iz "Legendi o Kristu" (Verbum ima prekrasno novo izdanje ove knjige!), koja je uvjerena da nam "ne treba svjetiljaka i svjetla, i ne stoji to do sunca i mjeseca, nego treba da imamo oči koje mogu ugledati slavu Božju".
"Nekoliko dana poslije dječici je rečeno da je njihova baka mrtva. A kad je ležala svom lijesu, spremna ukop, odveli su ih do nje da joj poljube ruku. Bilo ih je strah to učiniti, no tada im je netko rekao kako je to posljednji put da mogu zahvaliti baki za svu radost koju im je pružila.
Zatim je stigao dan kad su se pjesme i bajke, spremljene u duguljast, crn lijes, na kolima odvezle s imanja i nikada se nisu vratile.
Bilo je to vrijeme velike sjete za dječicu. Kao da su se zatvorila vrata čitavog jednog lijepog, začaranog svijieta u koji su prije slobodno mogla ulaziti. A nije više bilo nikoga tko bi ta vrata znao otvoriti.
I tako su se oni, postepeno, naučili igrati lutkama i igračkama kao druga djeca, pa je moglo izgledati kao da im njihova baka više ne nedostaje ili da je se ne sjećaju. No nipošto nije bilo tako, ona je još uvijek živjela u njihovim srcima. A svih onih pričica koje im je domaćica Mårbacke pričala o baki nikad se nisu mogli naslušati. Skrivali su ih i čuvali kao da su blago koje nikada ne žele izgubiti."
Imanje koje je obitelj Lagerlöf stekla početkom 1880.-tih u memoarima Selme Lagerlöf nije samo mjesto prebivališta, ono je simbol doma, toplog ognjišta na kojem čovjek raste. Osim što je središte spisateljičinog identiteta, Mårbacka savršeno opisuje i težnje švedskog naroda da živi u ravnoteži s prirodom. Imanje, osim kuće, ima i sluginu kuću, i ovčarnicu od sivog stijenja, smočnicu na stupovima, štalu pod strehom, praonicu, sušnicu, prostore koji čine savršenu kulisu za priče o kućnim duhovima Mårbacke, o kruni od mirte tetke Lovise, o domaćici koja je čekala da po nju dođe njezin muž (hm, kao u priči o Ranieru di Ranieriju, iz spomenutih "Legendi o Kristu" (draga mi je ova audio verzija), o mačkama Britte Lambert, o Selminom ocu, poručnik koji je cijelog života sanjao da će na voljenom imanju podići pravu vlastelinsku kuću i koji je nemilice jeo kedere, kao i o običajima i slavljima kao što je sedamnaesti kolovoza, koji je bio poseban praznik na Mårbacki. Činjenica da je imanje izgubljeno u bankrotu 1889., a da ga je Selma otkupila 1919., novcem od Nobelove nagrade, govori koliko joj je bilo važno.
"Ujesen je smočnica bila veličanstvena. U donjem su dijelu bili veliki spremnici puni tek mljevena brašna. Uz njih su stajala dva široka čabra, do vrha puna komada svinjetine i drugog mesa u salamuri. Kraj njih su bile kace i badnji puni kobasica od raznih vrsta mesa, od krumpira, od svega sto je pripravljeno tijekom jesenskog kolinja. U samom se kutu nalazila bačva sleđa, vjedro usoljene pastrve, vjedro ozimice, a često i kabao lososa; bilo je tu i vjedara usoljena graha, usoljena špinata te kablova žutoga i zelena graška.
U gornjem su dijelu bile velike bačve maslaca, napunjene ljeti, skrivene za zimu, Na policama iznad prozorskih otvora redali su se dugi nizovi sireva, sa stropa su visjele dimljene šunke, godinu stare. Domaći hmelj čuvalo se u jednoj vreći velikoj poput perine, a sladni ječam u drugoj. Bila je to godišnja zaliha hrane, skupljena na jednome mjestu."
Ovi su memoari pisani lirski, bez stroge kronologije - prelijep su povratak kući, korijenima, djetinjstvu, danima kad je mašta vilovala, danima koji su stvarali književni svijet Selme Lagerlöf, ali i podsjetnik na neki jednostavniji život, koji je čovjeku omogućavao igru i razgovor, kad čovjek nije morao biti zabavljen svakog trenutka, nego su mu misli plandovale, a ruke bile zaposlene.
Posljednjih godina pažnju javnosti više plijene objavljena pisma koja je Selma izmjenjivala s dvjema ženama koje je u životu voljela, i to na intimni način, ako me razumijete, ali ne bih rekla da je to ono što čini zanimljivim njezin opus. Saga "Gösta Berling" i "Čudesno putovanje Nilsa Holgerssona kroz Švedsku" djela su koja savršeno opisuju njezinu nutrinu, zemlju koja joj je važna, ideale kojima je težila. Njezin jezik topao je, sladak, nalik gutljaju toplog napitka nakon jutra na reskom snježnom zraku. Mogla bih postati ovisna o ovakvim knjigama, pisanima u maniri naše Ivane Brlić Mažuranić i Jagode Truhelke, koje znaju usporiti vrijeme, ponuditi plamen svijeće u sumraku, dječju razdraganost onda kad život postane odveć ozbiljan.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)