Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka.
"Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cijenu. A to su oni okrutni i oni kojih se treba čuvati."
S knjigama lakše zastanem, lakše pronađem tišinu koja mi je potrebna. Malo je čudno za došašće izabrati knjigu Juliana Barnesa, ali Juliana Barnesa već neko vrijeme želim čitati. Pažnju mi je na njega davnih dana svrnula Julijana Matanović - zagonetno, njegova megapopularna "Flaubertova papiga" jedina je knjiga stranog autora u zbirci "Tko se boji lika još"! Znam da je bio popularan i prije dvadesetak godina jer mi je oko redovito zapinjalo za naslove "Ljubav, itd.", Engleska, Engleska" i "Pretresanje" na policama našičke knjižnice. No, Bookerova nagrada, koju je dobio za "Osjećaj kraja" (2011.) ipak je ovaj put prevagnula.
Priča je ovo o tri mladca u školi u središnjem Londonu - Colinu, Alexu i Tonyju - koji se sprijatelje s novim klincem u školi, Adrianom Finnom. Finn je jedan od onih koji plijeni pažnju, djevojaka, učitelja, prijatelja. On je načitan, inteligentan, pronicljiv, elegantan, on je magnet. Priču o njima, kako saznajemo, priča Tony, i to u zrelijoj dobi, prisjećajući se njihova stasanja u mladiće, studiranja, prvih ljubavi, prvih tragedija. "Umišljali su da ih drže u pripremnom toru gdje čekaju da nas otpuste u vlastiti život. A kad taj trenutak dođe, njihov će se život - i samo vrijeme - ubrzati." Iako su pohađali različite fakultete, momci su ostali prijateljski raspoloženi, ili se bar tako uvjerava Tony, sada umirovljenik, bivši suprug i otac.
Priča je ovo o nadobudnoj balavurdiji koja sanja o "hedonističkom kaosu", svijetu bez granica, a služi se filozofijom da bi prikrila vlastite nesigurnosti i čežnje za ženskom rukom. Tony sada vodi miran život – dok ga neočekivani događaji ne natjeraju da preispita ono što je mislio da zna o sebi i svojoj mladosti. Suicid Adriana Finna (to nije spoiler, to je i dalje misterij, pomagalo, motivacija) i smrt jedne žene iz njegove prošlosti natjerat će ga da se prisjeti verzije svoje povijesti koju je zaboravio.
"Čudnije je bilo to da mi je bilo lako dati tu inačicu svoje priče jer sam je ionako pričao sam sebi. Vrijeme s Veronikom vidio sam kao promašaj - njezin prijezir, moje poniženje - i izbrisao sam ga iz sjećanja. Nisam čuvao pisma, a ostala je samo jedna njezina fotografija koju godinama nisam ni pogledao."
Stil Juliana Barnesa jako mi se svidio (podsjetio me na stil Iana McEwana). Njegovo pisanje je posh, izbrušeno, pitko, slojevito, s izrazitim osjećajem za melankoliju (so british..!). On ne piše o kolosalno važnim temama, tek o tome kako se sjećanje poigrava nama. Baš zato se svi u priči nepouzdanog pripovjedača možemo prepoznati - utjecaj ovog djela teško se ignorira. Prigrliti samokritiku i uvidjeti da je poneka naša riječ pogrešno protumačena ili da je ostavila neželjeni efekt - nužno je. Kao i zapitati se - koliko često mijenjamo vlastitu prošlost? Ovisi li naša sklonost dotjerivanju povijesti o blizini onih koji bi ju mogli osporiti? Samoobmana je riječ koja stoji iza ovog osjećaja kraja koji prožima čitatelja od prve do posljednje stranice (jako dobro pogođen naslov!).
U prosincu mi se za kožu lijepi taj osjećaj kraja, osjećaj da poslove valja privesti kraju, pospremiti stan, očistiti dušu, ali, nakon kraja - dolazi novi početak, nova radost, nova nada, bar u to vjerujemo mi koji srcem čekamo Božić. Nek nam i duh bude nov, savjest čista, riječi jasne i nježne, lišene sebičnih namjera.
"Teško mi je što ovo može biti jedna od razlika između mladosti i vremešnosti: kad smo mladi, izmišljamo drukčiju budućnost za sebe, kad smo stari, izmišljamo drukčiju prošlost za druge."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)