U danima kad svi dižu desnice u ime aktivizma, a svijet se lomi algoritmima, moja pleća se savijaju pod teretom vlastitih zebnji, htijenja, težnji i vjerovanja - pomalo se grizem jer ne umijem pomoći svijetu, ja jedva da pomažem i samoj sebi (malodušnost i nervoza obuzimaju me sve češće)! Bježeći od njih, pronađem se odsutnog duha. Uhvati me strah - propustit ću sav ovaj život, sve njegovo teško i sve njegovo lako, ako se ne vratim - sebi, kući, Bogu.
Cijelu godinu nekako uspijevam izbjeći duhovno štivo, ali u prosincu to ne dolazi u obzir. Stoga uzimam "Pravovjerje" s police moje sestre, a ona me uvjerava da je prikladna za sve koji djelo G. K. Chestertona ne poznaju.
Ovaj zanimljiv čovjek, novinar po zanimanju, pisac, filozof i apologet po pozivu, utjecao je na pisce kao što su Tolkien i C. S. Lewis - na njihove kreativne procese, ali i duhovna obraćenja. Prijateljevao je s George Bernard Shawom, iako su ideološki bili suprotstavljeni, a cijenili su ga i Evelyn Waugh i Jorge Luis Borges. Danas ga citiraju i pape i državnici, a najviše ga citira Internet.
Svoje legendarno "Pravovjerje" objavio je 1908. kao odgovor na ranije objavljene "Heretike", knjigu u kojoj je izostavio svoju filozofiju, na što su ga kritičari upozorili. Prihvativši izazov, on u "Pravovjerju", "nedotjeranoj autobiografiji", piše o filozofiji "koju su stvorili Bog i ljudska priroda, a ona je stvorila njega". Chesterton pretpostavlja da između njega i čitatelja postoji "živa želja za aktivnim i imaginativnim životom, slikovitim i punim poetske znatiželje, životom kakvog je zapadni čovjek uvijek želio", a isto pretpostavljam i ja o svojim pratiteljima, dok pišem ove retke. "Ako netko ne želi ništa, ja mu ništa ne mogu ponuditi", veli Chesterton - a ja želim, ja želim sve (i pritom uvijek mislim na riječi svete Edith Stein: "Tko traži istinu, traži Boga, znao to ili ne.")!
Chesterton sebe naziva odvažnim čovjekom koji je otkrio ono što je već bilo otkriveno, uspoređujući se s engleskim jedriličarom koji je, zbog pogreške u određivanju kursa, otkrio Englesku misleći da se radi o novom otoku u Južnim morima. Vlastita hereza premetnula se Chestertonu u pravovjerje (i on se sam sebi smije zbog toga) - obratio se na katoličanstvo nakon dvadeset godina traganja za istinom, 1922. krstio ga je otac John O’Connor, svećenik koji je inspirirao lik velečasnog Browna u Chestertonovim detektivskim pričama.
Na potragu za obraćenjem Chesterton kreće iz - ludnice. Govori o razumu i imaginaciji, kako čovjeku koriste, i kako ga izlude. "Prihvatiti sve kakvo jest, samo je vježba; shvatiti kakvo sve jest, prevelik je napor", veli. Ukratko, Chesterton drži da misticizam održava ljude pri zdravom razumu jer on ljudima daje slobodu da sumnjaju, da vjeruju, da prihvate proturječnosti, a tadašnje vrijeme vidi kao "mentalnu propast koju je uzrokovao neobuzdani razum". Dok čitate Chestertonove filozofski promišljene rečenice, možda će vam se učiniti da ih ne razumijete, ali na kraju stranice, sve će imati smisla - u tome leži njegova genijalnost i popularnost. Da je riječ o neobičnom čovjeku bit će vam jasno kad shvatite da je djelo u kojem objašnjava svoje obraćenje na kršćanstvo započeo proučavajući suvremene filozofije koje negiraju i grijeh i Boga i onoga nad kim se grijeh čini, dakle, Chesterton polazi putem suprotnim od onoga kojim bi pošao prosječni čovjek željan istine. Njegova razmišljanja su svježa i zaigrana, a njegovo je obraćenje rezultat intenzivne intelektualne i emocionalne potrage (koju je uvelike nadahnula njegova supruga, Frances Blogg, koju je oženio 1901., a koja je bila pobožna anglikanka, i koju je nazvao prvom kršćankom koja je bila sretna).
"Duhovne doktrine zapravo ne ograničavaju um, kao što to čine msterijalistička poricanja. Čak i ako vjerujem u besmrtnost, ja o njoj ne moram razmišljati. No, ako ne vjerujem u besmrtnost ja o njoj ne smijem razmišljati."
"Stoga je današnji čovjek u revoltu praktički postao beskoristan za sve moguće ciljeve revolta. Ustajući protiv svega on je izgubio svoje pravo da ustane protiv ičega."
"Stoga predlažem da to učinim tako što ću iznijeti, jedan za drugım, tri ili četiri temeljna pojma do kojih sam došao, otprilike na isti način na na koji jesam došao do njih. Nakon toga ću ih ugrubo sintetizirati, ukratko izlažući svoju osobnu filozofiju ili prirođenu religiju; a zatm ću opisati moje zapanjujuće otkriće kako je čitava stvar već ranije bila otkrivena. Otkrilo ju je kršćanstvo."
Potraga se nastavlja njegovom prvom i zadnjom filozofijom - bajkama, koje drži sasvim razumnima, jer slijedove i razvoj stvari u bajkama prihvaćamo kao logične. U bajci "vjerujemo da se stabljika graha popela do neba; no to uopće ne smeta našim uvjerenjima glede filozofskog pitanja o tome koliko zrnja graha čini pet." Bajke su "savršen spoj stila i istine", udovoljavaju čovjekovoj gladi za moralom, slobodom i istinom (na pamet mi odmah pade moja baka Julka koja je spavala uz Srce Isusovo, a koja je uvečer napolju ipak vilama znala reći: "Dobro veče, dobre žene, ja vas ne vidim, vi se men' sklon'te!"). Ukratko, Chesterton drži da upravo kršćanstvo uspijeva spojiti paradokse koje pronalazimo i u bajkama - poniznost i hrabrost, pravdu i milosrđe - od kojih je satkana ljudska priroda, i kojima se čovjek odvajkada služi da bi si pojasnio samo stvaranje svijeta, ali i Stvoritelja.
"Sve što zovemo razumom i racionalnošću i praktičnošću i pozitivizmom, znači samo to da zbog jednolične ravnine naših života zaboravljsmo da smo zaboravili. Sve što zovemo duh i umjetnost i ekstaza, znaci samo to da smo se na jedan strašan trenutak sjetili da smo zaboravili."
On govori o krhkosti stakla kojeg netko udara, ali i o njegovoj trajnosti ukoliko ga se ne udari, uspoređujući ga s bajkama u kojima sreća ovisi o tome da se nešto ne učini, slično kako je rečeno i Adamu i Evi o stablu nasred Edenskog vrta ("Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!").
Tek sam na polovici ove relativno kratke knjige i čini mi se da čitam djelo šašavog čovjeka - i on sam kaže da je ova knjiga "pokušaj da se izraze stvari koje je nemoguće izraziti", ali ne zaboravimo da lude svijeta izabra Bog... Šalu na stranu, pravo je osvježenje od odraslog čovjeka čuti da je čitav život čarobna privilegija. Jasno je zašto mnogi odabiru čitati Chestertonove knjige u božićno doba - u crnilu cinizma i materijalizma, jasno je zašto se Božiću vesele baš svi, čak i oni koji se smatraju agnosticima (hm, Edith Stein rekla bi...) - ljudi žele povjerovati u čaroliju, u čuda, žele otvoriti srce za nemoguće, ali svijet im govori da ne bi trebali biti naivni, svijet ih gura u krletku jednoumlja. Istina jest - koliko god ta krletka bila prostrana, u njoj čovjek ne može poletjeti. Jedna od najcitiranijih Chestertonovih rečenica jest rečenica: "Angels can fly because they can take themselves lightly". Kad bismo ju barem zapamtili!
"Uvijek sam život osjećao najprije kao priču; a ako priča postoji, onda postoji i onaj koji je priča."
Luda sam za otvorenim nebom iznad nas, za slobodom, širinom, za mogućnošću promjene, prilikom za predomišljanje, za pronicanje, za otkrivanje o kojem priča Chesterton - prepoznajem ih na djelu u svom životu. Volim što moja djeca vjeruju i u princeze i u zmajeve, i u pjesnike i u izumitelje, i u Isusa i u Djeda Božićnjaka (iako ju prijateljica neprestano uvjerava da Djed Božićnjak ne postoji, moja se Franka ne da smesti...), volim što prepoznaju čaroliju u svojim životima, što se čude svemu, oduševljavaju talentom ili vještinom, pa se onda i ja čudim i oduševljavam - volim jer sam uvjerena da će jedino tako naposljetku doći do konačne istine - da je jedino Bogu sve moguće, čak i u ovom svijetu površnosti, usamljenosti, fragmentirane koncentracije i paradoksa izbora.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)