Preskoči na glavni sadržaj

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love.

"His eyes - how they twinkled! his dimples how merry!
His cheeks were like roses, his nose like a cherry!
His droll little mouth was drawn up like a bow, 
And the beard of his chin as white as the snow"


Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a u kuću će ući kroz dimnjak. Zanimljivo, nadahnut susjedom, nizozemskim majstorom, i pričama Washingtona Irvinga, Moore je stvorio lik svetog Nikole, a i prvi je koji je nadjenuo imena sobovima Djeda Božićnjaka. Pjesma je savršena za čitanje naglas, djeci prije spavanja - autor ju i jest napisao da bi zabavio svoju djecu (a odraslima bi se mogla svidjeti, u izvedbi Perryja Comoa, npr.). Badnje veče završava se riječima koje ste čuli u svakom holivudskom božićnom filmu: "Happy Christmas to all, and to all a good night", a njihov je njegov autor do kraja života smatrao da je dječja poema o svetom Nikoli nepravedno zasjenila njegova ozbiljna, akademska postignuća (izučavao je grčki i hebrejski i pisao o religijskim temama).

Znam, znam, kontroverzno je od jedne vjernice da toliko voli pojam Djeda Božićnjaka, ali i logično - ta on je produkt usmene predaje, književnosti i pop kulture, a these are a few of my favorite things (da citiram Julie Andrews)! Moram još šapnuti, postoji i hrvatski prijevod ove pjesme, u izdanju Ognjišta!

Osim ovog američkog klasika, koji mi na polici stoji tik do "The Greatest Gift", knjige koja je inspirirala jedini film koji želim gledati na Badnjak, "Divan život", ovog adventa otkriće mi je bila i knjiga "Božićna zagonetka", Josteina Gaardera.

The Snowman (1982)

Knjiga započinje pričom za 1. prosinca, u kojoj dječak Joakim s tatom obilazi knjižare u potrazi za adventskim kalendarom. Dok mu tata priča o Božićima svog djetinjstva, on pronalazi prastari adventski kalendar kojemu nitko nije otvorio nijedan prozorčić. Kalendar krije tajne koje dječak otkriva tijekom adventa - specijalnost je ovo Josteina Gaardera, stvoriti priču u priči.

"Iznad štale sija zvijezda. U štalici se novorođenče umotaca u pelene i stavlja u kolijevku.
Odvija se susret između neba i zemlje. Jer i dijete u kolijevci iskra je jedne velike vatre što gori iza slabašnih ferala na nebu.
Takvo je to čudo. Takvo je to čudo svaki put kad na svijet dođe novo ljudsko biće. Takvo je to čudo pod nebom svaki put kad se svijet iznova stvara."

"Božićna zagonetka" ("Julemysteriet") nema ni Djeda Božićnjaka ni blještavila, tek janje, anđela, Betlehem, a ovaj filozof pripovijeda o njima s lakoćom, nukajući male čitatelje na otkrivanje misterija - kroz adventski kalendar dječak putuje kroz vrijeme, do rođenja Isusa Krista, i otkriva smisao Božića. Podijeljena na 24 poglavlja, "Božićna zagonetka" divno je adventsko štivo, tako tipično za ovog samozatajnog pisca koji voli tišinu, prirodu i vrijeme za razmišljanje. Da sam ja netko, objavila bih je u obliku adventskog kalendara, s poglavljima skrivenima u prozorčićima!

Dječja književnost najbolje nas priprema za Božić - dan u kojem se prisjećamo da jedno djetešce može promijeniti svijet, i to ne svojom moći, nego svojom ljubavlju. Dječji pogled na svijet, razgaljeno srce i blagoslovljen Božić želim vam odsrca!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...