Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga koju ću čitati jednom godišnje

U ovo božićno vrijeme nastojim se pomiriti s Bogom, jer sa svima ostalima sam u miru, igram po pravilima bontona. Važno mi je da nikoga ne uvrijedim, da nađem vrijeme za one koje volim, nastojim biti ljubazna i pristojna, čak i prema onima koji to ne zaslužuju (neki dan sam tako telefonski poziv okončala rečenicom: "Oprostite, ali sad ću vam spustiti slušalicu.") - pogotovo prema onima koji to ne zaslužuju, jer vjerujem u rast i volim misliti da mogu i ja sijati klice dobrote po ovom svijetu. Ipak, kad je u pitanju moj odnos s Bogom, djela ravna tim klicama nisu dovoljna, od sebe tražim više, i predbacujem si kad to "više" izostane. Ova godina duhovno mi je bila jedna od težih - neko vrijeme izbjegavala sam susret s Bogom - ali dolazak koji iščekujemo privukao me ispovjedaonici i ja sam opet povjerovala da mogu biti bolja.

Moju pripremu za ispovijed uvelike je režirao i C. S. Lewis, čiji knjigu "Kršćanstvo nije iluzija" (eng. Mere Christianity") iliti "Elementarno kršćanstvo", ovisno o izdanju, imam na polici - bez pretjerivanja - godinama. Do sada se nisam osjećala dovoljno spremnom, ili očajnom za nju, ali potaknuta biografijom njegovog prijatelja Tolkiena, poželjela sam susret i s Cliveom Staplesom Lewisom, jednim od najpopularnijih branitelja kršćanske vjere.


Najprije moram (oholo) istaknuti da sam malo negodovala nad idejom da mi netko kao Lewis - čovjek koji je vodio čudnovat život zanemarujući pravila morala, i to ne govorim samo zato što je većinu života bio ateist - soli pamet, ali uspjela sam zatomiti svoje predrasude i ne suditi autora po njegovim vidljivim djelima, naposljetku - za takvo suđenje nisam nadležna.

"Možemo uistinu biti posve sigurni da se običnim, ljudskim naporima na može ostvariti savršena čistoća, kao ni savršeno milosrđe. Moramo od Boga zatražiti pomoć. Pa čak i onda kada smo to učinili, možemo misliti da nam je Bog prekasno pomogao ili da je pružena pomoć nedostatna. Ali nemojmo se zato zabrinjavati. Poslije svakog pada tražite oproštenje, pridignite se i pokušajte ponovno. Vrlo nam često Bog ispočetka ne pomaže da dosegnemo samu krjepost, već nam daje snage da možemo započeti uvijek iznova. Jer, koliko god je važna čistoća (i odvažnost, i istinoljubivost, kao i bilo koja druga krjepost), ovaj nas proces vježba u navikama duše koje su još važnije. Time otklanjamo iluzije koje imamo o sebi i učimo se oslanjati na Boga. Tako dolazimo do spoznaje da, s jedne strane, ne možemo sebi vjerovati ni onda kada smo najbolji, a, s druge strane, ne trebamo očajavati ni onda kada smo najslabiji - pogrješke nam se, naime, opraštaju. Jedino je pogubno sjediti skrštenih ruku i zadovoljiti se ičim manjim od savršenstva."

Predgovor knjige napisao je sam Lewis, objašnjavajući da je sadržaj knjige najprije bio objavljen na radiju, a potom tiskan u tri zasebne cjeline. Autor u predgovoru pokušava opravdati svoju namjeru da u jednoj knjizi objasni ono što je svim kršćanima zajedničko, ali i upozorava čitatelja da mu čitanje ove knjige neće pomoći pri odabiru ijedne od kršćanskim denominacija. "Elementarno kršćanstvo" za Lewisa je predvorje vjere iz kojeg se može ući u više soba (a pri tome je svaka od tih soba bolja od predvorja u kojem ne smijemo predugo čekati), poštujući pravila koja vrijede za cijelu kuću. Govorim vam ovo jer se iz samog predgovora može iščitati tajna Lewisove popularnosti među vjernicima i nevjernicima - on piše naoružan vjerom i humorom, jezgrovito, slikovito i neodoljivo.

"Kršćanstvo nije iluzija" podijeljeno je u četiri glave. U prvoj Lewis govori o zakonu ljudske naravi, o razlikovanju dobra i zla - tako pojašnjava da se čovjek zna kako se valja dolično ponašati, ali naglašava da se svejedno nitko tako ne ponaša. No, kaže Lewis, u sebi osjetimo da netko od nas očekuje da se ponašamo na određeni način, da činimo ono što je ispravno, bez obzira koliko to bilo bolno, opasno ili teško. Takva su očekivanja nalik razumu, a Lewis ih nastoji pojasniti zato što "kršćanstvo jednostavno nema nikakva smisla sve dok se ne suočimo s (navedenim) činjenicama", odnosno kršćanstvo nema što poručiti onima koji nisu svjesni da su učinili nešto zbog čega bi se trebali pokajati i koji ne osjećaju potrebu za oproštenjem. 


"Sada nam se postavlja jedno doista čudno pitanje. Kako to da ljudi koji su očito oholi govore da vjeruju u Boga te se uz to još smatraju vrlo religioznima? Bojim se da takvi štuju krivoga Boga. Teorijski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da on posebno drži do njih te ih smatra daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju mu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlače obilato oholosti u svome stavu prema drugima. Pretpostavljam da je Krist mislio upravo na takve ljude kada je rekao da će neki govoriti o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle, ali njima će on na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakome trenutku života, može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu zamku. Kad god osjetimo da smo zbog našeg religioznog života jako dobri, čak bolji od drugih, mislim da možemo biti sigurni da nama ne upravlja Bog, nego đavao. Najbolja provjera da smo u Božjoj prisutnosti jest ako smo kadri potpuno zaboraviti na sebe ili se doživljavati malenima i nevrijednima."

Lewis ne bježi od svog iskustva ateista - u ovoj knjizi govori o razlikama između religija, panteizma i kršćanstva i odgovara na sljedeće pitanje: "Ako je dobri Bog stvorio svijet, zašto je taj svijet pošao nizbrdo?" Ukratko, odgovor se svodi na činjenicu da se nalazimo u stanju rata (momentalno sam poželjela čitati njegove "Kronike iz Narnije"), u prostoru i vremenu koje su zaposjeli pobunjenici, a odlazak u crkvu predstavlja slušanje našeg saveznika (slobodna volja ono je što čini zlo mogućim, nemojmo to smetnuti s uma).

Treće poglavlje, "Kršćansko ponašanje", govori o moralu i njegova tri područja, od kojih dva redovito zanemarujemo, a baš se u njima ogledaju razlike između kršćanskog i nekršćanskog morala. Znajući pouzdano da upravo u primjeni pravila kršćanskog nauka griješim, ovo me poglavlje najviše zaintrigiralo. "Bog želi da postanemo osobiti ljudi", a ne da se pokoravamo određenim pravilima, tvrdi Lewis i sažeto progovara o krjepostima do kojih valja držati ukoliko želimo prakticirati kršćanstvo (posebno je korisno pročitati tvrdnje o dobrim ljudima koji tvore dobro društvo, o kršćanskom braku, sebeljublju i opraštanju, ali i o velikom grijehu - oholosti, koju trebamo razlikovati od djetinjaste taštine).

Lewisovo djelo čita se kao krimić, mahnito se okreću stranice, jer on piše razumljivo i misteriozno u isto vrijeme, i čitatelju se odmah na početku čini kao da će ovdje pronaći odgovore na sva pitanja, što god on u predgovoru govorio. U ove se dane moramo prisjetiti da se glavno kršćansko vjerovanje svodi na to da nas Kristova smrt na neki način pomirila s Bogom - omogućila nam da sve počnemo iznova. Teorije kojima ljudi pokušavaju sebi predočiti način na koji je to postignuto često nas udaljavaju od Boga, jer djelotvornost takvog Kristovog čina palom je čovjeku teško shvatiti. Ipak, ako prihvatimo da je Isus nova vrsta čovjeka (ujedno i Bog), i naš bi život mogao postati novim. Osim toga, kršćani doista vjeruju da Krist djeluje kroz njih i da je dobro koje čine rezultat tog djelovanja - u tome leži naša snaga. Lako je o tome misliti dok nam u životu sve polazi za rukom, ali morala bih se toga prisjetiti i dok putem do posla padam s bicikla, dok mi stranke prijete jer radim svoj posao, dok se živciram u krcatim trgovinama, dok mi djeca rasipaju brašno po kuhinji, dok me sekiraju reklame koje me uvjeravaju da se Božić može slaviti "na svoj način", a javni prostor se prema Isusovom imenu odnosi kao prema Voldemortovom.

Kad smo kod djelovanja, "Nitko ne može znati koliko je loš sve dok se ozbiljno ne potrudi biti bolji", kaže Lewis u jednom trenutku (utješne li misli!). Kad u slučaju neuspjeha vršenja krjeposti ne uspijemo, a shvatimo da bismo, kad bismo i uspjeli, samo Bogu vratili ono što je već njegovo - nastupa vjera. Tek tad možemo "prepustiti sve Bogu". S tom mišlju na umu, ovog Božića želim nam svima obilje neuspjeha, hrpu sumnji i nekolicinu padova, ali i nadu da upravo oni vode do Svjetla koje tinja i u najmračnijim vremenima. Sretan i blagoslovljen Božić!

"Puno je sigurnije, svakako, razmišljati o Božjoj ljubavi prema nama, nego o našoj ljubavi prema Bogu. Nitko ne može neprestano imati pobožne osjećaje. Čak kada bismo i mogli, Bog ne vodi toliko računa o osjećajima. Kršćanska je ljubav, kako prema Bogu, tako i prema ljudima, stvar volje. Nastojimo li provoditi njegovu volju, vršimo zapovijed: "Ljubi Gospodina Boga svoga." Ako on bude htio, dat će nam takve osjećaje. Mi ih sami ne možemo stvoriti i ne možemo ih od njega zahtijevati premda su naši osjećaji nestalni - neočekivano se javljaju i još iznenadnije odlaze - Božja ljubav prema nama nije takva. Naši je grijesi i naša površnost ne mogu ugasiti. Ona je ustrajna u tome da nas izliječi od grijeha bez obzira na to koliko nas to koštalo i bez obzira na to koliko to koštalo Boga. "

Keksići su izrađeni po receptu iz Jutarnjeg lista

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...