U ovo božićno vrijeme nastojim se pomiriti s Bogom, jer sa svima ostalima sam u miru, igram po pravilima bontona. Važno mi je da nikoga ne uvrijedim, da nađem vrijeme za one koje volim, nastojim biti ljubazna i pristojna, čak i prema onima koji to ne zaslužuju (neki dan sam tako telefonski poziv okončala rečenicom: "Oprostite, ali sad ću vam spustiti slušalicu.") - pogotovo prema onima koji to ne zaslužuju, jer vjerujem u rast i volim misliti da mogu i ja sijati klice dobrote po ovom svijetu. Ipak, kad je u pitanju moj odnos s Bogom, djela ravna tim klicama nisu dovoljna, od sebe tražim više, i predbacujem si kad to "više" izostane. Ova godina duhovno mi je bila jedna od težih - neko vrijeme izbjegavala sam susret s Bogom - ali dolazak koji iščekujemo privukao me ispovjedaonici i ja sam opet povjerovala da mogu biti bolja.
Moju pripremu za ispovijed uvelike je režirao i C. S. Lewis, čiji knjigu "Kršćanstvo nije iluzija" (eng. Mere Christianity") iliti "Elementarno kršćanstvo", ovisno o izdanju, imam na polici - bez pretjerivanja - godinama. Do sada se nisam osjećala dovoljno spremnom, ili očajnom za nju, ali potaknuta biografijom njegovog prijatelja Tolkiena, poželjela sam susret i s Cliveom Staplesom Lewisom, jednim od najpopularnijih branitelja kršćanske vjere.
Najprije moram (oholo) istaknuti da sam malo negodovala nad idejom da mi netko kao Lewis - čovjek koji je vodio čudnovat život zanemarujući pravila morala, i to ne govorim samo zato što je većinu života bio ateist - soli pamet, ali uspjela sam zatomiti svoje predrasude i ne suditi autora po njegovim vidljivim djelima, naposljetku - za takvo suđenje nisam nadležna.
"Možemo uistinu biti posve sigurni da se običnim, ljudskim naporima na može ostvariti savršena čistoća, kao ni savršeno milosrđe. Moramo od Boga zatražiti pomoć. Pa čak i onda kada smo to učinili, možemo misliti da nam je Bog prekasno pomogao ili da je pružena pomoć nedostatna. Ali nemojmo se zato zabrinjavati. Poslije svakog pada tražite oproštenje, pridignite se i pokušajte ponovno. Vrlo nam često Bog ispočetka ne pomaže da dosegnemo samu krjepost, već nam daje snage da možemo započeti uvijek iznova. Jer, koliko god je važna čistoća (i odvažnost, i istinoljubivost, kao i bilo koja druga krjepost), ovaj nas proces vježba u navikama duše koje su još važnije. Time otklanjamo iluzije koje imamo o sebi i učimo se oslanjati na Boga. Tako dolazimo do spoznaje da, s jedne strane, ne možemo sebi vjerovati ni onda kada smo najbolji, a, s druge strane, ne trebamo očajavati ni onda kada smo najslabiji - pogrješke nam se, naime, opraštaju. Jedino je pogubno sjediti skrštenih ruku i zadovoljiti se ičim manjim od savršenstva."
Predgovor knjige napisao je sam Lewis, objašnjavajući da je sadržaj knjige najprije bio objavljen na radiju, a potom tiskan u tri zasebne cjeline. Autor u predgovoru pokušava opravdati svoju namjeru da u jednoj knjizi objasni ono što je svim kršćanima zajedničko, ali i upozorava čitatelja da mu čitanje ove knjige neće pomoći pri odabiru ijedne od kršćanskim denominacija. "Elementarno kršćanstvo" za Lewisa je predvorje vjere iz kojeg se može ući u više soba (a pri tome je svaka od tih soba bolja od predvorja u kojem ne smijemo predugo čekati), poštujući pravila koja vrijede za cijelu kuću. Govorim vam ovo jer se iz samog predgovora može iščitati tajna Lewisove popularnosti među vjernicima i nevjernicima - on piše naoružan vjerom i humorom, jezgrovito, slikovito i neodoljivo.
"Kršćanstvo nije iluzija" podijeljeno je u četiri glave. U prvoj Lewis govori o zakonu ljudske naravi, o razlikovanju dobra i zla - tako pojašnjava da se čovjek zna kako se valja dolično ponašati, ali naglašava da se svejedno nitko tako ne ponaša. No, kaže Lewis, u sebi osjetimo da netko od nas očekuje da se ponašamo na određeni način, da činimo ono što je ispravno, bez obzira koliko to bilo bolno, opasno ili teško. Takva su očekivanja nalik razumu, a Lewis ih nastoji pojasniti zato što "kršćanstvo jednostavno nema nikakva smisla sve dok se ne suočimo s (navedenim) činjenicama", odnosno kršćanstvo nema što poručiti onima koji nisu svjesni da su učinili nešto zbog čega bi se trebali pokajati i koji ne osjećaju potrebu za oproštenjem.
"Sada nam se postavlja jedno doista čudno pitanje. Kako to da ljudi koji su očito oholi govore da vjeruju u Boga te se uz to još smatraju vrlo religioznima? Bojim se da takvi štuju krivoga Boga. Teorijski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da on posebno drži do njih te ih smatra daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju mu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlače obilato oholosti u svome stavu prema drugima. Pretpostavljam da je Krist mislio upravo na takve ljude kada je rekao da će neki govoriti o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle, ali njima će on na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakome trenutku života, može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu zamku. Kad god osjetimo da smo zbog našeg religioznog života jako dobri, čak bolji od drugih, mislim da možemo biti sigurni da nama ne upravlja Bog, nego đavao. Najbolja provjera da smo u Božjoj prisutnosti jest ako smo kadri potpuno zaboraviti na sebe ili se doživljavati malenima i nevrijednima."
Lewis ne bježi od svog iskustva ateista - u ovoj knjizi govori o razlikama između religija, panteizma i kršćanstva i odgovara na sljedeće pitanje: "Ako je dobri Bog stvorio svijet, zašto je taj svijet pošao nizbrdo?" Ukratko, odgovor se svodi na činjenicu da se nalazimo u stanju rata (momentalno sam poželjela čitati njegove "Kronike iz Narnije"), u prostoru i vremenu koje su zaposjeli pobunjenici, a odlazak u crkvu predstavlja slušanje našeg saveznika (slobodna volja ono je što čini zlo mogućim, nemojmo to smetnuti s uma).
Treće poglavlje, "Kršćansko ponašanje", govori o moralu i njegova tri područja, od kojih dva redovito zanemarujemo, a baš se u njima ogledaju razlike između kršćanskog i nekršćanskog morala. Znajući pouzdano da upravo u primjeni pravila kršćanskog nauka griješim, ovo me poglavlje najviše zaintrigiralo. "Bog želi da postanemo osobiti ljudi", a ne da se pokoravamo određenim pravilima, tvrdi Lewis i sažeto progovara o krjepostima do kojih valja držati ukoliko želimo prakticirati kršćanstvo (posebno je korisno pročitati tvrdnje o dobrim ljudima koji tvore dobro društvo, o kršćanskom braku, sebeljublju i opraštanju, ali i o velikom grijehu - oholosti, koju trebamo razlikovati od djetinjaste taštine).
Lewisovo djelo čita se kao krimić, mahnito se okreću stranice, jer on piše razumljivo i misteriozno u isto vrijeme, i čitatelju se odmah na početku čini kao da će ovdje pronaći odgovore na sva pitanja, što god on u predgovoru govorio. U ove se dane moramo prisjetiti da se glavno kršćansko vjerovanje svodi na to da nas Kristova smrt na neki način pomirila s Bogom - omogućila nam da sve počnemo iznova. Teorije kojima ljudi pokušavaju sebi predočiti način na koji je to postignuto često nas udaljavaju od Boga, jer djelotvornost takvog Kristovog čina palom je čovjeku teško shvatiti. Ipak, ako prihvatimo da je Isus nova vrsta čovjeka (ujedno i Bog), i naš bi život mogao postati novim. Osim toga, kršćani doista vjeruju da Krist djeluje kroz njih i da je dobro koje čine rezultat tog djelovanja - u tome leži naša snaga. Lako je o tome misliti dok nam u životu sve polazi za rukom, ali morala bih se toga prisjetiti i dok putem do posla padam s bicikla, dok mi stranke prijete jer radim svoj posao, dok se živciram u krcatim trgovinama, dok mi djeca rasipaju brašno po kuhinji, dok me sekiraju reklame koje me uvjeravaju da se Božić može slaviti "na svoj način", a javni prostor se prema Isusovom imenu odnosi kao prema Voldemortovom.
Kad smo kod djelovanja, "Nitko ne može znati koliko je loš sve dok se ozbiljno ne potrudi biti bolji", kaže Lewis u jednom trenutku (utješne li misli!). Kad u slučaju neuspjeha vršenja krjeposti ne uspijemo, a shvatimo da bismo, kad bismo i uspjeli, samo Bogu vratili ono što je već njegovo - nastupa vjera. Tek tad možemo "prepustiti sve Bogu". S tom mišlju na umu, ovog Božića želim nam svima obilje neuspjeha, hrpu sumnji i nekolicinu padova, ali i nadu da upravo oni vode do Svjetla koje tinja i u najmračnijim vremenima. Sretan i blagoslovljen Božić!
"Puno je sigurnije, svakako, razmišljati o Božjoj ljubavi prema nama, nego o našoj ljubavi prema Bogu. Nitko ne može neprestano imati pobožne osjećaje. Čak kada bismo i mogli, Bog ne vodi toliko računa o osjećajima. Kršćanska je ljubav, kako prema Bogu, tako i prema ljudima, stvar volje. Nastojimo li provoditi njegovu volju, vršimo zapovijed: "Ljubi Gospodina Boga svoga." Ako on bude htio, dat će nam takve osjećaje. Mi ih sami ne možemo stvoriti i ne možemo ih od njega zahtijevati premda su naši osjećaji nestalni - neočekivano se javljaju i još iznenadnije odlaze - Božja ljubav prema nama nije takva. Naši je grijesi i naša površnost ne mogu ugasiti. Ona je ustrajna u tome da nas izliječi od grijeha bez obzira na to koliko nas to koštalo i bez obzira na to koliko to koštalo Boga. "
Keksići su izrađeni po receptu iz Jutarnjeg lista
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)