Početkom 21. stoljeća, Peter Jackson milenijalce u nastajanju podsjetio je na veličanstveni um profesora Tolkiena - moj je razred iz srednje škole kolektivno posjećivao kino projekcije koje su punkere pretvarale u strastvene obožavatelje Međuzemlja, a neiskusne čitatelje pozivale da hrabro posegnu za ukoričenim debeljuškastim serijalom s Frodom u glavnoj ulozi. Nažalost, moj se tolkienovski žar brzo ugasio - "Hobit" sam obožavala, ali serijalu "Gospodar prstenova" nisam se nikad osjećala doraslom. Bila sam uvjerena da moram poznavati britansku povijest i geografiju, islandski jezik, nordijsku mitologiju i Bibliju kao svoj dlan da bih mogla doista cijeniti svjetove J. R. R. Tolkiena.
Iako sam pročitala trilogiju, nisam bila dostojna zvati se fanom, ali ostala sam simpatizer do dana današnjeg. Zadatak mog čitateljskog kluba za prosinac - čitanje Tolkienovih "Pisama Djeda Božićnjaka" - vratio me u srednjoškolske dane i ja sam si dala priliku da ponovno, malo pametnija, utonem u svijet Međuzemlja.
Čitala sam "Pisma" sa svojom djecom i iznenadila se koliko ih je Tolkien oduševio dogodovštinama Djeda iz kućice na hridi, koji živi sa šašavim Bijelim Medvjedom, njegovim nećacima i vilenjacima na Sjevernom polu. Zbirku su uredila Tolkienova djeca, kojoj je pisao pisma svakog Božića u razdoblju od 1920. do 1943., opisujući život Djeda Božićnjaka. Ono što mi se najviše svidjelo jest samodisciplina koju je pokazao obraćajući se djeci - tolerirao je nestašluk Bijelog Medvjeda, nikada ne govoreći s visoka, nikada se ne pozivajući na autoritet koji je kao ultimativni dječji junak imao (ove godine, pisma tijekom adventa mojoj djeci piše Bijeli Medo, ali on ne propušta priliku da im održi bukvicu kad god su neposlušni). Osim fantastičnih komponenti, pisma sadrže i prikaz jednog vremena u britanskoj povijesti. Podsjetila su me na "Ulicu Charing Cross 84" Helene Hanff jer na maštovit način Tolkien djeci objašnjava okolnosti u kojima živi Djed Božićnjak, ali i u kojima žive oni, u Britaniji uoči Drugog Svjetskog rata.
Čitajući "Pisma Djeda Božićnjaka" zapitala sam se - nije li Tolkien bio zadrti katolik? Zašto je, pobogu, svojoj djeci pisao pisma iz perspektive Djeda Božićnjaka? U potrazi za odgovorima, u knjižnici sam potražila knjigu "Tolkien - biografija" Michaela Whitea, biografa koje je, prije svega, veliki obožavatelj lika i djela Johna Ronalda Reuela Tolkiena.
Na samom početku čitatelj saznaje o rođenju malenoga Johna, rođenog 1892. u Južnoj Africi, gdje se mlada obitelj smjestila dok je njegov otac radio u južnoafričkoj banci. Nakon rođenja njegova brata, mali se John s majkom preselio u Birmingham, dok je otac ostao u Africi sve do svoje prerane iznenadne smrti. Odrastanje u Sareholeu, uz brata hahara, odredilo je Tolkienov put - oduvijek je bio sklon pustolovinama, maštanju o čudovištima, čarobnjacima, zmajevima i ljudožderima. Veliku ulogu u tome imala je i njegova majka, koja je svojim dječacima nudila knjige kao što su "Otok s blagom" i "Alisa u zemlji čudesa", i koja se, postavši katolkinjom, udaljila od cijele svoje, ali i muževe obitelji. Snažna žena, odlučna da sinovima omogući kvalitetno školovanje, bez obzira na brojne financijske teškoće, umrla je od dijabetesa u 34. godini, pred očima svojih sinova. Odgoj dječaka preuzeo je obiteljski prijatelj, svećenik otac Franjo, koji je odigrao očinsku ulogu u Johnovom životu. Kad se John kao srednjoškolac zaljubio u tri godine stariju Edith, otac Franjo usprotivio se njihovom druženju, uvjeren da će ljubovanje mladog Tolkiena skrenuti s puta, da će zanemariti školovanje. Poslušavši ga, mladi će Tolkien odlučiti pronaći Edith tek po svojoj punoljetnosti - a njihovu će ljubav opisati u "Baladi o Berenu i Luthien", objavljenoj u zbirci "Silmarillion" (imena likova s kojima ih je poistovjećivao i danas su ispisana na njihovom nadgrobnom spomeniku). Dražesna Luthien bijaše najljepša od sve Iluvatarove djece, a da bi osvojio njezinu ruku, hrabri je Beren, knez ljudi, morao donijeti kralju Thingolu Silmaril iz Morgothove krune - čitajući ovu priču, zaključila sam da nije ni čudo što je Edith tolerirala sve Tolkienove mušice, jer takvom je romantičaru zasigurno bilo nemoguće odoljeti ("Tako je u muci naplaćivao sudbinu koja mu je bila namijenjena; a u tu je sudbinu upleo i Luthien, koja je, premda besmrtna, podijelila s njime njegovu smrtnost, i premda slobodna, uzela na sebe njegove okove; njezina je patnja bila veća negoli je ijedan Eldalie okusio.").
Michael White na dopadljiv način pojašnjava Tolkienovo školovanje, profesuru na Oxfordu, ali i stvaralaštvo, pa tako više puta naglašava njegovu ljubav prema jezicima ("Proučavanje jezika je zapravo proučavanje kulture.") i njegov prijezir prema engleskom književnom kanonu. Na početku Prvog svjetskog rata Tolkien stvara bilješke za ono što je smatrao svojim magna opusom - za "Silmarillion" - ali sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu i gubitak školskih prijatelja omelo je njegov dovršetak.
Uzimajući u zadatak stvaranje engleske mitologije i odajući počast svojim kolegama iz kluba "Tea Club and Barrovian Society - TCBS", Tolkien stvara alternativnu stvarnost pod utjecajem sretnog djetinjstva, pisaca fantastike, ljubavi prema lingvistici i nordijske mitologije - nastaje "Hobit", a njegove prve verzije čitaju Tolkienovi prijatelji iz kluba Inklings. Štoviše, prvi osvrt na objavljeno djelo napisao je njegov klupski prijatelj C. S. Lewis, proglasivši priču o Bilbu budućim klasikom. Da Lewis, Jack za prijatelje, i Tolkien, zvani Tollers, nisu bili samo kolege koje je vezala književnost, dokazuje i činjenica da se upravo Tolkienu pripisuje Lewisovo obraćenje iz ateista u kršćanina (u protestanta, doduše, što mu katolik Tolkien nije mogao oprostiti). Note to self: pročitati knjigu "Biografija prijateljstva".
Čitajući ovu biografiju, čitatelj stječe dojam da je Tolkien bio iznimno zanimljiva, ali teška osoba, perfekcionist koji je svoja djela uređivao i prepravljao cijelo desetljeće, ilustrirajući ih i petljajući se u posao svojih urednika i izdavača. Njegova narav najbolje dolazi do izražaja u "Sitnićevu listu", priči objavljenoj u zbirci "Pripovijesti iz opasnih predjela", koju su njegova djeca rado čitala, smatrajući ju njegovom jedinom autobiografijom. "Sitnićev list" priča je o šašavom i sitničavom slikaru koji je umio naslikati list, ali ne i drvo, i koji nikad ništa nije priveo kraju. Ova prekrasna priča na dirljiv način pojašnjava stvarnost u kojoj je Tolkien postojao, a svojim bojama i likovima podsjetila me na film "Ja ću budan sanjati" (činjenica da primjerak koji sam posudila nitko nije posudio devet godina dodatno mi je slomila srce).
Iako je "Hobit" postao hit i svi su se nadali njegovom nastavku, "djelo ispisano krvlju njegova života", objavljeno 1954., ipak je serijal "Gospodar prstenova". Književni znalci oštro su ga kritizirali, a čitatelji ga obasipali pismima, kampirali mu ispred kuće i redovito ga navodili kao omiljenog pisca stoljeća. Oni koji su ga smatrali piscem za pubertetlije i za "odrasle koji sporo misle" nisu uvidjeli da je i Tolkien pisao o moralnim vrijednostima i o suštini ljudskog bića, ali na originalan način. Svatko normalan danas mora priznati da je njegov utjecaj na žanr fantastike, pa i na svijet koji poznajemo, nemjerljiv. Njegovi nas likovi desetljećima podsjećaju da ljubav, prijateljstvo, čast i život nikad ne izlaze iz mode, a da su svjetovi u nama daleko moćniji od svijeta u kojem živimo.
Na slici su raspucanci i vodene kiflice (klikni na riječ za poveznicu).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)