Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda

Nema puno duša

A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece

U selu mog djeda

Nema ni tuđih djedova

Na njihove plugove hvata se paučina

U selo mog djeda

Nitko ne dolazi

Pruga je zarasla u drač

U selu mog djeda

Malo je grobova

Umjesto njih, počivaju napuštene kuće

U selu mog djeda

Trule grede žive svoj život

Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu

U selu mog djeda

Vlada jesen

I divlje guske odletjele su na jug

U selu mog djeda

Nema ni mog djeda

Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio.

Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Put prema jednostavnosti

Kad smo 2004. zašli u prašku Zlatnu ulicu, znajući da je ondje živio čuveni Franz Kafka, nemalo smo se iznenadili vidjevši njegov plavi kućerak s kućnim brojem 22 (muzej na mjestu njegove (srušene) rodne kuće, blizu Starogradskog trga iliti u Židovskoj četvrti, otvoren je tek 2005. pa su horde turista 2004. uglavnom posjećivale Zlatnu ulicu, ni ne sluteći da će za koju godinu čitav grad postati Kafkin). Malecku je kuću unajmila njegova najmlađa i voljena sestra Ottla i Kafka je ondje živio 1916. i 1917., a već 1924. preselio se na praško Novo židovsko groblje. Tada smo se bez inhibicija prepuštali kafkijanskim prikazima pobunjenih mladaca koje nitko ne razumije - jedino nas je Kafka kužio - ipak ga smatravši čudakom hladnjikavog karaktera. Nitko nam nije Kafku prikazao kao čovjeka kontradiktornog karaktera - čovjeka koji je bio omiljen u društvu prijatelja, ali je bio užasno usamljen, čovjeka intenzivne emocije, koji je od iste te emocije nastojao uteći, muškarca koji je bio zaljublj...

Pročitajte više

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Pročitajte više

Jesenska Upsilamba!

Ako se u kafiću nalaktite na rub stola i osluhnete razgovor za susjednim stolom, vrlo vjerojatno ćete čuti skup žena koje se žale jedna drugoj da su opterećene - da su preplavljene očekivanjima koja od njih imaju njihova djeca, njihovi partneri, njihovi roditelji, njihovi prijatelji, da su iscrpljene kriterijima koje su si same nametnule u svijetu izobilja, u svijetu u kojem više ne znaju ni što vole, o čemu maštaju, ni tko su uopće. I ja sam žena koja se iz dana u dan gubi u obvezama i dužnostima, ali na kraju dana, ipak poznajem svoje radosti i snove, ipak znam tko sam ispod ove kože koju sam primorana pokazivati svijetu - ja sam čitateljica, ja čitam. Čitam kao da mi život ovisi o tome. Jesenski must: bicikl i oxfordice Čitanje je osamljeni sport. Da parafraziram Flannery O'Connor, srodne čitateljske duše teško je pronaći - čini mi se da ih ovih dana pronalazim tek u knjigama, u knjigama o knjigama, da bude preciznija. Sudeći po Goodreadsu, knjigu "Lolita u Teheranu" A...

Pročitajte više

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Pročitajte više

Šljokičasta žena

Pretraži ovaj blog