Neki se uzdaju u fitness, neki u retinol, ali ja mlađahan duh održavam slijedeći val lijepe književnosti - volim kad me knjiga koju čitam uputi na sljedeću u nizu, u tome uživam, od toga rastem. Tako sam došla i do knjige o kojoj danas pričam - čitajući "Lolita u Teheranu", po ne znam koji put naletjela sam na ime Dorothy L. Sayers. Naime, autorica knjige "Lolita u Teheranu", profesorica Nafisi (koja je veliki obožavatelj Nabokova, koji je Sayers smatrao iznimkom u svijetu trivijalne žanrovske detektivske literature) u svojoj knjizi opisuje kako je mahnito u knjižarama Teherana kupovala knjige za koje se bojala da će biti zabranjene od strane vlasti, a knjige Dorothy L. Sayers bile su jedne od njih. Ponašanje profesorice Nafisi zaintrigiralo me pa sam upregnula svoje sive stanice i dala se u proučavanje djela žene koju mnogi nazivaju kraljicom kriminalističkih romana, žene koja bi, da je imala bolji PR i da je bila zanimljivija filmskoj industriji (hm, i da nije bila kršćanka), danas možda bila slavnija od Agathe Christie - bar tako vele oni koji o književnosti nešto znaju.
Dorothy L. Sayers suvremenica je Agathe Christie te jedna od osnivačica The Detection cluba, čiji je prvi predsjednik bio G. K. Chesterton (Dorothy je napisala zakletvu kluba). Zanimljiva je to žena koja potječe iz obitelji svećenika anglikanske vjere, jedna od prvih žena koja je dobila diplomu na Oxfordu, koja je radila kao copywriter za jednu od najboljih reklamnih tvrtki u Londonu (znate li Guinnesovog tukana - Dorothy L. Sayers autor je slavnog copyja koji ide uz ilustraciju tukana), koja se proslavila kriminalističkim romanima o amaterskom detektivu lordu Peteru Wimseyu, koje su obožavali čitati profesori i učenjaci, zbog čega je bila trn u oku svima koji nisu vjerovali da krimi-priča može izaći iz okvira žanra, pa se čak smatrati i visokom književnošću, koja je naposljetku prevodila Danteovu "Božansku komediju", prijateljevala sa C. S. Lewisom i postala kršćanski apologet.
Osim što je bila svestrana, bila je i vrlo misteriozna žena, jedna od onih čije srce je "ocean tajni", da citiram ostarjelu Rose iz "Titanica". Naime, oporavljajući se od ljubavne veze koja nije okrunjena brakom, spetljala se s oženjenim muškarcem i rodila dijete. Znajući kakvu sramotu bi obznanjivanjem te vijesti donijela svojim roditeljima, sebi, pa i djetetu, povjerila ga je na skrb svojoj sestrični Ivy, i ostatak života o njemu brinula emocionalno i financijski, ali kao "rođakinja Dorothy". Njezini prijatelji i članovi njezine obitelji saznali su istinu nakon njezine smrti, kad je njezinu imovinu nasljedio njezin sin, John Anthony.
 |
| Mijo |
Roman "Strong poison" iliti "Ruže grimizne boje" (jedan od dva Sayersina prevedena romana kod nas) objavljen je 1930. godine, između dva rata, u zlatno doba detektivske fikcije (Poirot je nastao nešto ranije, 1920., a gospođica Marple 1927.), kao šesti roman serijala o detektivu lordu Peteru Wimseyju, a u njemu se prvi put pojavljuje Harriet Vane, spisateljica detektivskih romana koja će postati ljubav lordova života.
Krajem dvadesetih godina, Dorothy L. Sayers sa zanimanjem je pratila suđenja, pogotovo ona u kojima su optužene bile žene. Baš kao što smo mi i dan-danas fascinirani forenzičkim dokazima i načinom na koji sudovi pristupaju svirepim zločinima kao što je ubojstvo trovanjem, i Dorothy se zanimala za forenziku pa iskrojila sudsku dramu na kakvoj bi joj pozavidio i sam Grisham. Roman započinje govorom suca u sudnici - on sažima slučaj i daje porotnicima zadnje upute prije glasovanja. Na optuženičkoj klupi, skupa s ružama grimizne boje, nalazi se Harriet Vane, optužena za ubojstvo svog bivšeg izvanbračnog druga, Philipa Boyesa (doduše, društvo ju je već osudilo - ali za zlodjelo zvano izvanbračni život). Nakon dramatičnog prekida veze, Harriet je imala i motiv i priliku, pa je lord Peter Wimsey jedini koji vjeruje u njezinu nedužnost.
"Kako je neobično što piše knjige o zločinima, a da zatim i sama bude optužena za jedan. Neki bi ljudi mogli reći da se radi o sudbini."
Amaterskog detektiva lorda Petera zamišljam kao iznimno šarmantnog gospodina u četrdesetima, muškarca koji je izravan, koji je džentlemen, duhovit, odlučan, obrazovan, inteligentan, ali i ranjiv, kad treba biti. Za razliku od Agathinog Poirota, lord Peter je živi, trodimenzionalni čovjek s prošlošću i budućnošću. On ima oca i majku, brata i sestru, a zločine mu pomaže riješiti njegov batler Bunter, policijski inspektor Parker i gospođica Climpson, koja ima daktilografski biro.
"To je bio drugi put da je od Wimseya zatraženo da se ne mijenja; prvi ga je put taj zahtjev oduševio; no sada ga je prestravio. Dok se taksi vukao duž kišovitog Embankmenta, osjetio je po prvi put tupu i ljutitu bespomoćnost koja je prvi upozoravajući udar trijumfa nestabilnosti/promjenjivosti. Poput otrovanog Athulfa u Fool's Tragedy, mogao je uzviknuti: "Oh, mijenjam se, mijenjam se, užasno se mijenjam." Bilo da njegov sadašnji pothvat uspije ili propadne, stvari nikada više neće biti iste. Nije bila riječ o tome da će njegovo srce biti slomljeno nesretnom ljubavi - preživio je već agonije mladenačke vrele ljubavi, i upravo je u toj slobodi od iluzije prepoznao gubitak nečega. Od sada na dalje, svaki će sat bezbrižnosti biti ne prednost nego uspjeh - još jedna sjekira ili boca spašena, u maniri Robinsona Crusoea, s broda koji tone."
Kažu da ovaj roman označava prekretnicu u Sayersinoj karijeri jer u njemu razvija dublje emocionalne i moralne dimenzije svojih likova. Na primjer, kroz lik Harriet Vane, Sayers je istraživala teme nezavisnosti žena te reakcije društva na žene koje žive izvan tradicionalnih okvira. Ne zaboravimo, u trenutku kad je pisala "Strong poison" Dorothy L. Sayers je bila poznata spisateljica i prevoditeljica, ali i majka šestogodišnjeg sina, kojeg je skrivala od svijeta. Osuda koju doživljava Harriet mogli bismo gledati kroz prizmu osude društva koja je primorala Dorothy L. Sayers da svoje dijete zataji od svih (on je istinu saznao tek slučajno, u svojim dvadesetima).
Uvjerena u žensku neustrašivost, nadarena Dorothy L. Sayers ovim romanom htjela je poručiti da su predrasude i laži otrovi jači od arsena. Njezina pouka jest jasna, i njezini likovi jesu šarmantni, ali ja sam odana kao čuko. Kao svaki pravi ovisnik o nelagodnoj atmosferi malog mjesta u kojem svak može biti ubojica, kad se poželim detektivske fikcije, odgovor će ipak biti - Agatha Christie.
"...Prokletstvo, ona piše detektivske priče, a u detektivskim pričama krepost uvijek pobjeđuje. To je najčišća literatura koju znam."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)