"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo "
Visoka žuta žita"!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje.
 |
| Brodski korzo |
 |
| Ulaz u Starčevićevu ulicu |
Povodom 120. rođenja pjesnika Dragutina Tadijanovića, u Spomen-domu u Slavonskom Brodu, u prizemlju palače Horvat u
Starčevičevoj ulici, u kojoj su rođene balerine i u kojoj su živjeli gradonačelnici, otvorena je nedavno VII. manifestacija "Tadijine jeseni", kao i izložba "Ususret 4. izdanju Sabranih djela Dragutina Tadijanovića". Izložba donosi presjek bogatog stvaralačkog opusa jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća, a sve to u prostoru koji oživljava atmosferu pjesnikova stana u zagrebačkoj Gajevoj 2a, budući da Spomen-dom sadrži svu njegovu ostavštinu.
 |
| Palača Horvat u kojoj se nalazi Spomen-dom |
 |
| Diploma Filozofskog fakulteta i dvadesetosmogodišnji Tadija |
 |
| Indeks Šumarskog fakulteta |
 |
| Ocjene koje su posebno obradovale djecu |
Od "
Nosim sve torbe a nisam magarac", koju smo iščitavali iz školskih čitanki, preko "
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć", koju voli moja mati, "
Vezan za zemlju", koju sam čitala suznih očiju za vrijeme prebivanja u Dalmaciji, do "
Susreta", pjesme koja je krasila našu pozivnicu za vjenčanje - čini se kao da je poezija Dragutina Tadijanovića popratila sve etape mog života (o njemu sam pisala i svoj maturalni rad). Jednostavnog i jasnog jezika, strastven i nostalgičan, autentičan i dosljedan Tadijanović je uvijek mamio sentiment kod mene, pa sam ga ove jeseni, kad mi se i samoj glavom vrzmaju misli, "kao pčele oko košnice", poželjela susresti u njegovom Spomen-domu. Nakon doručka, sjeli smo u auto, iz torbe sam izvadila "Srebrne svirale" i recitirala ih (poprilično loše, ali bitna je namjera) od Osijeka do Broda.
 |
Tadijinu ostavštinu čine brojne vrijedne umjetnine - njegova je supruga Jela Ljevaković bila povjesničarka umjetnosti
|
 |
Ostavštinu čini nekoliko djela Ivana Meštrovića, Tadijinog prijatelja
|
 |
| Tadija je sve važno bilježio, a ovo je jedan od simpatičnijih zapisa |
Prijateljevao je s Meštrovićem, Gustavom Krklecom, Cesarićem i Nazorom - bio spona između starijih modernista i mlađih pjesnika nakon Drugog svjetskog rata. Akademik, urednik, prevoditelj, lektor, ravnatelj Instituta za književnost, Tadijanović je bio institucija. Ipak, njegovo najvažnije postignuće je njegova toplina i njegova srdačnost. Uživo sam ga srela 2004., par mjeseci nakon smrti njegove Jele, a uoči njegovog 99. rođendana - tog dana, on je bio najživahija i najduhovitija osoba u prostoriji. A kako vidim, krv nije voda, pa je baš takav i unuk njegove sestre Kate, gospodin Miroslav Bjelobrk, koji nas je toplo dočekao u Spomen-domu, i od kojeg smo se teško rastali, obećavajući se odazvati njegovom pozivu za posjet njegove, i Tadijine, rodne kuće. Iz prve ruke nam je ispričao o Tadiji i njegovim postignućima, ali i o postulatima kojima se u životu vodio, pa tako i poučio našu djecu, Franku i Juraja, čvrstom rukovanju, čitkom potpisivanju, čuvanju fotografija i uspomena te ih ohrabrio da se u životu bave onim što vole i da ne odustaju od svojih snova (zanimljivo, jedna od dvije Tadijine sestre zvala se Franjka, a jedan od trojice njegove braće zvao se Juraj).
Od "
Lutanja", koje je napisao kao petnaestogodišnjak, do kraja svog života, Tadija je hodao (a volio je hodati, znao je reći: "Ako prestanem hodati - prestat ću i pisati.") uzdignute glave, birajući intimu i zavičaj, pomno birajući društvo i tihi otpor kroz književnost, stavljajući uvijek hrvatski jezik i hrvatsku (slavonsku) zemlju na prvo mjesto. Ljudi nepresušne dobrote, talenata i inspiracije - takvi su, čini se, svi iz loze Tadijanovića.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)