Preskoči na glavni sadržaj

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga.

"When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself."

Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da nema proljeća do proljeća u Parizu. "A Moveable Feast", memoari Ernesta Hemingwaya, koje se može čitati i kao fikciju (od volje vam!), možda započinju opisom kasne jeseni, nalik mokrim slikama Camillea Pissarroa - kad se lišće natopi kišom, a prozori kavana se orose od daha i dima cigareta redovitih mušterija - ali ozračje u ovoj knjizi odiše jutrom koje se budi, nagovještajem sjajnoga života, proljeća na njegovoj punini.


Ernest Hemingway početkom je dvadesetih godina prošlog stoljeća radio u pariškom hotelu u kojem je Verlain umro. Kao veteran Prvog svjetskog rata, kao jedan od članova izgubljene generacije, kako ih je nazvala Gertrude Stein, životario je u Parizu, živeći u malenom stanu sa svojom suprugom i sinčićem. U gradu kojeg naziva pokretnom gozbom, napustio je posao reportera i posvetio se pisanju, u kafićima, u kojima pije cafe au lait i rum St James, u koje zalaze živopisni likovi, i žene kose crne kao vranino krilo.

"I've seen you, beauty, and you belong to me now, whoever you are waiting for and if I never see you again, I thought. You belong to me and all Paris belongs to me and I belong to this notebook and this pencil. "

Muffini s borovnicama

Možete o Hemingawayu reći što želite, i znadem da bi mi i Kat Stratford zamjerila, ali meni se njegov izričaj dopada. Meni se dopadaju njegova jednostavnost i zajedljivost, njegov smisao za detalje i uživanje u simple pleasures of life, i pismo lišeno gizdavosti. Sviđa mi se što nesebično otkriva tajne svog zanata, znajući da mladi pisci ovise o njima. "All you have to do is write one true sentence", "I had learnes already never to empty the well of my writing, but always to stop when there was still something in the deep part of the well, and let it refill at night from spring that fed it", veli Hemingway, mladić posvećen šetnji od ulice Cardinal Lamaine do bulevara St Germain, s pogledom na Notre Dame, gledanju impresionista, posjetama Gertrude Stein (Ulica Cvijeća 27), kafenisanju u Closerie des Lilas, poštivanju starijih kolega pisaca ("This is not understandable now but in those days it was a common occurence."), posuđivanju knjiga od Sylvije Beach ("No one that I ever knew as nicer to me."), druženju s Ezrom Poundom ("He worried about everyone..."), ali i kompliciranom odnosu sa Scottom Fitzegeraldom, kojem se i divio, ali i kojem je, očito, zavidio, pa otkrio suviše detalja iz njegovog privatnog života.

Posebno su lijepi trenuci nježnosti s Hadley Richardson (o kojoj sam čitala u knjizi "Gospođa Hemingway"), njegovom prvom suprugom i velikom ljubavi, koja ga je zvala Tatie, i koja je izgubila sve njegove rukopise u koferu na Gare de Lyon (Hemingway je bio prisiljen sve iznova napisati). Njihov pariški život udvoje bio je razigran, unatoč neimaštini, vedar, unatoč neizvjesnosti, kreativan, unatoč gladi (glad disciplinira, veli Hemingway). Romantika novog života nikad neće izlaći iz mode.

"But Paris was a very old city and we were young and nothing was simple there, not even poverty, nor sudden money, nor the moonlight, nor right and wrong nor the breathing of someone who lay beside you in the moonlight."

"So the next morning I woke early, boiled the rubber nipples and the bottles, made the formula, finished the bottling, gave Mr Bumby a bottle and worked on the dining room table before anyone but he, F. Puss the cat, and I were awake. The two of them were quiet and good company andI worked better than I had ever done. In those days you did not really need anything, not even the rabbit's foot, but it was good to feel it in your pocket."


U "A Moveable Feast" upoznajemo strpljivog i ambicioznog mladića koji pršti od joie de vivre, a zanimljivo, knjiga je pisana potkraj njegova života i objavljena je nakon njegove smrti od vlastite ruke. Između redaka prepoznajem radost koju mora da je osjećao prisjećajući se pariških godina, čestitajući si na otpornosti koja ga je na kraju ipak koštala života. Mnogi i danas mozgaju o razlozima njegovog samoubojstva, ali ratne traume, frajerski stav te cjeloživotno guranje emocija pod tepih gotovo neminovno rezultiraju teškom depresijom. Meni ostaju tek želja i nada da će sve ono što mi se danas čini teško podnošljivim s vremenom izblijedjeti, da će ostati samo sjećanje na ono lijepo - svježe opranu posteljinu, jutarnje zagrljaje, miris pečene slanine za doručak, vruća kava na balkonu i gukanje golubova na stablima parka u kvartu, jednog kasnog proljeća u Osijeku.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

The 90s (6)

Ovih dana mislim na Hrvoja. Hrvoje je moj stariji bratić i čudno je da odjednom mislim o njemu, jer nema ga već dvadeset i tri godine. Zapravo, duže ga nema nego što ga je bilo na ovom svijetu. Ovih dana nije me na njega sjetio ni datum (rođendane je slavio u svibnju, sestricu smrt dočekao u ožujku), a ni određeni događaj - tek filmovi koje volim, svakodnevna ja (volio bi me, kakva god da jesam), glad za pop kulturom koja me oblikuje, nadahnjuje, koja izoštrava moja osjetila i vještinu za prepoznavanje ljepote u svijetu. Hrvoje je bio veliki filmofil - gotovo sve svoje najdraže filmove gledala sam s njim, u njegovoj kućnoj videoteci (po zidovima su bili filmski plakati, na policama VHS kazete). Obožavao je Scully, a ja Muldera. Voljela sam " Čahuru " i " Bezdan ", koji su neprestano bili na TV programu, a on " Men in black ". Neki od omiljenih filmova bili su nam i " Twister " i " Jurski park " - ukratko, otkad znam za sebe, istina je b...

Mi se ne grlimo

"U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi", rekao je župnik na misi za Sisvete, prisjećajući se riječi svetog Ivana od Križa. Misli su mi zatitrale, jer baš sam se tog jutra, prije odlaska na misu, posvađala sa svim svojim ukućanima, i vjerojatno bismo, da nismo izašli iz stana, još uvijek galamili jedni na druge, jer se nekome mora istu stvar ponoviti sto puta, jer se netko ustao na krivu nogu, jer netko želi gledati nogometnu utakmicu, jer nekome treba dvadeset minuta da se obuje, netko nikada ne namjesti krevet nakon što se iz njega izvuče, a netko je isfrustriran što je uopće pomislio da je sposoban odgojiti živa bića. Da, ja nisam iz šuteće obitelji, nisam to nikad bila. Mi smo valjda uvijek vjerovali da istina oslobađa i bili ponosni na tobožnju hrabrost da ju iznesemo i drugome nabijemo na nos. Oduvijek se u mojoj kući bez pardona drugima brojalo mane, iznosilo prigovore i prijedloge, i uvijek je to bilo izrečeno - bez zagrljaja. Upravo zato, knjigu "Mi se ne gr...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...