Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga.
"When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself."
Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da nema proljeća do proljeća u Parizu. "A Moveable Feast", memoari Ernesta Hemingwaya, koje se može čitati i kao fikciju (od volje vam!), možda započinju opisom kasne jeseni, nalik mokrim slikama Camillea Pissarroa - kad se lišće natopi kišom, a prozori kavana se orose od daha i dima cigareta redovitih mušterija - ali ozračje u ovoj knjizi odiše jutrom koje se budi, nagovještajem sjajnoga života, proljeća na njegovoj punini.
Ernest Hemingway početkom je dvadesetih godina prošlog stoljeća radio u pariškom hotelu u kojem je Verlain umro. Kao veteran Prvog svjetskog rata, kao jedan od članova izgubljene generacije, kako ih je nazvala Gertrude Stein, životario je u Parizu, živeći u malenom stanu sa svojom suprugom i sinčićem. U gradu kojeg naziva pokretnom gozbom, napustio je posao reportera i posvetio se pisanju, u kafićima, u kojima pije cafe au lait i rum St James, u koje zalaze živopisni likovi, i žene kose crne kao vranino krilo.
"I've seen you, beauty, and you belong to me now, whoever you are waiting for and if I never see you again, I thought. You belong to me and all Paris belongs to me and I belong to this notebook and this pencil. "
 |
| Muffini s borovnicama |
Možete o Hemingawayu reći što želite, i znadem da bi mi i Kat Stratford zamjerila, ali meni se njegov izričaj dopada. Meni se dopadaju njegova jednostavnost i zajedljivost, njegov smisao za detalje i uživanje u simple pleasures of life, i pismo lišeno gizdavosti. Sviđa mi se što nesebično otkriva tajne svog zanata, znajući da mladi pisci ovise o njima. "All you have to do is write one true sentence", "I had learnes already never to empty the well of my writing, but always to stop when there was still something in the deep part of the well, and let it refill at night from spring that fed it", veli Hemingway, mladić posvećen šetnji od ulice Cardinal Lamaine do bulevara St Germain, s pogledom na Notre Dame, gledanju impresionista, posjetama Gertrude Stein (Ulica Cvijeća 27), kafenisanju u Closerie des Lilas, poštivanju starijih kolega pisaca ("This is not understandable now but in those days it was a common occurence."), posuđivanju knjiga od Sylvije Beach ("No one that I ever knew as nicer to me."), druženju s Ezrom Poundom ("He worried about everyone..."), ali i kompliciranom odnosu sa Scottom Fitzegeraldom, kojem se i divio, ali i kojem je, očito, zavidio, pa otkrio suviše detalja iz njegovog privatnog života.
Posebno su lijepi trenuci nježnosti s Hadley Richardson (o kojoj sam čitala u knjizi "Gospođa Hemingway"), njegovom prvom suprugom i velikom ljubavi, koja ga je zvala Tatie, i koja je izgubila sve njegove rukopise u koferu na Gare de Lyon (Hemingway je bio prisiljen sve iznova napisati). Njihov pariški život udvoje bio je razigran, unatoč neimaštini, vedar, unatoč neizvjesnosti, kreativan, unatoč gladi (glad disciplinira, veli Hemingway). Romantika novog života nikad neće izlaći iz mode.
"But Paris was a very old city and we were young and nothing was simple there, not even poverty, nor sudden money, nor the moonlight, nor right and wrong nor the breathing of someone who lay beside you in the moonlight."
"So the next morning I woke early, boiled the rubber nipples and the bottles, made the formula, finished the bottling, gave Mr Bumby a bottle and worked on the dining room table before anyone but he, F. Puss the cat, and I were awake. The two of them were quiet and good company andI worked better than I had ever done. In those days you did not really need anything, not even the rabbit's foot, but it was good to feel it in your pocket."
U "A Moveable Feast" upoznajemo strpljivog i ambicioznog mladića koji pršti od joie de vivre, a zanimljivo, knjiga je pisana potkraj njegova života i objavljena je nakon njegove smrti od vlastite ruke. Između redaka prepoznajem radost koju mora da je osjećao prisjećajući se pariških godina, čestitajući si na otpornosti koja ga je na kraju ipak koštala života. Mnogi i danas mozgaju o razlozima njegovog samoubojstva, ali ratne traume, frajerski stav te cjeloživotno guranje emocija pod tepih gotovo neminovno rezultiraju teškom depresijom. Meni ostaju tek želja i nada da će sve ono što mi se danas čini teško podnošljivim s vremenom izblijedjeti, da će ostati samo sjećanje na ono lijepo - svježe opranu posteljinu, jutarnje zagrljaje, miris pečene slanine za doručak, vruća kava na balkonu i gukanje golubova na stablima parka u kvartu, jednog kasnog proljeća u Osijeku.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)