Preskoči na glavni sadržaj

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi.


Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu.

Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim stablima, i osjećala vrelinu sunčeve zrake na dlanu, kao da u ruci držim nož kojim ću si žustrim zamahom razrezati vratnu venu i nasmrt iskrvariti. Iza mene je kuća, napola dekadentna napola obiteljska, iz čijega smjera dopiru glasovi mojega sina i muža. Obojica su goli. Brčkaju se u modrom plastičnom bazenčiću, u vodi od trideset pet stupnjeva. Nedjelja je i sutra je blagdan. Bila sam nekoliko koraka udaljena od njih, skrivena u korovu. Špijunirala sam ih. Kako ja, slaba i boležljiva žena koja sanja da drži nož u ruci, tim dvjema osobama mogu biti supruga i majka? Što ću sad? Sakrila sam tiielo, ukopavši se u zemlju. Nisam ih željela ubiti. Ispustila sam nož iz ruke i otišla objesiti rublje kao da se ništa nije dogodilo. Lijepo sam kvačicama pričvrstila čarapice mojega mališana i mojega muškarca. Gaće i košulje. Izgledala sam kao neuka seljanka koja prostire rublje i briše ruke o suknju prije nego što se vrati u kuhinju. Nisu primijetili. Rublje je s uspjehom prostrto. Ponovno liježem među srušena debla."


Učili su nas da se možemo igrati nakon što napišemo zadaću. Jednom kad se nađeš u svijetu odraslih, nema povratka, a zadaća se premetne u osmosatno radno vrijeme, prljavo posuđe, neplaćene račune, hrpe neopranog veša, mrvice na podu, kamenac u kadi, paučinu i prašinu na svakoj površini, u malo biće kojem smo potrebni i koje o nama ovisi. Preostaje li nam vremena za igru? Kad su autoricu ove knjige pitali što ju je inspiriralo na pisanje, odgovorila je sljedeće: "Motherhood as a form of prison, a trap, an ordinary destiny. Writing the novel was a chance to escape that." Naravno, Ariana Harwitz pretjerala je u prikazu emocija koje se ispolje kad žena postane majka, ali zasigurno se svaka majka može prisjetiti dana koji su bili nepodnošljivo teški, u kojima samu sebe nije mogla prepoznati, u kojima se osjećala otuđeno od svih, u kojima je, da, možda i razmišljala o odustanku, o bijegu iz Alcatraza majčinstva, a u najcrnjim danima, i o tome da ozljedi sebe ili svoje dijete. Možda ova knjiga jest odveć poremećena, možda ova protagonistica jest najnepouzdanija od svih nepouzdanih pripovjedača, ali je uvjerljivo poremećena i nepouzdana, zato, oprezno - nije za svakoga.

"Bilo je to one noći kad si se vratio s puta, sjećaš se. Onoga dana kad su na televiziji zadnji put prikazivali emisiju o onim ljudima zatočenim na otoku; navalio sam na tebe pa smo se posvađali, a onda sjeli na naslonjač, pokrili ga ručnikom, sjećam se dobro položaja i svega, i onda smo pogledali kraj emisije i jeli čips. Mislim da smo poslije ponovili ili možda hoćes reći da se nismo ni dok smo bili na putu? Dobro, ne želim se svađati. Ne, sjećao bih se. Hoćeš reci da svaki put zapišeš? Ne moram. Dobro, idemo dalje, hoćeš sad? Meni je svejedno, može i večeras, ako hoćeš, ali nemoj samo radi mene. Misliš da sam ikad to radio samo radi tebe? Misliš da sam zaboravio kako si lijepa? Prije ili poslije večere? Može poslije. Tako, oko dvanaest? Da, može dvanaest, kad ga metnemo spavati, ali ponavljam, nemoj samo radi mene."


"Tražim nekoga tko bi me potresao poput pogleda na umiruću životinju. A kada me nadvlada žudnja, ja sam krava pognute glave. A kada gorim od želje, ja sam jelen koji ulazi u šumu kao što ženik ulazi u crkvu."

Ljeti volim čitati razigrane priče o sanjarima, ali volim posegnuti i za romanima o ženama koje uznemiruje toplinski val, koje su ogrezle (kakva dobra riječ!) u nesretnom životu, koje se valjaju u blatu svog ludila - romane kao što su "Žute tapete" Charlotte Perkins Gilman, "Stakleno zvono" Sylvije Plath ili, pak, jedna od najboljih knjiga koje sam ikad pročitala, "Dani zaborava" Elene Ferrante. Arianu Harwitz, kojoj je ovo debitantski roman, kritika uspoređuje i s Virginijom Woolf - untarnji svijet njihovih junakinja nalazi se na izvol'te, njihov je narativ fragmentaran i asocijativan, s tim da je Harwitz daleko mračnija, intenzivnija i sklonija nasilju od svoje prethodnice. Nepogrešivo su prikazani izljevi svakodnevice kućanice koji se ulijevaju (i prelijevaju) u najmračniju struju svijesti koju sam u životu čitatelja uronila. Teatralnost Ariane Harwitz uopće ne začuđuje - osim što je književnica koja se igra jezicima (argentinskog je podrijetla pa piše na španjolskom, ali već deset godina živi u Francuskoj), ona je po struci dramaturg pa je sasvim logično da se prvo lice ove protagonistice čini kao stvoreno za kazalište. Filmu "Die My Love" pak, nedostaje teatralnosti. Jennifer Lawrence jest dostojna zvati se antijunakinjom, ali je odveć tiha, noćne scene jesu zanimljive, ali dosadnjikave. Očekivala sam krš i lom, ali naposljetku sam zaspala na kauču gledajući film.

"Tako je počela duga noć, a ja sam gledala u grobove sve dok nije svanulo. Poravnavajući kosu i tonući u san pod odsjajem nadgrobnih spomenika. Čitajući imena pokojnika koje ne poznajem. To je bio moj život, odnosno to će od toga trenutka biti moj život. Kad se seksam, slavim rođendane onih kojih više nema. Kad se zaljubljujem, baš kao u ovom trenutku, drhteći, bacam zemlju na lijes. Koga briga čiji. A kad masturbiram, oskvrnjujem grobnice, kad ljuljam bebu izgovaram amen, a kad se smijem, isključujem umjetna pluća. I to je razlog za poljubac, jer ja sam, kako god okreneš, oduvijek, pa čak i prije nego što sam se rodila, i cijelo vrijeme dok moj muž urla uokolo od ljubomore, mrtva."


Da je pjesma, ova bi knjiga bila dirljiva kao "Don't Speak" No Doubt, dinamična kao "My Favourite game" Cardigansa i dramatična kao "I think I'm paranoid" Garbagea, uz koje sam skakala cijeli vikend, osluškujući oblake i grmljavinu u daljini, zahvalna za relativno zdravu glavu koju nosim na ramenima. Čak i ako vam se ne svidi, ovaj roman natjerat će vas da duboko udahnete i shvatite od čega ste sazdani.

"Kako mi ga možeš ostaviti kad vidiš da spavam? Što je tebi?, pitao je i opet zaspao. Legla sam izmedu muža i našega sina. Gledala sam ih kako dišu. Prepuštaju se dubokom snu. Pogledala sam jedno lice, pa drugo. I sebe u sredini. Dosadila su mi njihova lica, uznemirila sam se kad sam vidjela da ih, poslije tolikog gledanja, više ne prepoznajem."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...