Većinu naših dana živimo nonšalantno, uzimajući sve zdravo za gotovo, uvjereni da nam je sutra zajamčeno, a onda, jednog lijepog dana, svemir nam se naruga, planovi se izjalove, izgubimo tlo pod nogama. U svakom slučaju, pred nas je stavljen izbor - strepiti u iščekivanju takvog dana ili gajiti slatku zahvalnost na svakom jutru, svakom valu, svakom lepetu krila, svakoj zvijezdi padalici (i po mogućnosti, zabilježiti komadiće te zahvalnosti, za uspomenu i dugo sjećanje).
"Kao nervozan čovjek koji živi u mahnitom i prenapučenom svijetu, gospodin Palomar nastoji smanjiti svoje odnose s vanjskim svijetom, a da bi se zaštitio od opće neuroze, pokušava što je moguće više vladati svojim osjećajima."
Mnogo je autora čiji opus čitatelja uči živjeti nekim novim životom, čiji opus ne pruža nove vidike, nego nam poklanja nove oči. Italo Calvino jedan od tih svestranih čarobnjaka riječi, jedan od onih koji cijene inovaciju, ideju, misteriju života. Posežem za njegovim knjigama svako malo - jer oduševljenje je neminovno - lani me oduševio "Barun penjač", a ovog ljeta, nadmašio ga je "Palomar".
Roman je ovo o neobičnom gospodinu Palomaru koji se na samom početku nalazi na odmoru, točnije - na plaži. Na plaži gospodin Palomar, čije ime nije ni poznato ni važno, promatra val, ne radi kontemplacije, nego da bi zahvatio sve njegove sastavnice - "u želji da izbjegne nejasne osjećaje, on svaku radnju vezuje uz ograničen i jasno određen predmet". Val se razbija u tisuću komadića, slika, kapljica i mi ga slijedimo, ukorak s gospodinom Palomarom, gubeći se u mislima, otpuštajući svjetovne terete.
"Stoga on, čim je izdaleka spazio brončano-ružičasti oblak nagog ženskog torza, žurno namješta glavu tako da mu pogled cilja uprazno, jamčeći građanski obzir prema nevidljivoj granici koja okružuje ljude.
Ipak - razmišlja produživši dalje i vrativši oduzetu slobodu očnim jabučicama, čim je s obzora nestalo prepreke - ja time izražavam otpor prema gledanju, odnosno, i sam podržavam pravilo koje kaže da je gledanje grudi nedopušteno, drugim riječima, razapinjem neku vrst mentalnog grudnjaka između sovjih očiju i onih grudi koje su mi se, ako je suditi po blistavilu doprlom do rubova mojega vidnog polja, učinile jedrima i oku ugodnima. Ukratko, moje ne-gledanje pretpostavlja da razmišljam o toj nagosti, da me ona brine, što znači da se zapravo ponašam nametljivo i nazadno."
Knjiga se sastoji od 27 kratkih poglavlja, raspoređenih u strogu strukturu 3 × 3 × 3 (Palomarovi praznici, Palomar u gradu i Palamarove tišine), a Calvino postavlja Palomara u svakojake situacije, zbog čega njegov junak nalikuje epizodnom liku kakav je Mr. Bean - Palomar se tako nalazi na žalu, u blizini obnaženih grudi, u vrtu (promatra kornjače, kosa, travnjak), gleda nebo, na terasi je, u shoppingu, u zoološkom vrtu itd.
Palomar je istovremeno iritantan i zabavan lik - u jednoj epizodi, naprimjer, Palomar promatra japanski zen vrt, zamišljajući mir i tišinu, "stiješnjen među stotinama posjetitelja koji ga gurkaju sa svih strana, među objektivima fotografskih aparata i kamera što se probijaju kroz laktove, koljena, uši gomile..." Nadalje, Palomar u dućanu sirevima duboko promišlja o vrstama sireva, mučeći se birajući najprikladniji za sebe, a onda, naposljetku, posegne za najbanalnijim sirom od ponuđenih - čitatelj se smije njemu, smije se s njim, prepoznajući se u toj životnoj ironiji, toliko puta proživljenoj na vlastitoj koži. Raskošnim jezikom, detaljno i s velikom dozom humora Calvino opisuje Palomarove misli i reakcije pa ne mogu a da se ne cerekam čitajući ovaj tekst, i ne mogu da ne pomislim - obožavam Calvina!
Gospodin Palomar intenzivno doživljava svijet oko sebe, nukajući nas da vidimo pojave u njemu očima djeteta, ušima sljepca. Meditativno je ovo djelo o nervoznom čovjeku koji se želi dekonstruirati (shout-out Alfa mužjacima!) u mahnitom svijetu, a koje je, iako objavljeno prije četrdesetak godina, danas itekako intrigantno čitati. U cyber prostoru X objava, blic komentara, tik tok videa i neverending niza fotografija, čitati tekst ovog zaigranog čovjeka koji ima vremena, volje i vještine za rastavljanje prirodnih pojava na proste filozofske faktore uistinu je poseban i inspirativan doživljaj.
"Sada bi se reklao da ptice zauzimaju samo onaj dio neba koji još nije obasjan zrakama zalazećeg sunca. No, pogledaju li se bolje, jasno se vidi da se ptice zgušnjavaju i razrjeđuju kao da su dio dugačke vrpce koja leprša u cik-caku. Ondje gdje se traka savija, jato izgleda gušće, poput pčelinjeg roja, ondje gdje se proteže bez savijanja, vidimo tek točkice rasutih letova.
Kad i posljednje svjetlosti nestane s neba, plima mraka diže se iz dubine ulica i prekriva arhipelag crijepova, kupola, terasa, potkrovlja, belvedera i zvonika; a lepet crnih krila nebeskih osvajača spušta se sve dok se ne pomiješa s pripostim letom gradskih golubova, budalastih posranaca."
Potkraj godišnjeg odmora, inače se čini kao da je svemu došao kraj - ispijanju kave uz ruganje galebova u lučici, kruhu i pašteti za trpezom, moljakanju za kuglicu slamboša na plaži, promatranju paučinastog ruja, šojki i mlađih verzija galebova koji odmaraju na suncem spaljenom travnjaku, pustolovinama, prepirkama i životnim lekcijama, palačinkama uz miris soli, točkicama na sklopivoj stolici - ali ovaj put, uz gospodina Palomara, učinilo mi se da, hej, život tek počinje.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)