Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji odmor, i kažu da valja napuniti baterije, a ja sam tako - neodmorena. Prolaze mi tako minute, nikad se neće vratiti.
Ležanje u polju lavande
Zalazak sunca u Izletišu Pekici
"Volim ponavljanja. Ponavljanja pretvaraju vrijeme u mjesto, dane pretvaraju u kuću, gdje su ponavljanja zidovi, pod i krov. Unutar toga zdanja, toga pletiva rutina, vrijeme kao da ne prolazi, jer svaka radnja i kretanje ponavlja prijašnje i tako ih učvršćuje. Čudno je da vrijeme izvan toga tim brže prolazi. Maloprije je bila jesen, maloprije je bila zima, maloprije je bilo proljeće. Meni su maloprije bile trideset četiri godine, četrdeset dvije, četrdeset pet."
Odgovore - zbog kojih shvaćam da bolesno volim svoju osječku rutinu - pronalazim u Knausgårdovom "Ljetu", zbirci crtica koje je pisao ljeti, dnevniku kojeg je vodio u ljeto 2016., netom prije razvoda od svoje supruge, Linde Boström. Iako gajim podvojene osjećaje prema Karlu Oveu kao čovjeku, Karl Ove kao autor mi se dopada - volim njegovu odanost ispovjednoj tradiciji, volim premetati njegove riječi po ustima, mogu ih osjetiti slatke ili gorke na jeziku, mogu mi zazvoniti u ušima, mogu dati novi smisao onome o čemu sam već imala mišljenje ili stav. Čitanje Knausgårda nalik je čitanju Prousta, pitko i emotivno iskustvo koje ne ostavlja ravnodušnim.
"I mislim da o toj bliskosti govorimo kad govorimo o autentičnosti. Jer bliskost radikalno poništava distancu, koja je središnja u svim teorijama otuđenja iz prošlog stoljeća i koja je još uvijek aktualna u našim čežnjama za opipljivim, što doživljavamo bližim stvarnosti. Krajnje točke nisu modernizam i antimodernizam, napredak i nazadovanje, nego je težina samo na posljedicama ravnoteže između bliskosti i nebliskosti, a to ne ovisi o tome što nam je korisno i što hoćemo od života. Hoćemo li registrirati kesten, hoćemo li ga vidjeti i dopustiti mu da zauzme mjesto u nama, hoćemo li osjetiti njegovu prisutnost svaki put kad prođemo pokraj njega, njegova sasvim vlastita mjesta u stvarnosti? Ono što kesten artikulira, ono što izražava, nije ništa osim njega sama. A možda isto vrijedi i za nas, da ono što artikuliramo, što izražavamo nije ništa osim nas samih? Određena pojava na određenom mjestu u određeno vrijeme? Sve više tako razmišljam da su misli samo nešto što struji kroza me, da su osjećaji samo nešto što struji kroza me, i da sam istotako mogao biti netko drugi, da nije toliko bitno tko sam, nego da jesam, i da isto vrijedi za kesten koji upravo sad stoji pred mojim prozorom, tiho nadvisujući sve, u kaosu zelena lišća i bijelih cvatova."
U "Proljeću" Knausgård opisuje nov život - svojoj kćeri pokušava predstaviti svijet u koji je došla, u zraku se ćuti listanje, cvatnja, svjež zrak, novina. U "Ljetu", pak, zrak je sparan, ustajao, osjeti se dim cigarete (gotovo vidim žar njegove cigerete u mraku, dok sjedi na terasi i razmišlja) - obraćajući se ponovno kćerki, Knausgård oplakuje sadašnji trenutak usred života kojeg živi. Kao i uvijek, on opisuje svoju rutinu, svoje roditeljske pothvate, suprugu gotovo ne spominjući (dotiče se tek njihovog posljednjeg odmora) - neiskusnom čitatelju moglo bi se učiniti da je on samohrani otac četvero djece, tako hrabar, tako sposoban (tko ga ne zna, skupo bi ga platio, rekli bi u mom kraju). Negdje ispod junaštva krije se cijela istina, ali istina ne zanima ovog Norvežanina - on ima svoju istinu, svoju borbu, druga mu ne treba.
"I vjerujem u to, da je tako, da je pjesnička istina ako ne veća, onda barem važnija od istine. Ali ne trebate napisati mnogo vlastitog iskustva prije nego što primijetite da isti princip o pjesničkoj istini vrijedi i ondej. Ne tako što dodajete ili izmišljate, nego s mišlju kako se priča oblikuje, koju njezinu verziju postavljate kao važeću. To je gotovo poput jednadžbe: raste li opća sitina, osobna se istina smanjuje. To je prije svega pitanje građenja prostora u pripovijesti, koliko toga oko ja objelodanjuje, i u kojoj se mjeri pripovjedač poistovjećuje s ja. Ako je poistovjećivanje potpuno, osobna istina postaje velika, ali onda se izražava samo ona, i o tome je riječ u praviliu da književnost mora biti osoba, ali ne i privatna. Privatno je ono što je relevantno samo onomu tko piše. Tu dolazimo do paradoksa da pisac mora napraviti kompromis s vlastitom istinom, odnosno, stvoriti ja s kojim se ne poistovjećuje potpuno, kako bi mogao ili mogla izraziti nešto što može biti istinito i drugima."
Povratak u Svetvinčenat
Istarska kažeta
Plan parka
Streličarstvo
Mozgalice u dvorištu
"Pisanje o sebi kretanje je iznutra prema van", veli Karl Ove, i ja gutam te njegove riječi, i prepoznajem se u njima, i drago mi je što Karl Ove nije tankoćutni pisac koji razumije tuđe osjećaje, sviđa mi se ta njegova bezobzirnost, utažujem žeđ u njegovoj refleksiji - on tuđe ne gleda, o drugima ne pretpostavlja (jer sve su to pretpostavke...), ne razmišlja. On kreće iznutra prema van i trudi se upoznati sebe, ja, svoje. On namiruje svoju potrebu, jer nitko drugi je namiriti neće. Utjehu i zadovoljstvo pronalazi u filozofiji i u umjetnosti (voli Muncha, voli "Dane zaborava", Borgesa (!), Calvinovog "Baruna penjača", kako saznajem iz njegovih intervjua), primjećuje ih u prirodi oko sebe, u ljetnim rekvizitima.
Iako u svojim intervjuima poriče svetost života, uzimajući ga takvog kakav jest - neuredan, čudan, glasan - njegovi zapisi itekako pokazuju da je ljudsko iskustvo u svojoj naravi transcendentno, da u svakoj travki možemo naći smisao, da u prskalici za vodu možemo pronaći pitanja koja si valja postaviti, da u ruganju galebova možemo čuti "prazninu ljeta", da u knjigama možemo pronaći dozvolu da budemo naborani, turobni i nervozni, da budemo izmoreni i beznačajni, da budemo - čovjek.
"Nešto obratno, komadić ljeta koji se skladišti i vadi u zimu, ne postoji, jer toplina ubrzava procese, hladnoća ih zaustavlja, a tako je jer sve dolazi ni iz čega, i jer je ništa, praznina, ispražnjeno i od topline i od kretanja. To je polazište, kojemu sva toplina i sve kretanje prkose samim svojim postojanjem. Ako kretanje i toplina prestane, ne nastaje ništa. Kretanje i toplina ne mogu se sačuvati, nego samo regenerirati, samo dalje prenositi, od toga proizlazi histerija i manija u životu, u čemu sudjeluju i kocke leda kad se ljeti pojave, jer i u njima raste brzina, transformiraju se, postaju voda, koja je tekući ili žuboreći, pljuskajući ili strujeći, grgljajući ili zapljuskujući zarobljena u velikom kolu koje se okreće između zemlje i neba i drži sve u pokretu."
Domaće životinje
Kućica na drvetu
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)