Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole, i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečenica. "Neću ti kupiti tu lopticu skočicu!", "Ne lupaj lopticom o zid, nismo sami u zgradi!", "Ne moraš jesti sladoled triput na dan, imaš kolesterol!", "Dobro, samo jednu kuglu!", "Ne možeš dobiti mobitel, on njega ti trune mozak!", "Uzmi mobitel, al' samo na deset minuta, i nemoj da vidim da pališ Youtube!", "Halo, gasi taj Youtube!", "Ne možeš ponijeti tri kile kamenja s plaže!", "Nek ti je dosadno, Tesla je izumio struju kad mu je bilo dosadno!", "Uhvati se za uši i skači, tak' su meni govorili!", "Pokupi to s poda, inače leti kroz prozor!", "Ako netko još jednom kaže 'mama', vrištat ću", "Dođi da ti namažem čelo, znaš kako sam ja jednom izgorila po čelu!", "Je l' se moraš stalno po nečemu pentrati?", "Jesi l' ti uopće piškio danas?", "Baš me briga, ne moraš jesti, budi gladan!", "Ne gledaj seku, a ti se makni od njega!" - rečenice su po kojima će me pamtiti moja djeca, često si mislim. Rastužuje me to, jer, znate, nekoć sam bila dijete bujne mašte i imala sam štošta za ponuditi svijetu.

Izletište Pekici kraj Svetvinčenata ima 36 000 sadnica lavande - Emil Pekica ljubazno nas je poveo do svojih polja, a djecu su najviše oduševili njegovi brojni psi, koji su nas u ovoj vođenoj turi pratili

Obilazak polja lavande kod Pekica moguć je od kraja lipnja do kraja srpnja, kada lavanda cvate - obilasci kreću od 9, 17:30 i 19:30 h, rezervacija nije potrebna

Zato, knjiga u kojoj zanimljiva signora opisuje svog osebujnog oca koji sve i svakoga naziva paštročima, crnjama, kilavcima, šempijama i magarcima, a djeci govori rečenice kao što su: "Čovjek s vama ne more nikamo!", odmah mi se svidjela. Zapravo, već čitajući autoričinu napomenu, znala sam da je ovo knjiga kao stvorena za mene. "Nisam htjela previše govoriti o sebi. Ovo ustvari nije priča o meni, nego, premda je puna rupa i propusta, priča o mojoj obitelji. Moram dodati da sam u djetinjstvu i mladosti uvijek kanila napisati knjigu koja će govoriti o mojim bližnjima. Ovo je dijelom ta knjiga: ali samo dijelom jer su uspomene nepostojane i jer su knjige utemeljene na zbilji često tek blijedi tragovi i krhotine onoga što smo vidjeli i čuli", zapisala je Natalia Ginzburg, spisateljica koja je odrastala u Torinu između dva svjetska rata, u židovsko-građanskoj obitelji Levi, pojašnjavajući da su mjesta, događaji i osobe iz knjige "Obiteljski rječnik" stvarni.

Njezin otac bio je sveučilišni profesor anatomije, vječni mrgud visokih kriterija, koji je "cijenio i poštovao socijalizam, Englesku, Zoline romane, Rockefellerovu zakladu, planine i vodiče o Val d'Aosti", za razliku od njezine majke koja je voljela "socijalizam, poeziju Paula Verlaine, glazbu, a posebno Lohengrin", i koja je "svemu pristupala i sve prihvaćala s vedrinom, te je u svemu i svima pamtila samo dobro i vedrinu, a bol i zlo ostavljala je postrani posvećujući im tek s vremena na vrijeme kratak uzdah". Ako ovu knjigu čitamo kao roman, kako je željela autorica, onda su otac i majka protagonisti ove neobične zbirke sjećanja Natalije Ginzburg koja bilježi dijelekt svoje obitelji, rečenice kojima iskazuju privrženost i kojima se razlikuju od drugih obitelji. Ideja da se obitelj prepoznaje po rečenicama inovativna je, ali i jednostavna u svojoj istinitosti - čitajući, pokušavala sam iz zaborava iščupati sve rečenice koje su tijekom mog odrastanja izrekli moji roditelji i moje sestre (i koje bi bilo jako teško popisati tako da čitatelju budu razumljive i zanimljive!), pribojavajući se rečenica koje će ostati začahurene u glavama moje djece.

Svetvinčenat ili Savičenta, kako kažu čakavci, mjesto je u unutrašnjosti Istre od dvije tisuće stanovnika

Veliki trg iliti Placa, zadržao je renesansni izgled, a okružen je jednokatnicama s renesansnim prozorima (romantično, na jednom zvonu je pisalo Obitelj Sirotić)

"Obiteljski rječnik" u hladu masline

Pizzeria Grimani nalazi se na Placi, ali krušna peć pali se tek poslijepodne

Trg je opasan kaštelom, crkvom Marijina navještenja s kraja 15. stoljeća, cisternom i gradskom ložom iz 18. stoljeća

"Nas braće i sestara ukupno je petero. Stanujemo u različitim gradovima, neki od nas žive u inozemstvu: i ne dopisujemo se često. Kad se sretnemo, ponekad smo rastreseni ili ravnodušni jedni prema drugima. Ali dovoljna nam je jedna riječ. Dovoljna je jedna riječ, jedna rečenica: jednao onih starih izjava, koje smo u djetinjstvu čuli i ponovili nebrojeno puta. Dovoljno je reći: "Nismo došli u Bergamo u ratni pohod", ili "po čemu vonja sumporna kiselina" da bismo odjednom oživjeli nekadašnji odnos, djetinjstvo i mladost, neraskidivo vezane za te riječi. Jedna od tih izjava ili riječi omogućila bi nam da se mi braća i sestre međusobno prepoznamo u mračnoj pećini, među milijunima ljudi. Te rečenice naš su latinski, rječnik naših minulih dana, one su kao egipatski ili babilonsko-asirski hijeroglifi, svjedočanstvo o životnoj jezgri koja je prestala postojati, ali koja preživljava u svojim tekstovima, nije ih odnijela bujica ili je nagrizao zub vremena. Te izjave temelj su našeg obiteljskog jedinstva, koje će opstati dok god nas bude na svijetu, uvijek se iznova stvarati i oživljavati u najrazličitijim dijelovima zemlje, kad netko od nas bude rekao: "Poštovani gospodine Lipmann", u našim će ušima odmah odjeknuti nestrpljiv glas mog oca: "Dosta s tom pričom! Već sam je toliko puta čuo!"

Savičentom dominira srednjovjekovni Kaštel Morosini-Grimani 

Dvorac je reprezentativno uređen, a multimedijalni prikazi njegove povijesti posebno će oduševiti najmlađe (izgađali smo uskoke uzduž i poprijeko) - obiteljsku ulaznicu platiti ćete 25 eura

Pogled iz kule

Kaštelom je vladala Morosina Morosini (yup, zvuči kao Brain Rot lik), bogata venecijanska gospa koja se 1560. udala za Marina Grimanija, dužda Venecije

Prva postaja: kušaonica u dvorcu (probala sam bisku i correttini)

U ovom izdanju popularne knjige iz serijala ove američke autorice Ana i Ivan putuju u srednjovjekovni dvorac kroz Našičku šumu (da, Našičku! - shout out prevoditelju!), umjesto kroz Frog Creek Woods

Ulaz u Kaštel

"Obiteljski rječnik" vrlo je neobična knjiga - pisana je u fragmentima koji teku. Jezik promatračice Natalije neprimjetno se pretače iz djetinjeg u zreliji, ali uvijek lišen sentimenta, lišen subjektivnih dojmova - ona je tek muha na zidu obiteljske kuće. Ipak, njezine pronicljive bilješke otkrivaju toliko toga o sjeveru Italije, o burnoj povijesti antifašizma, ali i o čitavoj sviti poznatih i nepoznatih likova koji su prodefilirali kroz kuću Levi (Luigi Salvatorelli, Cesare Pavese i Primo Levi samo su neki od njih). Čitajući "Obiteljski rječnik", primjećujem odmjerenost, eleganciju, decentnu uglađenost, glasnu i dostojanstvenu tišinu Talijana sa sjevera - postaje jasno da ovo nije knjiga nalik strastvenoj napuljskoj "Santa Luciji", ovo je knjiga u kojoj se čuje čvrsti "O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao..." Narav židovsko-katoličke građanske obitelji u doba progona i jačanja fašizma, ali i vrijednosti koje je Natalija naučila u obitelji, razabiru se tek između redaka. Primjerice, kad govori o svom suprugu, inače prijatelju obitelji Levi, poznatom aktivistu i novinaru, ona bilježi tek jednu rečenicu: "Leone i ja vjenčali smo se i otišli živjeti u stan u Kroketskoj" ili "Leone je umro u zatvoru, u njemačkom krilu zatvora Regina Coeli u Rimu tijekom njemačke okupacije jednog ledenog dana u veljači." Njezine riječi nisu na papiru ostavljene nonšalantno, nego promišljeno - njezina suzdržanost čitatelja dovodi do suza.

Ganula me i Natalijina ljubav prema roditeljima - proničući njihove mane, ona ih s dragošću oživljava, ne osuđujući, ne zamjerajući. Otac, koji je htio liječiti ljude, ali pod uvjetom da oni ne traže da ih liječi, koji je pušio kao Turčin, ali nije htio da drugi puše, koji je gubio stvari pa druge optuživao za neurednost i koji je uvijek govorio da je dosadno onima koji nemaju unutarnji život, gradio je karakter Natalije koju povijest pamti kao odvažnu političarku, kao neustrašivu samohranu majku troje djece i kao spisateljicu koja je i danas uzor mladim talijanskim autoricama. "Obiteljski rječnik" u formatu kuće Bodini (izvrsno leži u ruci!), bio mi je utješno štivo u doba obiteljskog ljetovanja, kad pošto-poto valja biti romantičan i pronaći ljepotu i u vlastitoj grintavosti i u djetinjoj dosadi, znajući - čak i nemile rečenice, kojima pribjegavamo ovih dana, jednog će dana biti nečija uspomena.

"Naša mama je premlada!" grintala mi je katkad Paola. "Ja bih radije imala staru, debelu, potpuno sijedu majku! Majku koja bi stalno bila kod kuće i vezla stolnjake. Kakva je Adrianova majka. Uz staru, smirenu majku osjećala bih se toliko sigurnije. Majku koja ne bi bila toliko ljubomorna na moje prijateljice. Ja bih joj dolazila u posjet, a ona bi me uvijek dočekivala vedra, s vezom u ruci, u crnini od glave do pete, i dijelila bi mi dobre savjete.

Govorila joj je: "Ako ti je tako dosadno, što ne naučiš vesti? Moja svekrva veze! Veze po čitav dan!" A majka bi odvratila: "Ali svekrva ti je gluha! Nisam ja kriva što nisam gluha kao tvoja svekrva! Meni je dosadno stalno čamiti kod kuće! Meni se šeće!"

Rekla bi: "Taman posla da naučim vesti! Nije to za mene! Ne znam ni štopati! Kad tati krpam čarape, to ispadne tako loše da Natalina mora sve ispočetka!"

Nastavila je učiti ruski i to sama pa je na kauču rastavljala riječi na slogove, a kad bi joj Paola došla u posjet, rečenice iz gramatike čitala joj je slog po slog.

Paola bi rekla: "Uh! Što je mama naporna s tim ruskim!"

Osim Kaštela, u Svetvinčenatu može se posjetiti i Kuću vještice Mare, koja je spaljena na Placu kao vještica, a u kojoj se može naučiti nešto više o mori ili krsniku - za sve ljubitelje znanstvene fantastike iliti Buffy 

Crkva Marijina navještenja

U crkvi se nalazi grob blaženog Miroslava Bulešića, koji je rođen u ovoj župi, a ubijen u Lanišću 1947. 

Pizzeria Palace nudi nezaobilazne pizze, ali i domaću pastu, koja nam se svidjela

Groblje u Svetvinčenatu na kojem se nalazi crkvica svetog Vincenta

Juraj: Od svega na svijetu najviše volim putovati na more!

Mama: O, Bože, pa zašto?

Juraj: Pa zato što tu možemo radit' što god hoćemo.