Preskoči na glavni sadržaj

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu".


Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na "Divljinu" Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja stazom od Mineheada u Somersetu, kroz sjeverni Devon, Cornwall i južni Devon, sve do Poolea u Dorsetu djelovala im je izvedivo u trenutku u kojem su ostajali bez farme koju su zvali domom. Kao da to nije bilo dovoljno, odmah nakon presude, Raynor i njezin muž saznali su i uzrok muževe višegodišnje boli u ramenu - bio je to poraz koji ih je mogao dokrajčiti. Ali nije - umjesto toga, oni su odlučili da neće stajati na mjestu.



"U redu je, dobro smo, nitko nije kriv. Iz nas su nahrupile riječi boli, samosažaljenja, mržnje - prema sucima, liječnicima, lažnim prijateljima, onome drugome. Neizdrživa, očajnička potreba za vodom nadvladala je sve druge potrebe, prikrila bol u našim zglobovima, izmučenim stopalima punim žuljeva, opaljenoj, posječenoj i izgrebenoj koži. Ništa drugo nije bilo važno; trebali smo vodu i trebali smo je odmah."

Raynor vrlo praktično opisuje njihovo putovanje pa se knjiga onima željnima dinamičnijeg pripovijedanja može činiti dosadnom, ali onaj koji umije uživati u slow livingu mogao bi pronaći ljepotu u crticama s Rayinog i Mothovog putovanja Stazom jugozapadne obale. Za razliku od Cherly Strayed, Raynor Winn ne poseže za retrospekcijom, ona se ne otkriva čitatelju na taj način - ne istražuje uzroke i ne analizira pogreške. Jedino sjećanje kojem se vraća je trenutak u kojem je prvi put ugledala svog muža, koji je kao osamnaestogodišnjak u kantini collegea umakao Mars čokoladicu u šalicu čaja. Taj sudbonosni susret označio je početak njihove ljubavne veze i njihovog braka koji se čitatelju čini gotovo neprirodno skladan, i to na putovanju prepunom izazova, dok na leđima nose ovrhu, evikciju, sve što posjeduju i bolest kao što je CBD.


Promjenjivo englesko vrijeme otežavalo im putovanje dugo tisuću kilometara, ali spavanje u šatoru pod zvijezdama, plivanje u bistroj vodi obasjanoj mjesečevim zrakama i kušanje voća sa stabla činilo je putovanje vrijednim. Raynor bilježi sve te slatke trenutke za koje se hvata netko kome se čini da nema kontrolu nad svojim životom, kome se čini da je sve izgubljeno, da nikada više neće osjetiti sigurnost kakvu je osjećao među svojim zidovima. Sa svega četrdesetak funti na računu, s ekscentričnim, ali i dobronamjernim pjesnicima, surferima, rudarima, mudracima i prorocima koje sreću putem, ali i kravama, galebovima, dupinima, tuljanima i fazanima, Raynor i Moth ostaju predani trenutku - i u tome leži tajna uspjeha ove knjige. Namjera s kojom je pisana, koju Raynor otkriva u razgovorima o knjizi, ali i revolucionarna misao - da čovjek može otpustiti svoje jučer i život živjeti samo danas - čine ove memoare posebnima. Osim što nudi ideju da dom nije mjesto, nego osjećaj, ali i pomisao da nas niz nesretnih događaja u našoj prošlosti ne definira, Raynor podsjeća i na iscjeljujuću narav hodanja, kako figurativnu, tako i doslovnu (čitali smo "Deset tisuća koraka", zar ne?). Čovjek je biće kretanja, zato se i veselimo godišnjem odmoru, tim danima koji nas oslobađaju bremena obveza, koji otpuštaju sve što nas drži za jedno mjesto. Slobodni dani šire nam krila, nude nam priliku za istraživanje, za nove perspektive ili za prepuštanje lijenim trenucima stvorenima za ono što volimo, za one koje volimo. Naravno, i dobro štivo pomaže u tome!

Dugo toplo ljeto želim nam od srca!

"Umjesto da pješačenjem dobijemo na vremenu kako bismo si sredili misli i osmislili plan, pretvorilo se u meditaciju, mentalno ništavilo ispunjeno vjetrom sa soli, prašinom i svjetlom. Svaki je korak imao svoj odjek, svoj trenutak snage ili neuspjeha. Taj korak, i sljedeći, i sljedeći, i onaj iza njega, to je bio razlog i budućnost. Svaki klanac iz kojeg bismo se uspeli bio je pobjeda, svaki preživljeni dan razlog da preživimo i sljedeći. Svaki je udah ispunjen soli čistio naša sjećanja, uglađivao njihove rubove, ublažavao ih."



"Gospođa je krenula u potragu za davno izgubljenim ljetima, koja su uvijek tu negdje, odmah iza ugla. Na nekoj osnovnoj razini, možda smo svi mi na stazi isti; možda svi tragamo za nečim. Gledamo natrag, gledamo naprijed ili tražimo nešto što nedostaje. Privukao nas je rub, djelić divljine gdje možemo dopustiti odgovorima da dođu ili ne dođu, a pronađemo način kako prihvatiti život, svoj život, što god to bilo. Jesmo li pretraživali tu usku granicu između kopna i mora u potrazi za drugim načinima postojanja te usput postali stanovnici rubnih područja? Zaglavljeni između dvaju svjetova. Hodamo tankom linijom između pitomosti i divljine, izgubljenog i nađenog, života i smrti. Na rubu postojanja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...