Preskoči na glavni sadržaj

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu".


Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na "Divljinu" Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja stazom od Mineheada u Somersetu, kroz sjeverni Devon, Cornwall i južni Devon, sve do Poolea u Dorsetu djelovala im je izvedivo u trenutku u kojem su ostajali bez farme koju su zvali domom. Kao da to nije bilo dovoljno, odmah nakon presude, Raynor i njezin muž saznali su i uzrok muževe višegodišnje boli u ramenu - bio je to poraz koji ih je mogao dokrajčiti. Ali nije - umjesto toga, oni su odlučili da neće stajati na mjestu.



"U redu je, dobro smo, nitko nije kriv. Iz nas su nahrupile riječi boli, samosažaljenja, mržnje - prema sucima, liječnicima, lažnim prijateljima, onome drugome. Neizdrživa, očajnička potreba za vodom nadvladala je sve druge potrebe, prikrila bol u našim zglobovima, izmučenim stopalima punim žuljeva, opaljenoj, posječenoj i izgrebenoj koži. Ništa drugo nije bilo važno; trebali smo vodu i trebali smo je odmah."

Raynor vrlo praktično opisuje njihovo putovanje pa se knjiga onima željnima dinamičnijeg pripovijedanja može činiti dosadnom, ali onaj koji umije uživati u slow livingu mogao bi pronaći ljepotu u crticama s Rayinog i Mothovog putovanja Stazom jugozapadne obale. Za razliku od Cherly Strayed, Raynor Winn ne poseže za retrospekcijom, ona se ne otkriva čitatelju na taj način - ne istražuje uzroke i ne analizira pogreške. Jedino sjećanje kojem se vraća je trenutak u kojem je prvi put ugledala svog muža, koji je kao osamnaestogodišnjak u kantini collegea umakao Mars čokoladicu u šalicu čaja. Taj sudbonosni susret označio je početak njihove ljubavne veze i njihovog braka koji se čitatelju čini gotovo neprirodno skladan, i to na putovanju prepunom izazova, dok na leđima nose ovrhu, evikciju, sve što posjeduju i bolest kao što je CBD.


Promjenjivo englesko vrijeme otežavalo im putovanje dugo tisuću kilometara, ali spavanje u šatoru pod zvijezdama, plivanje u bistroj vodi obasjanoj mjesečevim zrakama i kušanje voća sa stabla činilo je putovanje vrijednim. Raynor bilježi sve te slatke trenutke za koje se hvata netko kome se čini da nema kontrolu nad svojim životom, kome se čini da je sve izgubljeno, da nikada više neće osjetiti sigurnost kakvu je osjećao među svojim zidovima. Sa svega četrdesetak funti na računu, s ekscentričnim, ali i dobronamjernim pjesnicima, surferima, rudarima, mudracima i prorocima koje sreću putem, ali i kravama, galebovima, dupinima, tuljanima i fazanima, Raynor i Moth ostaju predani trenutku - i u tome leži tajna uspjeha ove knjige. Namjera s kojom je pisana, koju Raynor otkriva u razgovorima o knjizi, ali i revolucionarna misao - da čovjek može otpustiti svoje jučer i život živjeti samo danas - čine ove memoare posebnima. Osim što nudi ideju da dom nije mjesto, nego osjećaj, ali i pomisao da nas niz nesretnih događaja u našoj prošlosti ne definira, Raynor podsjeća i na iscjeljujuću narav hodanja, kako figurativnu, tako i doslovnu (čitali smo "Deset tisuća koraka", zar ne?). Čovjek je biće kretanja, zato se i veselimo godišnjem odmoru, tim danima koji nas oslobađaju bremena obveza, koji otpuštaju sve što nas drži za jedno mjesto. Slobodni dani šire nam krila, nude nam priliku za istraživanje, za nove perspektive ili za prepuštanje lijenim trenucima stvorenima za ono što volimo, za one koje volimo. Naravno, i dobro štivo pomaže u tome!

Dugo toplo ljeto želim nam od srca!

"Umjesto da pješačenjem dobijemo na vremenu kako bismo si sredili misli i osmislili plan, pretvorilo se u meditaciju, mentalno ništavilo ispunjeno vjetrom sa soli, prašinom i svjetlom. Svaki je korak imao svoj odjek, svoj trenutak snage ili neuspjeha. Taj korak, i sljedeći, i sljedeći, i onaj iza njega, to je bio razlog i budućnost. Svaki klanac iz kojeg bismo se uspeli bio je pobjeda, svaki preživljeni dan razlog da preživimo i sljedeći. Svaki je udah ispunjen soli čistio naša sjećanja, uglađivao njihove rubove, ublažavao ih."



"Gospođa je krenula u potragu za davno izgubljenim ljetima, koja su uvijek tu negdje, odmah iza ugla. Na nekoj osnovnoj razini, možda smo svi mi na stazi isti; možda svi tragamo za nečim. Gledamo natrag, gledamo naprijed ili tražimo nešto što nedostaje. Privukao nas je rub, djelić divljine gdje možemo dopustiti odgovorima da dođu ili ne dođu, a pronađemo način kako prihvatiti život, svoj život, što god to bilo. Jesmo li pretraživali tu usku granicu između kopna i mora u potrazi za drugim načinima postojanja te usput postali stanovnici rubnih područja? Zaglavljeni između dvaju svjetova. Hodamo tankom linijom između pitomosti i divljine, izgubljenog i nađenog, života i smrti. Na rubu postojanja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...