Kad dođu teški dan, kad odu svi jarani, when I am down and, oh my soul, so weary, ukratko - svaka 24 dana - uhvatim se za neku srcedrapajuću pjesmu i žmičem ju na repeatu dok me ne izbavi iz ponora PMS-a - ovih sam dana tako izlizala "Waves" Australca Deana Lewisa. Godišnjica mature, prehlada koju sam garant pokupila ljubeći šesnaestero ljudi iz djetinjstva i stihovi o divljoj mladosti koja nam nestade pred očima izmamiše mi šmrklje na nos odnosno suze na oči, a kad su se valovi umirili, ostala je Lewisova Australija, i ja sam joj se, potpuno bespomoćna, prepustila.
Možda ste i čuli da su čupavci (engl. lamingtons) potekli iz Australije, da im je "Waltzing Matilda" neslužbena himna, da se ondje može naći Doru, Nemu, dinga (čuvajte djecu!), klokane i vombate, da su Australci laid-back ljudi koji vole sport i prirodu, ali kladim se da - za razliku od prosječnog Australca - niste čuli za Neda Kellyja. Ned Kelly, slično kao Jovan Stanisavljević Čaruga, razbojnik familiaris, u Australiji je household name. Nema Australca koji ne zna priču o banditu u (gotovo) bulletproof kacigi i oklopu koji je, nakon razbojničkih krađa i ubojstava redarstvenika u 25. godini obješen u Old Melbourne Gaolu, tada zatvoru, a sada muzeju u Melbourneu, Victoriji. Opjevao ga je Johnny Cash, glumio ga čak i Mick Jagger, po njemu su nazvali i pitu i operu, pa i grm. Peter Carey, Aussie književnik, pak, za roman o njemu dobio je Bookera.
Da je poživio i da je sreće bilo, i sam bi Ned Kelly vjerojatno bio pisac - govorili su da ima talent za pripovijedanje. Naime, svoj manifest od 56 stranica, nazvan po gradu u New South Walesu, Jerilderie Letters, izdiktirao je kolegi banditu, a pismo se i danas čuva kao nacionalno blago. Nadahnut čuvenim rukopisom u kojem mladi Ned govori o svom odrastanju i motivima koji su ga vodili u borbi protiv opresije, Peter Carey započinje "Istinitu povijest Kellyjeve bande" iz prvog lica jednine, iz perspektive Neda koji se obraća svojoj kćerki (koju u stvarnom životu, bar koliko povijest poznaje, nije imao).
"Reži rekla je onda sam ugledao bisernu vrpcu kako joj se spušta od trbuha u mrak zažmirio sam i prerezao baš kad su stare škare zasjekle meso Maggie je uvela Dr. Maya u našu brvnaru i ondje je ugledao 11 g. starog irskog dečka kako pomaže pri rođenju svoje sestre. Vidio je zemljani pod škare crne od čađe zastrašenu djecu kako vire iza krevetnih zavjesa i o svemu tome će smatrati da slobodno može tračati tako da će svako dijete Avenelskoj školi uskoro lažno pretpostaviti da sam vidio golu stražnjicu svoje majke."
Ned Kelly dio je australskog folklora, a Peter Carey odrastao je u njegovom kraju, ruralnoj Victoriji u kojoj započinje priča o Nedu Kellyju, najstarijem sinu Johna Kellyja, irskog osuđenika koji je protjeran u Australiju. Plativši svoj dug državi, oženivši Ellen Quinn ("Gubi se van podvrisnula je moja majka imala je irsku narav bili smo na to naviknuti."), ujedinili su svoja irska siromaštva. Čitajući ovo Careyjevo remek djelo zamišljam suhu zemlju, vjetar koji propuhuje prašnjavu brvnaru, treperavo svjetlo lojanice i Ellenine pjesme o irskim junacima. Na vatri se krčkaju pastrnjak i krumpir - nesreća im je zapisana u kostima. Ned je imao potencijal da učini velike stvari - spasio je dijete imućnog čovjeka od utapanja (svilenu zelenu lentu koju je dobio na dar tom prilikom od dječakove obitelji kasnije će nositi ispod oklopa), ali sudba (ili očaj) je htjela drugačije. Prvi Nedov prijestup bila je krađa i usmrćivanje susjedove junice, kako bi njegova obitelj imala što jesti, a za koji je zatvorom platio Nedov otac ("Bio je raznosio maslac ljudima s engleskim imenima od toga je posla uvijek bio živčan tako da kad mu je Annie pokazala mrtvo govedo ušao je da me izbičuje remenom do dana današnjeg imam ožiljak na nozi."). Stalan predmet ismijavanja, obitelj Kelly snalazila se kako je znala. Nakon smrti oca, tada dvanaestogodišnjak, Ned se trudio preuzeti ulogu muškarca u kući. Osjećao je krivnju savjesti što njegova braća i sestre nemaju oca, ali neobrazovanost i oskudica osudili su ga na šegrtovanje kod razbojnika Harryja Powera. Strepeći od Banshee koja uvijek bdije nad njegovom obitelji, pouzdajući se samo u zaštitu svete Brigite, mladi je Ned učio da se autoritetu može i usprotiviti. Krađe konja, pljačke banke i ubojstva žandara naposljetku su mu presudila - ali on se nije opirao zakonu ("Such is life" navodno su njegove zadnje riječi), znajući da nije imao izbora, nadajući se da će otpor ostati njegovo nasljeđe.
"Imao sam samo 14 i 1/2 g. nikakva britva još mi nije dotaknula gornju usnu ali dok sam kasao za Harryjem Powerom džepova prepunih pikula već sam putovao punom brzinom prema onom čovjeku koji ću postati."
Malo me sram reći, ovaj me australski razbojnik dirnuo do suza pričajući o svom bosonogom djetinjstvu u kojem je jednako tragično bilo imati oca i izgubiti ga. Petar Carey s lakoćom je ispisao rečenice irskog neotesanca koji iznad svega voli svoju mater, braću i sestre, koji se zbog njih hrabro stavlja odmetnicima na raspolaganje, preuzimajući svoj život u svoje ruke. Strastveni tekst lišen je interpunkcijskih znakova, ali nije grub, nježan je u svojoj surovosti, što doprinosi autentičnosti Nedovog karaktera, dok su ukrasi realizma svojstveni ruralnoj Victoriji. Morala sam se podsjećati da je ovo djelo fikcije, potpomognuto zbiljom, doduše, ali ipak - rezultat pomnog promišljanja čovjeka rođenog gotovo stoljeće nakon što je nad Nedom Kellyjem izvršena smrtna kazna. Nema sumnje, Carey je čovjek koji ljubi povijest Australije, koji iz njezinih priča i legendi crpi svoj identitet, kreativni duh i zaigrani karakter. Ukratko - moja omiljena vrsta ljudi.
"No najveća muka u toj zatvorskoj ćeliji nisu bile batine ni prijetnje vješanjem bila je to zamišljena slika moje obitelji kako radi bez moje pomoći znao sam da mi je bolje nego njima jer ja sam imao svježi kvasni kruh i pekmez bilo je juhe od ječma i janjetine za ručak i slasnih variva za večeru svaki od njih bolji od jučerašnjeg."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)