Na samom ulazu u Muzej krapinski neandertalaca nalazi se ogroman hol u kojem se prikazuje film o nekoliko članova neandertalaca koji su živjeli podno Hušnjakova brda. Oni ne govore (iako izlošci u muzeju daju posjetiteljima do znanja da je neandertalac umio govoriti), ali odlikuje ih snalažljivost i briga za pleme - potomke poučavaju izradi oruđa, ozljeđene članove obitelji liječe, pokojne pokapaju. Njihova je privrženost dirljiva - posebno ako ste jutro prije dolaska u brežuljkasti krapinski kraj (jako neobičan nama, ravničarima) čitali roman "Nasljednici" britanskog nobelovca Williama Goldinga.
Zagorje
Muzej krapinskih neandertalaca
Knjiga je to koja mi godinama stoji na polici (imala sam zadatak napisati osvrt na nju - ostala je moj jedini nedovršeni posao za Ziher.hr), ali koju sam odlučila uzeti tek uoči susreta s neandertalcima genijalnog (i zgodnog, moram dodati, posebno, 1899.) Dragutina Gorjanovića Krambergera.
"Između njega i vode ležalo je bukovo drvo, a on je legao šćućuren i drhturav. Ljudi su ga okružili u tijesnoj grupici. Čučnuli su i trljali se o njegovo tijelo, ruke isprepleli u mrežu zaštite i utjehe. Voda je otjecala s njega i ostavljala mu dlaku u šiljcima. Liku se promigoljila unutra i pritisnula trbuh o njegova bedra. Samo je starica i dalje nepomično čekala. Skupina ljudi čučala je oko Mala i dijelila njegove drhtaje."
Roman počinje in medias res - skupina praljudi iliti fosilnih ljudi pokušava pronaći trupac koji je služio kao most za prelazak rijeke do njihovog "ljetnog mjesta". Zadnji put kad su ondje bili trupac je stajao u vodi, ali sada ga nema. Je li ga netko pomaknuo ili se priroda poigrala njima? Nema druge, moraju vratiti trupac u rijeku - timskim radom. Jedan od njih, Lok, brbljavi je i radoznali izviđač, Fa je žena s kojom vodi ljubav, Liku je zaigrana djevojčica, Nil je dojilja najnovijeg među njima, Mal je starješina plemena (on "u glavi ima slike", kako oni vele) - svak ima svoje mjesto. Oni se služe jednostavnim rečenicama, miroljubive su naravi, prirodu osluškuju, ledenoj ženi se utječu.
Ovo je tek drugi roman prepotentno tankoćutnog Williama Goldinga, objavljen 1955. Napisao ga je odmah poslije "Gospodara muha", u 43. godini, i smatrao ga je svojim najboljim romanom. Nakon mornaričkog iskustva u Drugom svjetskom ratu i dugogodišnjeg rada u prosvjeti, Golding je bio posvećen izučavanju ljudskog ponašanja. Još više nego u "Gospodaru muha", u "Nasljednicima" Golding suprotstavlja staro i novo, pitomo i divlje, dobro i zlo (za oboje je vjerovao da prebivaju u čovjeku), postanak i opstanak, neandertalce i homo sapiensa. Osim toga, Golding s lakoćom umije prikazati šumsku divljinu koju remete ljudski glasovi - ovaj se roman čita svim osjetilima, širokih nosnica i razrogačenih očiju, osluškujući u pripravnosti, jer možda već na sljedećoj stranici nešto zašuška, možda iz tame promatraju oči kakve zvijeri, možda se začuje lepet krila, možda se na rahloj zemlji nađu kakvi tragovi - slični Lokovim ljudima, ali opet, strani, nepoznati.
Drago mi je da ovu izvanrednu knjigu o susretu neandertalaca s moderni ljudima nisam čitala ranije, nego baš podno Hušnjakovog brda - gdje se u krošnjama ćuti poštovanje, pa čak, mislim da ne pretjerujem kad kažem - nježnost. Koračajući muzejskim postavom, mogla sam pojmiti oduševljenje mladog znanstvenika Krambergera koji je na poziv učitelja Josipa Rehorića, koji mu je poslao paket "čudnih kostiju", došao u Krapinu i život posvetio proučavanju karike koja je nedostajala, a koja je uzdrmala evolucijske temelje početkom 20. stoljeća. Mogu zamisliti život naših predaka, pa čak im i pozavidjeti na brižnosti i jednostavnosti života. Zamišljajući njihova lica, pitam se, možemo li se vratiti na te iskonske postavke, na brigu o drugome, čak i kad prijeti pogibelj? Sudeći po optimističnom Williamu Golding, možemo - jer "danas je kao jučer i sutra."
"Lok se zagledao preko rijeke kako bi zaboravio na glad. Raširio je nosnice i odmah bio nagrađen čitavom lepezom mirisa, jer je izmaglica vodopada neopisivo pojačavala svaki miris, kao što kiša produbljuje i ističe boje u polju cvijeća. Bili su ondje i mirisi ljudi, svaki drugačiji, no opet bliski mirisu blatnjave staze kojom su prošli."
Arhitektura Krapine
Krapina je rodno mjesto Ljudevita Gaja - njegova rodna kuća sada je muzej
Crkva svetog Nikole biskupa
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)